morska iz dubina
nedjelja, 18.07.2021.
Priča 4.
Foto: Otočka
Soba. U njoj dva kreveta. U jednom leži Denis. Anđeo.
Dječak od 45 godina. Komuniciramo u premalom rasponu slabo razgovijetnih riječi. Voli izmjenu slika na televiziji. Drhtavom rukom uspijeva mijenjati kanale na daljinskom upravljaču šireći slikom percepciju svijeta. Neshvaćajući išta.
Denis, muškarac zrele dobi. Bez mladenke. Potomstva. Vječni dječarac. Zatočenik vlastitog tijela.
Denis, a zapravo, TI, Nebeski moj. Neiscrpno vrelo moje inspiracije i ljubavi. Snago i radosti moja. Koja me stalno iznova pokrećeš. Osmišljavaš moje danas. Moje sutra.
Hranim ga, a zapravo, hraneći njega hranim sebe. Dušu svoju. Žlica po žlica. Ko vječnost bez refleksa gutanja. A opet, toliko radosti u davanju. Dodiru.
Položena ruka na skudrenom tijelu, kanalu između svemogućeg i ograničenog. Iscjeljenje nad iscjeljenjima. Jer je od Tebe, Radosti prepoznatljiva. Otkrivena. Objelodanjena.
Brišem mu usta. Vrat. Pelene i pranje odradit će drugi dobri ljudi.
Denis je silno potrebit. Milošću tvojom, Svjetlo moje, prepoznaje dobrohotnost susreta. Milujem mu kosu. Obraze. Dlanove. A on treperi. Gleda u mene kroz mene. Gleda ozaren u ono što moje oči ne vide. Al srce osjeća. I tako, prizivam Tebe, sveprisutnog, na zajedničko druženje u čistoj radosti.
Raspadam se od treperavosti jer si me izabrao na ovom putu veličanstvenog služenja. Kako bi zaronila u najveće tajne Tvoje skrovitosti. Otkrivajući ljepotu. Tvoje dubine. Visine. Širine. Svedimenzionalnost. Svesmjernost.
Denis je još jedna karika na mom putu spoznaje sebstva. Još jedna premoštena instanca osobnog rasta u sebi. U Tebi. Koliko li prštave radosti stanuje u srcima ljudi i njihovim dušama. Baš tamo gdje stoluje carstvo tišine. U kojoj je već sve rečeno.
