morska iz dubina

subota, 17.07.2021.

Priča 3.




Soba. U njemu dva kreveta. U jednom Ivana. Anđeo.

Ivana je rođena pod nesretnom zvijezdom. Odstupala je od standarda pa je ko smeće, živa, ostavljena u crnoj kesi kraj kontejnera. Oprosti, Nebo moje, na mojoj nemoći koja na njoj nije mogla dugo zadržati pogled. Kakav iznered. Otpor moje ograničenosti bio je prizeman. Sirov. Nisam znala kako i kamo gledati. Kako se ponašati. Bila sam zbunjena. Zgrčena. Ništa, baš ništa na njenom licu nije bilo na svom mjestu.

Simultano prevodim nesuvislost koju artikulira. S grčem, glasno i posve nerazumljivo. Ali ja sada slušam Tvojim ušima, moja presveta Veličanstvena Ljubavi. Zato prepreke nestaju. Jezik se razumije osluškivanjem otkucaja srca. I pogledom. Pogledom u oči. A moje oči sada u njoj vide Tvoju ljepotu. Poniru u njenu dušu. Tamo gdje stoluješ u obilju. A nepremostivost dva svijeta nestaje. Polako zadirem u teritorij njene zadanosti. Osvajam ga. Komuniciramo.

Ivana se smije. Grohotom. I zarazno. Izražava se bojama pa su bojanke njen svijet. Donosim ih u nepreglednim količinama, a dijete u njoj se raduje do neba. Odavna više nije dijete. Ali zauvijek je to. Kako li samo voli dodir! Dajem joj ga u obilju. A zapravo ga darujem sebi. Željna Tvoje objave.

Kako malo ja ovdje dajem. A primam beskonačno puno. I moja neutaživa žeđ biva napojena iz dana u dan. Sve iz zdenca Tvog ljubavnog bezdana. Toplina duše caruje i uzvisuje. Moj rodni list mijenja datum. Novorođena u poniznosti slavim Te i hvalim na danoj prilici bit ljudskim bićem.
Koliko malo si prisutan u mojoj otvorenosti. Kako puno u njihovoj limitiranosti.

Hoću li biti u milosti da zakonom spojenih posuda ukradem, nikakvom svojom zaslugom, djelić te svevremene prisutnosti? I približim se tvojim skutima? Hoće li nebeska iskra prepoznati ovo gladno dijete, mene. I nahranit me puninom tvog sebstva? Kako bi tim darom osvijetlila put do Ivaninog srca. I u njemu utkala riječi, volim te, dijete Ivana.

Zna ona da je volim. Osjeća to cijelim svojim bićem. Čeka me svakodnevno u svojim kolicima na početku hodnika. Onda juriša na zagrljaj. Ushićena. Ustreptala. Novousvojenim jezikom duše koji je oda radosti. Doći ću ja sutra. Jer ona čeka mene, a ja tebe, Nebeski moj. U njoj, kroz nju, preko nje. Susret je to. Susret neba i zemlje.

17.07.2021. u 15:23 • 22 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< srpanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi