Nažderan i ne pretjerano zadovoljan onime što sam za svoje tijelo u pogledu fizičkog napora danas učinio, sjedim i tipkam ovaj nadasve predivan tekst u Wordu koji je pogonjen Windowsima 7. Opet. Da, došlo mi. Svatko od nas ima neku razbibrigu, a ja svako malo promijenim operativni sustav. :) Nadam se da Zlica ne pada u nesvijest, znam da je za nju i obično održavanje računala operativnim čista hereza. Hint, kada se spomene termin „čišćenje računala“ pri tom se NE MISLI na zalijevanje i pranje dotičnog ni sa čime, pogotovo ne crnim vinom. :P
Sveudilj sjedim i bivam tužan. Jer su ljudi takvi kakvi su: uskogrudni, ne vide dalje od vlastitog nosa, netolerantni, uma ograničenog poput kutije šibica, bez i malo simpatije ili barem razumijevanja, puni mržnje i obijesti. Straha. Tko će ga znati što se sve ne skriva u ljudima. A i ne skriva se baš, dapače, veoma je izloženo i otvoreno.
Pratim posljednjih nekoliko dana, sve od beogradske Povorke ponosa, slučaj s kastavskim župnikom i čitavu peripetiju koja se oko toga isplela. Na stranu sada što su ga i Kontra i Lori tužile, neka su. Ono što me rastužuje ne stane u jedan post, osim ako ne želim da on bude mamutski i da ga čitate osam dana, u nastavcima…
Čitam postove tog čovjeka koji je, nažalost, svećenik u RKC i dođe mi gorko zaplakati. Što zbog njegovih riječi, što zbog riječi ljudi koji ga podržavaju. Čitam obijesne, vulgarne, primitivne i bezobrazne riječi jednog čovjeka koji je svećenik jednoga Boga koji je Ljubav i iz njegovih riječi iščitavam mržnju. Netrpeljivost. Nerazumijevanje. Čisto zlo, ako mene pitate. I onda još nariče kako je on u svemu tome žrtva i tuži se što nitko ne pazi na njegova prava.
Nije me rastužilo to što je izvrijeđao gay populaciju, što je homoseksualce i homoseksualke nazvao bolesnima i izrodom ili čime već ne i što je izrazio žaljenje što oni „normalni Beograđani“ (koji su napravili preko 1.000.000 € štete po svom gradu, razbijajući, kradući i spaljujući sve što se razbiti, ukrasti i spaliti dalo; op. a.) nisu dobili priliku „prodiskutirati“ malo s tim „bolesnicima“ (naime, policija im se našla na putu pa dragi župnik opet izražava žaljenje što su „normalni Beograđani“ svoj opravdani bijes iskaljivali na organima reda umjesto na onima na kojima su trebali). Ono što me rastužilo jest činjenica da je takve riječi izgovorio jedan svećenik. Svećenik Crkve u koju sam u potpunosti izgubio povjerenje i nadu. Zapravo, već dulje vrijeme sam tihi outcast, a ovo je samo stavilo konačnu točku na i.
Rastužilo me što jedan svećenik, jedan čovjek koji bi trebao biti glasnogovornik boga kojemu je drugo ime Ljubav, nema ni trunke tog osjećaja prema svojoj braći i svojim sestrama koji su drukčiji od njega. Ne samo da nema ljubavi, nego nema ni tolerancije. Ne samo da nema ni ljubavi ni tolerancije nego se ni ne trudi shvatiti. Puno je lakše pljuvati, proglašavati bolesnicima i zazivati na njih plač i škrgut zubi. Rastužilo me to što kao kastavski župnik (župnik bilo gdje, for that matter) ima, nažalost, popriličnu moć nad svojom pastvom. Ima pod sobom mnoštvo ljudi koji upijaju svaku njegovu riječ i kojima je pojam vlastitog stava i mišljenja vrlo vjerojatno stran, nepoznat. Pitam se je li se taj čovjek koji se voli nazivati svećenikom zapitao ima li među njegovim vjernicima možda djece koja su homoseksualne orijentacije i koja su zbunjena i koja slušaju svoga župnika kako ih (indirektno) naziva bolesnima i izrodom. Pitam se je li se taj čovjek koji se voli nazivati svećenikom zapitao bi li njegova duša mogla podnijeti ako se neko od te djece ubije zbog riječi koje su njegova usta i njegovo srce izrekli Pitam se je li razmišljao o tome…
Pitam se odakle tolika mržnja. „Bog je tako rekao“, glavni je argument. „Neprirodno je“, je drugi. „Odvratno je“, je treći. Prvi i drugi argument ne pušim. Taj isti Bog koji je proglasio homoseksualnost grijehom je isto tako objavio i dvije zapovijedi LJUBAVI koje sada neću ovdje navoditi jer mislim da svi oni koji u Boga vjeruju i koji mu se i dalje u bogomoljama klanjaju znaju o čemu pričam. Taj isti Bog ističe da se osuđuje grijeh, a ne grješnik, ako vam je već stalo do toga što je grijeh, a što nije. Taj isti Bog promovira ljubav, ultimativnu i bezuvjetnu. Ništa od navedenog ne pronalazim kod svih onih koji se vjernicima katolicima vole nazivati, a bacaju ne samo drvlje i kamenje na pedere i lezbe nego su im istovremeno i tužitelj i sudac i porota. Pravi katolik bi rekao „u redu, molit ću za te ljude, kad već smatram da su u grijehu, ali neću ih nazivati bolesnima, izrodima, zazivati zlo na njih i psovati im sve po spisku“… Ali pravi katolik je očito postao rjeđi prizor od sredozemne medvjedice.
O argumentu da je neprirodno stvarno neću jer sam u više navrata napisao zašto on nije točan. Da se poslužim još jednom izrekom iz te Svete knjige koju svi katolici tako revno listaju i spavaju na njoj ne bi li postali katoličkiji, „tko ima uši neka čuje“.
O argumentu da je odvratno bi se također dalo raspravljati. Zanimljivo je kako će veoma mali broj ljudi u tramvaju ili autobusu reagirati kada se mladić i djevojka skoro pa poseksaju nasred prolaza, no zato će svi iskoristiti priliku komentirati kako je „odvratno, degutantno, za izrigati se, prljavo, bolesno i grješno“ kada se dva dečka drže za ruke dok šetaju gradom. U redu, svakome je svašta gadno i odvratno, to sasvim prihvaćam. I meni je krajnje odvratno i gadno kada vidim kako neki deda potegne hračak iz dubine duše, premelje ga preko usne šupljine i onda zdušno ishrakne nasred pločnika pa mu ne prilazim i ne pizdim kako će zbog toga gorjeti u paklu, iako, po meni, njegov hračak predstavlja niz bioloških i kulturoloških opasnosti za razliku od dvojice muškaraca koji se nježno gledaju na klupici sjedeći. Nitko ti ne brani da okreneš glavu. No ne vidim čemu tolika mržnja. Tolika obijest.
Zašto se ljudi toliko ugroženima osjećaju? I onda kada počnu reakcije na zahtjeve gay populacije da im se omogući sklapanje braka. Kažu protivnici da to narušava instituciju braka i prijeti instituciji obitelji. Ako ćemo se tako igrati, onda bi razvodi heteroseksualnih parova trebali biti zakonom zabranjeni jer trenutno predstavljaju jedinu i glavnu prijetnju već spomenutim institucijama. Stvarno ne vidim zašto bi moju susjedu toliko ugrozio moj brak s drugim muškarcem. Stvarno ne vidim.
I opet se vraćam natrag na župnika s početka priče i sve one ljude koji u komentarima na njegovu blogu izražavaju svoju potporu i ističu kako se s njime slažu. Dam se kladiti da nemaju niti jednog gay prijatelja ili prijateljicu. Možda i imaju, ali to ne znaju. A neće nikad ni saznati, jer tolika mržnja prema varijacijama je toliko evidentna u njihovim postupcima da i ne mora biti izrečena. Takvim ljudima kao što su oni, svima, želim da im najdraža osoba u životu kaže da je gay. Čisto bi me zanimalo bi li onda pjevali drukčiju pjesmu. Što da im vlastito dijete ili brat/sestra to kažu? Koliko daleko mržnja može ići? I zašto? Koji joj je uzrok? Čisto sumnjam da su to riječi iz Biblije. I zašto se svi toliko grčevito drže Biblije kad su homoseksualci u pitanju, a kada je treba primijeniti na samoga sebe, onda se svi prave da za tu knjigu nisu ni čuli. I zanima me kako ti ljudi mogu sami sebe u oči pogledati i ignorirati čudovište koje u zrcalu vide. Bezobrazno čudovište koje progoni, kune i ubija zbog stvari koje možda i samo čini. Koliko licemjeran moraš biti da svome sugrađaninu namakneš omču oko vrata, a vlastiti dosje ti je pun mrlja? Zašto TO nikoga ne boli? Zašto TAKVI ljudi nisu izrod i bolest društva, umjesto dvoje muškaraca ili dvije žene koji se međusobno toliko vole da su spremni dati život jedno za drugo?
I nitko, NITKO tko vilama, bakljama i teškim riječima ide na svoga bližnjega zbog LJUBAVI koju taj bliži osjeti prema osobi istog spola po meni nije čovjek, a pogotovo nije katolik (kad smo već kod KC) ili kršćanin (jer smo „kršćanska zemlja“). Nepotrebno je i metabolički potpuno uzaludno trošiti toliko energije na obranu od nečega što te ne ugrožava ni direktno ni indirektno. Zašto svu tu energiju ne usmjere u nešto što bi koristilo društvo, umjesto da urlaju na svakoga tko nije isti kao i oni?
I ja takve ljude, poput ovog župnika i njegovih pristaša, uopće ne mrzim. Niti im želim zlo. Žao mi ih je. Sažaljevam ih iz dubine svoga srca. Žao mi ih je kao konja koji je slomio nogu pa ga sad treba upucati da se ne muči. Samo, nisam ja taj koji će potegnuti okidač, nego oni sami. Ne znam kada će shvatiti ti ljudi da sami sebi omču oko vrata navlače, a ne homoseksualcima ili nekoj osmoj skupini ljudi. Mentalnu omču oko njihova vlastitog „ja“. Osobno stvarno ne bih htio provesti cijeli svoj život u tolikoj mržnji, buditi se svaki dan sa sve jačom mržnjom prema ogromnom broju jedinki iste vrste, lijegati svaki dan s još jačom mržnjom, ići kroz dan mrzeći, jesti, zabavljati se i voditi ljubav sa svojim heteroseksualnim partnerom/icom mrzeći… Iskreno, radije bih si fakat skratio muke i učinio svijetu uslugu nego cijeli život potratio mrzeći… I to bez razloga…
Servus.
|