Pa, mislim da je vrijeme da ovo dokono, politički zakinuto, bezidejno purgersko govno napiše i pokoju novu, bezvrijednu, gramatički i pravopisno ugroženu riječ koja se, nažalost, neće baviti ozbiljnim i PRAVIM problemima ove države, nego će i dalje, vidi qrca u vunenoj kapi, posuđivati fraze iz engleskog, sklapati nepotrebne, preduge i besmislene krležijanske rečenice te isticati činjenicu kako je njen autor zapravo – govno. No dobro. Govna barem plutaju, tako da koliko god me gurali dolje i pokušavali udaviti, isplivat ću.
Ne, žao mi je, „mala“ moja populacijo čitačica i čitača, što vam ni ovoga puta nemam ništa pametno za ponuditi, tako da ćete se opet morati zadovoljiti, tko bi rekao, mojim ustajalim pogledima na svijet oko sebe.
Danas sam zaključio da me ponekad užasno iritiraju ljudi koji ne mogu održavati ravnotežu u autobusu/tramvaju/avionu ili na brodu, pa makar se držali objema rukama, zubima, noktima na nogama, cilijama u nosu… U redu, nitko ne mora biti u harmoniji s onim malim kamenjem u srednjem uhu koje je odgovorno za slanje informacija o položaju glave mozgu ali kvragu, malo fizike nikome ne bi škodilo! Zar nije logično da ćeš se postaviti u smjeru kretanja prijevoznog sredstva i, ako ono juri cestom, nagnuti se blago u suprotnu stranu i ostati na nogama čak i ako ZET-ov manijak manijakalno zakoči? No… Valjda se samo ja aktivno vozim u prometalima. I ne bih ništa rekao da me sve te rotirajuće, padajuće, kljaste, trome i nesposobne tuke, babe te *svi oni glagolski prilozi gore ali u muškom rodu* mulci i dede ne bi pri tim svojim eskaPADama usput i pokosili… Svaki put… Mogu držati na oku i izmaknuti se jednom ljudskom padajućem projektilu ali ne mogu protiv falange ravnotežno uskraćenih… Ali dobro… Hoćete da se politikom ipak bavim? Ajde neka…
Riga mi se od nje. Riga mi se od ljudi koji su prokleto zadrti i uporno odbijaju prihvatiti činjenično stanje, makar ih ono posvuda slijedilo i ujedalo za prkno. Riga mi se i od onih koji ne primjećuju ništa što se oko njih događa, sveudilj vjerujući da će iza sljedećeg ugla konačno naletjeti na one davno obećane med i mlijeko… Neopisivo mi se riga i od onih koji samo talasaju i vrište kako bi „trebalo ono“, „ne valjda ovo“, „maknimo onog“, „objesimo ovog“, „dovedimo na vlast tog i tog“, a kad ih pitaš za koji qrc nisu dignuli presvijetlu iz depresije na kauču koju su utvrdili godinama pasivnosti, izvlače se isprikama tipa „ah, što ja sam/a mogu“… Riga mi se i od onih koji bezočno lažu narodu, pa i od onih koji ne lažu nego otvoreno seru i kradu i još se hvale time pa ih pravda svejedno ne sustiže… I tako… I gdje je tu bezidejni Medo koji nije ni ljevičar ni desničar nit ga je tko centrirao niti mu je tko kirurški odstranio područje mozga zaduženo za tu zlu kurvu što politikom se zove. Medo je, kao što je to nebrojeno puta rekao, zagovornik apsolutne vladavine jednog jedinog čovjeka. Argument? Veoma jednostavan: kada se dogodi sranje i kad se treba tražiti krivca, zna se tko je on! :)))) Ovako kad je gamad u stotinu Odbora, kad si je sudac ujedno i porota i tužitelj jer je, vidi matere ti, nekako uspio dospjeti na sve tri funkcije iznimno za svoj slučaj, nema ti načina da prođeš kroz kanalizaciju a da ne pokupiš feces u sva tri agregatna stanja za sobom…
No dobro, politika. Zašto da trošim žuč na nju kada mi treba za podizanje pH vrijednosti u crijevu? Imam ja i puno važnijih problema u životu. Recimo, razmišljam o bojanju pubičnih dlaka u neku malo nježniju boju… Breskvica, na primjer… Što mislite?
Da. Ne. Evo, povjerenstvo kojega sam član prestaje s radom za 9 dana. Novi program samo što nije gotov i s neizmjernim veseljem mogu konstatirati da je spektakularno sranje kakvo ovaj svijet još nije vidio (a vidjet će za kojih 15ak dana)! Gotovo pa me sram što će moje ime negdje stajati, uz taj program. Ne da nije nov nego je i zastario prije nego što je i bio završen i već se po njemu pokazuju, onako predivno zijevajući, problemi koje bismo već trebali početi krpati… Koje koristi mijenjati posteljinu ako ćete svejedno blatnjavi lijegati na nju? Točnije, koje koristi promijeniti nazive kolegija, njihovu rasprostranjenost po semestrima i opseg gradiva kada će sve to predavati ista nesposobna, sebična i kruta bagra? Mda… Strahovito…
Capoeira napreduje savršeno. Dokono govno je naučilo dovoljno udaraca i izbjegavanja tih istih da bi moglo bez problema svladati omanjeg, poluslijepog i ne pretjerano za batinanje zainteresiranog neonacista, samo kad bi moglo podignuti nogu dovoljno visoko a da se prije toga ne mora osam sati razgibavati… :))) No, serem, mogu dignuti nogu, za jednog mužjaka, i previše, a nekidan sam i 15ak mostova napravio kao od šale (doduše, moj rameni obruč to baš i nije smatrao pretjerano duhovitim, pa ni umjereno zanimljivim, for that matter)… Problem je hvatanje i zadržavanje ravnoteže, jer gotovo svaki put ju izgubim i onda izgledam kao pijano klaunče koje pokušava ostati na žici… Yeah, je sais, doći će s vremenom ali svejedno bih htio da se to vrijeme već jednom požuri…
Mišići tj. mišićne skupine se „pale“ i „gase“ jedna za drugom, u uvrnutom cikličnom ritmu… Trenutno sam negdje na koljenima i mišićima potkoljenice te ramena. Sljedeće će vjerojatno opet kvadricepsi najebati. Ali primijetio sam da boli svaki put sve manje i manje i zbog toga sam sretan.
Sljedeći mjesec je „Batizado“, najveći događaj u svijetu capoeire, kada se na jednom mjestu skupljaju capoeiristi iz čitavoga svijeta (ili regije, u našem slučaju), sudjeluju u raznim radionicama, performansima, tribinama, rodama (krug sačinjen od capoeirista koji pjevaju/plješću dok mestre i još nekoliko drugih sviraju i daju energiju i ritam dvojici ili dvjema ili dvoma u sredini koji igraju)…. No za svakog sudionika to je ujedno i krštenje (to, naime, batizado i znači). S obzirom na stupanj koji dostiže, capoeirist ulazi u rodu s mestreom i igra sve dok ga mestre ne sruši. Mestre uvijek mora srušiti onoga koji je „graduado“, pa makar on postajao i novi mestre! Na taj način mu se daje do znanja da možeš biti i savršen i dosegnuti i najviši stupanj ali da uvijek postoji mogućnost da ćeš naletjeti na boljeg od sebe, da ćeš „poljubiti“ zemlju kad-tad i da to nije ništa čega se treba sramiti nego jednostavno prirodan proces. Nakon rušenja se dodjeljuje „corda“ tj konop koji capoeiristi nose oko pasa… Ovisno o školama tj. grupama u svijetu kreću se i boje za pojedini stupanj (još uvijek nije standardizirano). Recimo, kad bih sudjelovao u ovom batizadu (mogu sudjelovati svi, pa i oni koji su tek počeli učiti), dobio bih, nakon rušenja, bijelu cordu, koja označava „aluna“ ilitiga učenika… Nažalost, ove godine neću moći sudjelovati jer nemam 350 kuna… :( Ali zato sljedeće hoću! :)
Sviđa mi se capoeira veoma. Ok, jest flashy, ima hrpetina nepotrebnih pokreta koji ti ne pomažu da svladaš protivnika (eventualno da mu pobjegneš ili da ga zastrašiš svojom spretnošću) ali je istovremeno i logična, lijepa za gledati, još ljepša za igrati… Obuzme te radost kada napraviš ispravno kompliciranu sekvencu ili kada doživiš „ahaaaa“ moment i shvatiš zašto i kad točno gubiš ravnotežu… I kao što kaže Ulfuz, možda i jest flashy i razmetljiva, ali tom razmetljivošću zapravo pokazuješ koliko vladaš vlastitim tijelom i što njime možeš napraviti. A moram vam priznati da su neke od tih akrobacija veoma impresivne i stvarno ti pobjegne jedan veoma hrvatski „vaaaaaaau“ kada netko od starijih napravi nešto komplicirano i teško.
Za sada sam vrlo zadovoljan i ovim malim repertoarom pokreta i sekvenci koje znam. Dnevni boravak je već tjednima nefunkcionalan kao prostor za sjedenje i gledanje televizije ili rađenja biločega drugoga, prvenstveno zato jer je poluprazan. :) Kauči su gurnuti daleko prema prozoru, sve je maknuto kako bih imao što više prostora za igru… :)
Ozljede su neizbježne. Kao prvo, puno nas je na treninzima, a prostor je malen, kao kutija šibica. Svako toliko nečija noga ostvari kontakt s nečijim tuđim tijelom koje se trebalo, a nije, izmaknuti. :) Ulfuz je pokupila jučer gadno nagnječenje palca, tako da danas jedva hoda. Bolovi u mišićima su već dio rutine. Modrice od pada na koljeno ili na kuk (dok pokušavaš napraviti stoj, kao ja, pa ti tanašne rukice popuste pod težinom tjelesine) se jedva i osjete… Endorfin je zakon! Konjska doza paracetamola još veći zakon! Za sve koji se sada čude zašto ne koristim Voltarene i sličnu bagru (ako uopće ima takvih): imam pretjeranu reakciju na salicilnu kiselinu i njene derivate u svim onim nesteroidnim lijekovima protiv bolova, poput Voltarena, Ibuprofena, Aspirina, Nurofena i slično… Krv mi šiklja iz nosa kao luda i zato moram trošiti Fibralgine ili slične tvorevine na bazi paracetamola… :) Mislim, „ne moram“, ali ponekad toliko bole lateralne skupine mišića da bi popio i cijanid, samo da prestane! :)
No dobro, dosta o mom autu…
Umoran sam. Spava mi se. Imao sam neku zanimljivu (eh, jesam li samokritičan, nema što) temu na pameti ali je iščezla dok sam tipkao hvalospjeve capoeiri. :) Sjetit ću se, valjda, pa ću je i sprovesti u kilobajte. Do tad vas ostavljam da uživate u činjenici da je za koju minutu petak! :))) Usput, ovo mi je zadnja godina da učim francuski kod profesorića… Rekao je da „bazooke“ (napredna grupa) ove godine završava jer ćemo ove godine prijeći sve… Sve što nam preostaje je ili ostati s njim u grupi kao „mikroprofesori“ i podučavati mlade (što je opet neki vid učenja, tako da zapravo učenje i ne bi prestalo, na taj način) ili razvijati jezik dalje samostalno… Ah… Tko bi rekao… :) Samo tri godine za čitav francuski. :D I onda ljudi kažu da je težak! :P
Nažderan i ne pretjerano zadovoljan onime što sam za svoje tijelo u pogledu fizičkog napora danas učinio, sjedim i tipkam ovaj nadasve predivan tekst u Wordu koji je pogonjen Windowsima 7. Opet. Da, došlo mi. Svatko od nas ima neku razbibrigu, a ja svako malo promijenim operativni sustav. :) Nadam se da Zlica ne pada u nesvijest, znam da je za nju i obično održavanje računala operativnim čista hereza. Hint, kada se spomene termin „čišćenje računala“ pri tom se NE MISLI na zalijevanje i pranje dotičnog ni sa čime, pogotovo ne crnim vinom. :P
Sveudilj sjedim i bivam tužan. Jer su ljudi takvi kakvi su: uskogrudni, ne vide dalje od vlastitog nosa, netolerantni, uma ograničenog poput kutije šibica, bez i malo simpatije ili barem razumijevanja, puni mržnje i obijesti. Straha. Tko će ga znati što se sve ne skriva u ljudima. A i ne skriva se baš, dapače, veoma je izloženo i otvoreno.
Pratim posljednjih nekoliko dana, sve od beogradske Povorke ponosa, slučaj s kastavskim župnikom i čitavu peripetiju koja se oko toga isplela. Na stranu sada što su ga i Kontra i Lori tužile, neka su. Ono što me rastužuje ne stane u jedan post, osim ako ne želim da on bude mamutski i da ga čitate osam dana, u nastavcima…
Čitam postove tog čovjeka koji je, nažalost, svećenik u RKC i dođe mi gorko zaplakati. Što zbog njegovih riječi, što zbog riječi ljudi koji ga podržavaju. Čitam obijesne, vulgarne, primitivne i bezobrazne riječi jednog čovjeka koji je svećenik jednoga Boga koji je Ljubav i iz njegovih riječi iščitavam mržnju. Netrpeljivost. Nerazumijevanje. Čisto zlo, ako mene pitate. I onda još nariče kako je on u svemu tome žrtva i tuži se što nitko ne pazi na njegova prava.
Nije me rastužilo to što je izvrijeđao gay populaciju, što je homoseksualce i homoseksualke nazvao bolesnima i izrodom ili čime već ne i što je izrazio žaljenje što oni „normalni Beograđani“ (koji su napravili preko 1.000.000 € štete po svom gradu, razbijajući, kradući i spaljujući sve što se razbiti, ukrasti i spaliti dalo; op. a.) nisu dobili priliku „prodiskutirati“ malo s tim „bolesnicima“ (naime, policija im se našla na putu pa dragi župnik opet izražava žaljenje što su „normalni Beograđani“ svoj opravdani bijes iskaljivali na organima reda umjesto na onima na kojima su trebali). Ono što me rastužilo jest činjenica da je takve riječi izgovorio jedan svećenik. Svećenik Crkve u koju sam u potpunosti izgubio povjerenje i nadu. Zapravo, već dulje vrijeme sam tihi outcast, a ovo je samo stavilo konačnu točku na i.
Rastužilo me što jedan svećenik, jedan čovjek koji bi trebao biti glasnogovornik boga kojemu je drugo ime Ljubav, nema ni trunke tog osjećaja prema svojoj braći i svojim sestrama koji su drukčiji od njega. Ne samo da nema ljubavi, nego nema ni tolerancije. Ne samo da nema ni ljubavi ni tolerancije nego se ni ne trudi shvatiti. Puno je lakše pljuvati, proglašavati bolesnicima i zazivati na njih plač i škrgut zubi. Rastužilo me to što kao kastavski župnik (župnik bilo gdje, for that matter) ima, nažalost, popriličnu moć nad svojom pastvom. Ima pod sobom mnoštvo ljudi koji upijaju svaku njegovu riječ i kojima je pojam vlastitog stava i mišljenja vrlo vjerojatno stran, nepoznat. Pitam se je li se taj čovjek koji se voli nazivati svećenikom zapitao ima li među njegovim vjernicima možda djece koja su homoseksualne orijentacije i koja su zbunjena i koja slušaju svoga župnika kako ih (indirektno) naziva bolesnima i izrodom. Pitam se je li se taj čovjek koji se voli nazivati svećenikom zapitao bi li njegova duša mogla podnijeti ako se neko od te djece ubije zbog riječi koje su njegova usta i njegovo srce izrekli Pitam se je li razmišljao o tome…
Pitam se odakle tolika mržnja. „Bog je tako rekao“, glavni je argument. „Neprirodno je“, je drugi. „Odvratno je“, je treći. Prvi i drugi argument ne pušim. Taj isti Bog koji je proglasio homoseksualnost grijehom je isto tako objavio i dvije zapovijedi LJUBAVI koje sada neću ovdje navoditi jer mislim da svi oni koji u Boga vjeruju i koji mu se i dalje u bogomoljama klanjaju znaju o čemu pričam. Taj isti Bog ističe da se osuđuje grijeh, a ne grješnik, ako vam je već stalo do toga što je grijeh, a što nije. Taj isti Bog promovira ljubav, ultimativnu i bezuvjetnu. Ništa od navedenog ne pronalazim kod svih onih koji se vjernicima katolicima vole nazivati, a bacaju ne samo drvlje i kamenje na pedere i lezbe nego su im istovremeno i tužitelj i sudac i porota. Pravi katolik bi rekao „u redu, molit ću za te ljude, kad već smatram da su u grijehu, ali neću ih nazivati bolesnima, izrodima, zazivati zlo na njih i psovati im sve po spisku“… Ali pravi katolik je očito postao rjeđi prizor od sredozemne medvjedice.
O argumentu da je neprirodno stvarno neću jer sam u više navrata napisao zašto on nije točan. Da se poslužim još jednom izrekom iz te Svete knjige koju svi katolici tako revno listaju i spavaju na njoj ne bi li postali katoličkiji, „tko ima uši neka čuje“.
O argumentu da je odvratno bi se također dalo raspravljati. Zanimljivo je kako će veoma mali broj ljudi u tramvaju ili autobusu reagirati kada se mladić i djevojka skoro pa poseksaju nasred prolaza, no zato će svi iskoristiti priliku komentirati kako je „odvratno, degutantno, za izrigati se, prljavo, bolesno i grješno“ kada se dva dečka drže za ruke dok šetaju gradom. U redu, svakome je svašta gadno i odvratno, to sasvim prihvaćam. I meni je krajnje odvratno i gadno kada vidim kako neki deda potegne hračak iz dubine duše, premelje ga preko usne šupljine i onda zdušno ishrakne nasred pločnika pa mu ne prilazim i ne pizdim kako će zbog toga gorjeti u paklu, iako, po meni, njegov hračak predstavlja niz bioloških i kulturoloških opasnosti za razliku od dvojice muškaraca koji se nježno gledaju na klupici sjedeći. Nitko ti ne brani da okreneš glavu. No ne vidim čemu tolika mržnja. Tolika obijest.
Zašto se ljudi toliko ugroženima osjećaju? I onda kada počnu reakcije na zahtjeve gay populacije da im se omogući sklapanje braka. Kažu protivnici da to narušava instituciju braka i prijeti instituciji obitelji. Ako ćemo se tako igrati, onda bi razvodi heteroseksualnih parova trebali biti zakonom zabranjeni jer trenutno predstavljaju jedinu i glavnu prijetnju već spomenutim institucijama. Stvarno ne vidim zašto bi moju susjedu toliko ugrozio moj brak s drugim muškarcem. Stvarno ne vidim.
I opet se vraćam natrag na župnika s početka priče i sve one ljude koji u komentarima na njegovu blogu izražavaju svoju potporu i ističu kako se s njime slažu. Dam se kladiti da nemaju niti jednog gay prijatelja ili prijateljicu. Možda i imaju, ali to ne znaju. A neće nikad ni saznati, jer tolika mržnja prema varijacijama je toliko evidentna u njihovim postupcima da i ne mora biti izrečena. Takvim ljudima kao što su oni, svima, želim da im najdraža osoba u životu kaže da je gay. Čisto bi me zanimalo bi li onda pjevali drukčiju pjesmu. Što da im vlastito dijete ili brat/sestra to kažu? Koliko daleko mržnja može ići? I zašto? Koji joj je uzrok? Čisto sumnjam da su to riječi iz Biblije. I zašto se svi toliko grčevito drže Biblije kad su homoseksualci u pitanju, a kada je treba primijeniti na samoga sebe, onda se svi prave da za tu knjigu nisu ni čuli. I zanima me kako ti ljudi mogu sami sebe u oči pogledati i ignorirati čudovište koje u zrcalu vide. Bezobrazno čudovište koje progoni, kune i ubija zbog stvari koje možda i samo čini. Koliko licemjeran moraš biti da svome sugrađaninu namakneš omču oko vrata, a vlastiti dosje ti je pun mrlja? Zašto TO nikoga ne boli? Zašto TAKVI ljudi nisu izrod i bolest društva, umjesto dvoje muškaraca ili dvije žene koji se međusobno toliko vole da su spremni dati život jedno za drugo?
I nitko, NITKO tko vilama, bakljama i teškim riječima ide na svoga bližnjega zbog LJUBAVI koju taj bliži osjeti prema osobi istog spola po meni nije čovjek, a pogotovo nije katolik (kad smo već kod KC) ili kršćanin (jer smo „kršćanska zemlja“). Nepotrebno je i metabolički potpuno uzaludno trošiti toliko energije na obranu od nečega što te ne ugrožava ni direktno ni indirektno. Zašto svu tu energiju ne usmjere u nešto što bi koristilo društvo, umjesto da urlaju na svakoga tko nije isti kao i oni?
I ja takve ljude, poput ovog župnika i njegovih pristaša, uopće ne mrzim. Niti im želim zlo. Žao mi ih je. Sažaljevam ih iz dubine svoga srca. Žao mi ih je kao konja koji je slomio nogu pa ga sad treba upucati da se ne muči. Samo, nisam ja taj koji će potegnuti okidač, nego oni sami. Ne znam kada će shvatiti ti ljudi da sami sebi omču oko vrata navlače, a ne homoseksualcima ili nekoj osmoj skupini ljudi. Mentalnu omču oko njihova vlastitog „ja“. Osobno stvarno ne bih htio provesti cijeli svoj život u tolikoj mržnji, buditi se svaki dan sa sve jačom mržnjom prema ogromnom broju jedinki iste vrste, lijegati svaki dan s još jačom mržnjom, ići kroz dan mrzeći, jesti, zabavljati se i voditi ljubav sa svojim heteroseksualnim partnerom/icom mrzeći… Iskreno, radije bih si fakat skratio muke i učinio svijetu uslugu nego cijeli život potratio mrzeći… I to bez razloga…
Evo… Na rubu još jednog početka. Početka semestra novog studija. A new chapter, like I'd already mentioned once before.
Lijepo je krenulo. Upisao sam Fiziologiju i imunobiologiju, treniram capoeiru i iskreno, ne znam čime sam više oduševljen: činjenicom da ću konačno slušati samo one predmete koji me actually i zanimaju ili što KONAČNO pripadam jednom klubu, što učim borilačku vještinu (što mi je želja već duuugo vremena) i što konačno radim na svom tijelu.
Mogao bih ovaj period svoga života nazvati jeseni ispunjenih želja. Mnoge su se ostvarile, pregršt njih, i to u veoma kratkom roku. Još je samo nekoliko njih ostalo neispunjeno, ali i to je dobro, jer da su mi se sve ispunile, čemu bih se onda mogao nadati u budućnosti? :)
Sutra počinju predavanja. Još kada počnu i praktikumi, ponedjeljak će biti izrazito gust dan. Praktikum, ogromno predavanje, francuski i trening… Od 8 do 23 :) Ali nema veze. Kao da će život, jednom kad počne konkretno piliti moje živce problemima kao što su plaćanje režija i hrane iz vlastitog džepa, između ostalog, biti išta milostiviji prema meni. Bolje da se naučim na vrijeme boriti se i sa stresom, i s nedostatkom vremena, prostora i novca.
Sutra počinju predavanja i imam novu priliku krenuti ispočetka. S akademskim životom. Potruditi se da ovaj put actually i DAM maksimum od sebe i napunim indeks odličnim ocjenama. Ne zbog tamo nekog. Zbog sebe. Jer znam da to mogu i znam da je jedini problem u mojoj lijenosti i nebrizi. Nekako imam feeling da ću uspjeti. Toliko stvari sam uspio u veoma malo vremena tako da uopće ne sumnjam i u ovu.
To tell you the truth, malo sam zastao nekidan i zapitao se kako to da je život (univerzum, Supreme Being, nešto osmo) odlučio odjednom saslušati buljuk mojih želja i poispunjavati ih sve, jednu po jednu? Trebam li se bojati odmazde ili možda činjenice da sam ispucao sve želje do šezdesete ili pak mogu očekivati da će se ovakav trend i nastaviti? Nadam se da hoće. :) Jer volio bih još barem jednu „stvarčicu“ si ostvariti. Skoro jesam. Pristup dotičnoj bio je iz početka krivi pa ostvarenje nije ni uspjelo ali znate ono: what doesn't kill you only makes you stronger. And wiser, dodao bih. Uistinu pametniji čovjek izađe iz situacija koje uspije preživjeti.
Dakle, novi početak. :) Ah, oprostite što su moji postovi kratki i bezveze lately, jednostavno sam u nekom produženom periodu IMS-a i ne da mi se baš komunicirati s ljudima ni na koji način… Btw, IMS je Irritable Male Syndrome, ekvivalent ženskom PMS-u samo što se za razliku od PMS-a, IMS može javiti bilo kada i češće u mjesecu. Uzrok mu je nagli pad testosterona u krvi (uzrokovano, između ostalog, stresom, lošom prehranom i slično), a manifestira se… Well, dođite sada do mene pa vam demonstriram. :) Kao što mu i samo ime kaže, od muškarca napravi iziritiranu, nadrkanu babetinu…
Da, znam da će sada žene skočiti i reći kako muškarci samo traže ispriku za svoje ponašanje ali IMS je znanstveno dokazan sindrom i nije nešto čega bismo se trebali sramiti ili što bismo trebali negirati. :) Dakle, sljedeći put kada naletite na nadrkanog i zlovoljnog muškarca (ili mene, hahahahaha), oprostite mu jer možda je u IMS-u… :D
Taman kada sam htio početi pisati novi post, u oko mi je upao ovaj članak. Naravno, kada milijun znanstvenika brani dotičnu teoriju, nitko ih od oporbe ne sluša. No kada jedan jedini digne prašinu polutvrdnjama i opskurnim izjavama, to se zacementira i navlači kao jedina i prava istina… Ne da mi se. Stvarno mi se ne da više boriti protiv vjetrenjača. Sve do konkretnog dokaza, tj. dok taj Viši Tvorac ne siđe i kaže meni osobno ili na HRT-u da je on ili ona ili ono zaslužno za raznolikost i kompleksnost života, odbijam prihvatiti ovakve tlapnje kao istinite. Ne želim o tome više ni pisati. Kao ni o članku u kojem se navodi da su Ameri radili istraživanja i da su ustvrdili da naša „sreća“ u životu nije zapisana u genima nego da smo je sami tvorci… No shit, Sherlock.
No dobro, pustimo potkopavanja znanosti na miru for a moment. Žao mi je što sam vas pustio, moje vjerno čitateljstvo, toliko na suhome. Jednostavno riječi nisu dolazile na papir/ekran/whatever. Katastrofa. Kao da sam nepismen i kretenoidan pa niti znam što bih pisao, niti znam kako. A usput me puca i neka disgrafija pa tipkam svašta… Možda je to povezano nekako sa trenutnim TV programom koji je, blago rečeno, zasran do daske. No dobro… :)
Ako se možete sjetiti, spominjao sam da ću (well, ćemo) krenuti na capoeiru prvi ponedjeljak u desetome. I krenuli smo. :)
Jednu stvar ću vam reći. Nakon prva dva treninga IČEGA u ŽIVOTU, imam takav musculus fiber koji alternira između ramenog obruča i natkoljenica… Gore-dolje, gore-dolje, ovisno što koji dan od ekstremiteta više koristim. Ali daleko sam od toga da se bunim! :))) Zapravo se osjećam savršeno blaženo i jedva čekam ponedjeljak i novi trening! Danas su bolovi popustili pa sam izašao vani u potrazi za nekim skrovitim mjestom gdje bismo Ulfuz, son cheri et moi mogli igrati capoeiru jer u stanu za nju nema mjesta. Jednostavno nema. Šećući kvartom, nisam uspio pronaći apsolutno ništa što bi zadovoljilo ono malo kriterija pa sam na kraju ostao na košarkaškom igralištu. Jedno sat i po vremena sam se zabavljao, ponavljajući sekvence i pokrete. Drago mi je primijetiti da sa svakim ponavljanjem postajem sigurniji u sebe.
Trening je sam po sebi dosta intenzivan. Istina, bavim se već dosta mjeseci raznoraznim vidovima rekreacije i recimo da su mi noge koliko toliko bile razrađene. No rukice… Problem je u tome što ni trčanje ni kickboxing ne zahtijevaju pretjerano korištenje ruku. A capoeira te tjera da koristiš SVE mišiće :)))
Svejedno me je rastavila do te mjere da ću sljedećih nekoliko dana morati provesti u horizontali. No sretan sam zbog toga. Volim kada me mišići zatežu i kada bole jer to znači da sam ih koristio. Znao sam da će biti tako prvih mjesec dana, vjerojatno, a poslije će popustiti i moći ću uživati u potpunosti. Ovo me trenutno malkice frustrira jer bih se htio sad cijeli dan posvetiti ponavljanju sekvenci, čisto da mi uđu, a ne mogu, jer se ne želim forsirati… Malo pomalo…
Jao, ljudi moji, ja vam ne mogu opisati koliko mi se ne da tipkati više (trenutno, ne i inače, je li)… Ne, fakat mi se ne da… Ajd, kad budem mogao tri suvisle sastaviti, napisat ću nešto konkretno. Predstaviti Capoeira Amazonas Centar i opisati kako su ljudeki tamo divni i treneri zanimljivi i čitava atmosfera savršena i prijateljska… Ugl…