Taman kada sam htio početi pisati novi post, u oko mi je upao ovaj članak. Naravno, kada milijun znanstvenika brani dotičnu teoriju, nitko ih od oporbe ne sluša. No kada jedan jedini digne prašinu polutvrdnjama i opskurnim izjavama, to se zacementira i navlači kao jedina i prava istina… Ne da mi se. Stvarno mi se ne da više boriti protiv vjetrenjača. Sve do konkretnog dokaza, tj. dok taj Viši Tvorac ne siđe i kaže meni osobno ili na HRT-u da je on ili ona ili ono zaslužno za raznolikost i kompleksnost života, odbijam prihvatiti ovakve tlapnje kao istinite. Ne želim o tome više ni pisati. Kao ni o članku u kojem se navodi da su Ameri radili istraživanja i da su ustvrdili da naša „sreća“ u životu nije zapisana u genima nego da smo je sami tvorci… No shit, Sherlock.
No dobro, pustimo potkopavanja znanosti na miru for a moment. Žao mi je što sam vas pustio, moje vjerno čitateljstvo, toliko na suhome. Jednostavno riječi nisu dolazile na papir/ekran/whatever. Katastrofa. Kao da sam nepismen i kretenoidan pa niti znam što bih pisao, niti znam kako. A usput me puca i neka disgrafija pa tipkam svašta… Možda je to povezano nekako sa trenutnim TV programom koji je, blago rečeno, zasran do daske. No dobro… :)
Ako se možete sjetiti, spominjao sam da ću (well, ćemo) krenuti na capoeiru prvi ponedjeljak u desetome. I krenuli smo. :)
Jednu stvar ću vam reći. Nakon prva dva treninga IČEGA u ŽIVOTU, imam takav musculus fiber koji alternira između ramenog obruča i natkoljenica… Gore-dolje, gore-dolje, ovisno što koji dan od ekstremiteta više koristim. Ali daleko sam od toga da se bunim! :))) Zapravo se osjećam savršeno blaženo i jedva čekam ponedjeljak i novi trening! Danas su bolovi popustili pa sam izašao vani u potrazi za nekim skrovitim mjestom gdje bismo Ulfuz, son cheri et moi mogli igrati capoeiru jer u stanu za nju nema mjesta. Jednostavno nema. Šećući kvartom, nisam uspio pronaći apsolutno ništa što bi zadovoljilo ono malo kriterija pa sam na kraju ostao na košarkaškom igralištu. Jedno sat i po vremena sam se zabavljao, ponavljajući sekvence i pokrete. Drago mi je primijetiti da sa svakim ponavljanjem postajem sigurniji u sebe.
Trening je sam po sebi dosta intenzivan. Istina, bavim se već dosta mjeseci raznoraznim vidovima rekreacije i recimo da su mi noge koliko toliko bile razrađene. No rukice… Problem je u tome što ni trčanje ni kickboxing ne zahtijevaju pretjerano korištenje ruku. A capoeira te tjera da koristiš SVE mišiće :)))
Svejedno me je rastavila do te mjere da ću sljedećih nekoliko dana morati provesti u horizontali. No sretan sam zbog toga. Volim kada me mišići zatežu i kada bole jer to znači da sam ih koristio. Znao sam da će biti tako prvih mjesec dana, vjerojatno, a poslije će popustiti i moći ću uživati u potpunosti. Ovo me trenutno malkice frustrira jer bih se htio sad cijeli dan posvetiti ponavljanju sekvenci, čisto da mi uđu, a ne mogu, jer se ne želim forsirati… Malo pomalo…
Jao, ljudi moji, ja vam ne mogu opisati koliko mi se ne da tipkati više (trenutno, ne i inače, je li)… Ne, fakat mi se ne da… Ajd, kad budem mogao tri suvisle sastaviti, napisat ću nešto konkretno. Predstaviti Capoeira Amazonas Centar i opisati kako su ljudeki tamo divni i treneri zanimljivi i čitava atmosfera savršena i prijateljska… Ugl…
|