morska iz dubina
utorak, 20.07.2021.
Priča 6.
Soba. U noj dva kreveta. U jednom leži dvanaestogodišnja Klara. Anđeo.
Klara, klupko mog teškog ganuća. Moja rana. Tuga. Bol. Nemjerljiva ljubav. A sve od siline njene potrebitosti. Klara, moja suza isplakana. Suza potisnuta. Sve izrečeno i moje sve zatomljeno. Moj iskorak u bezdan. I moj ukrcaj u Ljubavgrad. Zađoh u svijet neke druge dimenzije. Miline. Anđeoske čistoće. Netaknutosti. Neizmjerljivosti u svim pravcima i dimenzijama. Tišine svih tišina. I ljubavi svih ljubavi.
Nebo moje, jesam li u raju? Sjedim li to do tvojih skuta i pitam li se je li ovo uzavrelo nadiranje u grudima, ovo ljubavno pulsiranje od izvornog Tebe meni, mrvičku nezamjetnom, nevažnom, nevidljivom, neposebnom po ičemu? Čime zaslužih toliko milosti, toliko vode sa izvora tvoga, toliko uvida u odaje tvoje, beskonačne, svesmjerne, apsolutne? Čime zaslužih blještavilo tvoje iskričave ljubavi i epicentar tvog bivstvovanja?
Klara, moja najčišća ljubav, anđeo milosti, nježnosti, dragosti, blagosti, sjedinjena sa srcem što me otkucava. S dahom što ga udišem. S dušom uronjenom u Tebe, ljubljeni. Koliko veličanstvene predanosti, do jučer, nepoznatom djetetu koje ljubim ko svoje rođeno. Diram nosić, zgrčene rukice, plave oke koje su u bezdanu. Moja duša vidi treptaj. Vidi ono nešto neopisivo. Samo srcem. Osjeća me. Prepoznaje glas. A ja se izlivam van svojih gabarita. Van svoje krhosti. I ne postoje riječi kojima bi izrazila susret u skrovitim odajama duše.
Svaki joj zalogaj ide u prazno. Al ponavljam sto puta. I svaki taj zalogaj prima duša moja ko hostiju tijela Tvoga. Neke razine ljubavi su nerječite. Počivaju u tišini neizgovorenog. Takva je moja ljubav prema Klari.
