morska iz dubina
subota, 17.07.2021.
Priča 3.
Soba. U njemu dva kreveta. U jednom Ivana. Anđeo.
Ivana je rođena pod nesretnom zvijezdom. Odstupala je od standarda pa je ko smeće, živa, ostavljena u crnoj kesi kraj kontejnera. Oprosti, Nebo moje, na mojoj nemoći koja na njoj nije mogla dugo zadržati pogled. Kakav iznered. Otpor moje ograničenosti bio je prizeman. Sirov. Nisam znala kako i kamo gledati. Kako se ponašati. Bila sam zbunjena. Zgrčena. Ništa, baš ništa na njenom licu nije bilo na svom mjestu.
Simultano prevodim nesuvislost koju artikulira. S grčem, glasno i posve nerazumljivo. Ali ja sada slušam Tvojim ušima, moja presveta Veličanstvena Ljubavi. Zato prepreke nestaju. Jezik se razumije osluškivanjem otkucaja srca. I pogledom. Pogledom u oči. A moje oči sada u njoj vide Tvoju ljepotu. Poniru u njenu dušu. Tamo gdje stoluješ u obilju. A nepremostivost dva svijeta nestaje. Polako zadirem u teritorij njene zadanosti. Osvajam ga. Komuniciramo.
Ivana se smije. Grohotom. I zarazno. Izražava se bojama pa su bojanke njen svijet. Donosim ih u nepreglednim količinama, a dijete u njoj se raduje do neba. Odavna više nije dijete. Ali zauvijek je to. Kako li samo voli dodir! Dajem joj ga u obilju. A zapravo ga darujem sebi. Željna Tvoje objave.
Kako malo ja ovdje dajem. A primam beskonačno puno. I moja neutaživa žeđ biva napojena iz dana u dan. Sve iz zdenca Tvog ljubavnog bezdana. Toplina duše caruje i uzvisuje. Moj rodni list mijenja datum. Novorođena u poniznosti slavim Te i hvalim na danoj prilici bit ljudskim bićem.
Koliko malo si prisutan u mojoj otvorenosti. Kako puno u njihovoj limitiranosti.
Hoću li biti u milosti da zakonom spojenih posuda ukradem, nikakvom svojom zaslugom, djelić te svevremene prisutnosti? I približim se tvojim skutima? Hoće li nebeska iskra prepoznati ovo gladno dijete, mene. I nahranit me puninom tvog sebstva? Kako bi tim darom osvijetlila put do Ivaninog srca. I u njemu utkala riječi, volim te, dijete Ivana.
Zna ona da je volim. Osjeća to cijelim svojim bićem. Čeka me svakodnevno u svojim kolicima na početku hodnika. Onda juriša na zagrljaj. Ushićena. Ustreptala. Novousvojenim jezikom duše koji je oda radosti. Doći ću ja sutra. Jer ona čeka mene, a ja tebe, Nebeski moj. U njoj, kroz nju, preko nje. Susret je to. Susret neba i zemlje.
