Na Pessou sam nabasala, kao i toliko puta u životu, slučajno. Da susret bude neobičniji, nisam nabasala na hrvatski prijevod već na njemački. Bile su to godine kad mi je njemački još uvijek bio dovoljno razumljiv da me portugalska poezija ne ostavi ravnodušnom. Dugo je vremena prošlo dok nisam nabavila Konzorovo izdanje Izabranih pjesama u knjižari koja se zatvarala. Bio je među rijetkim naslovima koji nisu bili sniženi u bescjenje - samostalna odluka tete Ljilje, vlasnice. Rekla je da ga nema srca sniziti jer je toliko vrijedan, a i ima samo jedan primjerak. Divna je bila ta knjižara. Sjedila sam satima i prebirala po naslovima za koje nisam imala novca. Sitno ćaskala s vlasnicom i sebi sličnima. Onda je teta Ljilja okrila da joj kapitalizam ne ide i zatvorila je knjižaru. A tvrdo ukoričene pjesme Fernanda Pessoe su postale moje.
Ćutjeti sve na sve načine,
živjeti sve sa svih strana,
biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme,
ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka
u samo jednom trenutku rasplinutu, rasipnu, potpunu i
daleku...
...
Umonožih se da bih se ćutio,
da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve,
prelio sam se, samo učinio da iscurim,
razodjenuo, odao
i u svakom je kutu moje duše žrtvenik različitom bogu...
Stvari su ponekad tako jednostavno, poslože se baš kako treba u nekom trenutku i u tuđim riječima prepoznam ono neuhvatljivo tolike godine, neki konfuzni dio sebe. Ja prva i svi moji začudni, odlučni, ustrašeni i ini identiteti smo se prepoznali u Pessoinim heteronimima, pronašli smo se u poeziji mrtvog muškarca rođenog u Portugalu.
Nisam dovoljno stručna za nekakvu dubinsku analizu poetskog izričaja, nisam ni počela pisati ovaj blog da bih to činila. Htjela sam podijeliti jednu sasvim malu sliku iz svoje povijesti da bih makar priručno pojasnila kakofoniju u mojoj glavi, sve te likove koji i dalje traže svoj jedinstveni glas.
"Ring of Fire" je bila glazbena podloga u onoj staroj reklami za Levis, mislim da je to bilo početkom 90'ih. Nisam odmah znala da je to Cash, bila je to samo još jedna zgodna reklama sa dobro odabranim songom. Pjevušila sam je na putu do škole, modulirajući svoj girly glas u dijelu "and it burns, burns, burns, the ring of fire, the ring of fire". Nije mi tada country bio na pameti. Slušala sam REM i Depeche Mode, Stonse i to. Country je bio kaubojske čizme, teksas suknje i košulje s resama, square dancing i Texas. Kasnije sam čula, vidjela i pročitala još ponešto o Cashu, ali i dalje nije bio moj cup of tea. Do jedne nove reklame, ne bi čovjek vjerovao, za sportsku marku. "Hurt" je bila pjesma. I taj glas. Taj tekst i taj glas sa gitarom u podlozi. U prvom nezaboravnom kadru je trkač, dugoprugaš, dok Cash izgovara "I hurt myself today, to see if I still feel" (već sam spominjala svoju plačnost kad su dugoprugaši u pitanju). Jedan od onih životnih zamrznutih kadrova. Dan danas vidim to lice u bolnom grču kad čujem prve taktove pjesme. Uslijedila je potraga. American IV je bio album. Znači kasnim 3 albuma. Krenimo s tim četvrtim da vidimo što je to uopće. Hodali smo Cash i ja Vukovarskom u smjeru istok-zapad pa istim putem nazad mjesecima. Prepoznali smo se odmah na prvoj pjesmi "The Man Comes Around" i na obradama "Bridge Over Troubled Water" i "First Time Ever I Saw Your Face". Kozmička bol i ljubav prirodno sljubljeni, fino utkani vokal Fione Apple koji se neočekivano pojavi u refrenu nakon čega ni na što drugo ne mogu misliti. Cave koji iskoči u "I'm So Lonsome I Could Cry". Trebalo mi je više koraka dok sam uvidjela ljepotu priča u "I Hung My Head" i "Give My Love To Rose". Imam svoju osobnu priču za svaku od tih pjesama. Manje ili više emocionalno nabijenu. U godinu i pol dana slušanja tog albuma umrlo je nekoliko meni dragih ljudi. Za njih sam puštala "We'll Meet Again". Na American III je "I Won't Back Down" koja mi je infuzija zadnjih mjeseci. I "Mercy Seat". Cash pjeva Cavea. Katarza. Čini mi se da za razumijevanje Casha treba biti malo emocionalno pomaknut. Nije na odmet biti i sklona autodestrukciji i mazohizmu s vjerskim momentima. Sve je to lijepo povezano, isprepleteno, kao na kartama podzemnih željeznica.
I sad gledam u svoje vjenčano prstenje na lijevoj ruci dok u glavi moduliram svoj, više ne tako girly, glas za pjevanje "and it burns, burns, burns, the ring of fire, the ring of fire". Razumijemo se nas dvoje zadnjih godina. Možda i predobro.
Johnny Cash me naučio strpljivosti. Dok sam u glavi razmotalavala slojeve pojedinih albuma sveudilj prkoseći suncu, kiši, snijegu i vjetrovima. Naučio me poniznosti. Dok sam slušala njegove ogoljene aramžmane u kojima propovjeda svoju duboku muku i neizmjernu ljubav. Koje su uvijek povezane. Kao na kartama podzemnih željeznica.
P.S. Hvala Transporteru koji je povodom rođendavanja donio poklon u ljubičastoj kutiji: original American IV. Sreća najveća.
Danas sam prespavala dobar dio dana. A vani se prosvjeduje sve u 16 i 17. Neka. Neki drugi su spavali kad sam ja prosvjedovala. Dosljedno nenasilno. Koliko god to ovaj čas izgledalo smiješno i idealistično. Gledam po portalima fotke zamaskiranih mulaca koji bacaju kamenje posvuda. Komentatori pišu o malobrojnima koji su radili nerede, vjerojatno ubačenim provokatorima. Moguće, sve je moguće. Dovoljno je 5 potpunih maloumnika da bace ljagu na ponašanje tisuća, to je potpuna istina. Ponovo sam zbunjena svrhom prosvjeda. Ova tri koja sam fragmentirano upratila su imala barem 5 različitih ciljeva. Zajednički bi nazivnik bio rušenje vlade, navodno. No problem, vlade počesto treba rušiti. Ovu je trebalo rušiti barem 52 puta svake godine zadnjih bezbroj godina. A svejedno su dobijali izbore. Nego, više me muči pitanje nasljednika/ica. Ono što sam čula/pročitala je da nitko od postojećih ne dolazi u obzir. I to mi je OK. Nitko nije pokazao zrno mozga već duže vrijeme. Tko onda? Netko od zamaskiranih mladaca koji su u Osijeku napali snimatelja? Ili ekipica koja se dobacivala ciglama po Zagrebu? Ne provociram, raspitujem se. Naime, ja disciplinirano izlazim na parlamentarne izbore otkako imamo pravo glasa. I činim još ponešto. Uvijek se prethodno potrudim dobro informirati o nepostojećim programskim razlikama kako bih mogla mirne duše i čiste savjesti zaokružiti nešto. Nikad HDZ, zna se. Elem, i dalje me zanima tko je i što alternativa ovomu što trenutno imamo? Anarhija za mene nije opcija jer imam blagi oblik opsesivno-kompluzivnog poremećaja. Manimo se onih floskula o mladima koje treba pripustiti u politički obor. Tko pozna makar jednu osobu koja će se obvezati da cijeli mandat isključivo opće dobro i javni interes ima na pameti? Ništa drugo. Dobrobit građana i građanki, ne njegova ili njezina osobna dobrobit kao prioritet? Tko bi sjedio u Saboru ili vladi da je plaća prosječna hrvatska, bez regresa i putnih troškova za dolaske na sjednice? Prisjećam se masovnog primanja članstva u Mladež HDZ-a kojemu je oduševljeno svjedočila premijerka, nema tomu davno. Gotovo suznih očiju je gledala tu hordu koja je odlučila jasno artikulirati svoj politički stav i potpisala ugovor s vragom. Ona je imala zašto biti ponosna. Ja sam pogledala u smjeru papira sa dva klokana i pomislila da možda i ne bi bilo tako loše otići na kraj svijeta. Zašto nisam? Iz istog razloga kao i zadnjih 15 godina - ako pristanem otići, znači da su oni pobijedili. U skoro 12 godina koliko radim/volontiram u neprofitnom sektoru imala sam milijun i jednu krizu vjere u mogućnost promjene nenasilnim putem. Bezbroj mi je puta bila privlačna ideja baklji i vila. I ne, nisam birala nenasilje zbog kukavičluka ili linije manjeg otpora. Birala sam i biram nenasilje jer u kostima osjećam i iz iskustva znam da nasilje bilo koje vrste rađa samo novo nasilje. I nije važno radi li se o fizičkom ili nasilju struktura - spirala nasilja nema kraj. Kada troglotidni glasnogovornik vladajuće stranke kaže da je prosvjede organizirala i financirala oporba on samo potvrđuje raniju tezu. Braniteljski je prosvjed najblaže rečeno tragikomičan. Populacija koja je izgubila svaki kredibilitet ustaje u obranu samih sebe i svojih prava. U izbornoj godini otvara licitaciju svoje lojalnosti. Pokušavam proniknuti u smisao svega ovoga par mjeseci prije izbora. Pokušavam razumjeti verbalne propade tipa "kapitalizam Hrvatskoj, socijalizam ostalima". Pokušavam razumjeti komu Ivan Pernar može biti alternativa. Komu u Hrvatskoj starijem od 20 godina nasilje nakon svega može i smije biti opcija?
Za kraj ovog kratkotrajnog izleta u političke teme podsjećam na inicijativu Matija Gubec koja je 2005. godine organizirala akcije na Markovom trgu zbog zabrane okupljanja bilo kakve vrste na istom. Nacija tada nije gromko podržala šačicu odlučnih aktivista i aktivistkinja. Nije se prolila ni kap krvi. Nitko nije mahao pendrecima. Novinari, snimatelji i fotografi se nisu gurali da ih ovjekovječe. Radilo se, naime, o mirnim prosvjedima. Zemlja nije bila u vrištećoj krizi, broj nezaposlenih je bio manji od 300000, kartice su se obilato peglale i odlazilo se na skijanje i ljetovanje bez brige i pameti (ja sam bila u sretnom braku ili sam barem mislila da jesam, više ni u što nisam sigurna). Nekim tamo ljudima je i u toj situaciji bilo važno progovoriti i upozoravati, djelovati. Nitko ili gotovo nitko nije imao uši da čuje i prepozna važnost onog na što su upozoravali. Danas oni mogu biti ponosni i ponosne zbog svoje dalekovidnosti i načina na koji su djelovali. Vjerojatno su i žalosni/bijesni/tužni/umorni zbog spoznaje kako je u ovoj maloj zemlji "moždani udar, pucanj u prazno".
Od sutra se vraćam običnim i običnijim temema. Ono, red glazbe, red knjiga, red nečeg trećeg. Ipak je ovo moja skribo-terapija, a ne dodatni poticaj ongoing depresiji i tjeskobi. Riječima velikog Douglasa Adamsa: Doviđenja i hvala na ribama.
Samodostatna i utripana u svoju tekuću situaciju posve sam blokirala dio prednjeg režnja zadužen za gubljenje živaca oko stanja u državi i široj društvenoj zajednici. Navodno su nekakvi prosvjedi. Bilo na TV-u, spomenuo netko danas. Već sam pomislila da sam propustila domaću epizodu tipa Gadafi ili Mubarak, ali izgleda da nisam. Predugo sam ipak budna da bih takvo što propustila. Čak i u ovako tipičnoženskozamišljenom modu. Samodopadni i samoprozvani vođa je 25-ogodišnjak o kojemu se teško može reći dvije pametne, jednako kao što i on sam nije u stanju izbaciti iz govorne rupe u glavi išta više od "nenasilna ORUŽANA pobuna". Sapienti sat. Kako je to pronicljivo rezimirao Kumex, u Egiptu je stvar uspjela jer je cilj bio samo jedan: srušti Mubaraka. U 'Rvata je stvar po defaultu kompliciranija: istovremeno rušiti vladu, povećati mirovine, isplatiti 400% poticaja poljoprivrednicima, cijenu plavog diesela spustiti na 0,5 kn po galonu, sazidati bedeme prema Europi/Bosni/Srbiji/Japanu i Novom Zelandu, vratiti tvornice radnicima, a Goli Otok zaslužnima... Kao isječak iz "Želje i pozdravi" na nekadašnjem Radio Splitu ili Metkoviću: Sinu Juri sve najbolje povodom odlaska na bauštelu žele ćaća i mater, sestra Nevenka i brat Antiša. Pozdravima se pridružuju i baba Anđa i didovi Jure i Paško uz pjesmu "Došla Marka Dinaru na more" ; Dragom bratu Joki sigurnu vožnju u novom Opel Kadetu želi sestra Anka uz pjesmu "Po prašini i divljini"... Očite su skrivene agende članova obitelji mladoga Jure, a i sestra Anka se nada ušićariti koju vožnju u Jokinom novom Kadetu, barem na suvozačevom mjestu do lokalnog diska subotom. Otprilike tako nekako vidim i ovu situaciju, naplavina skrivenih i manje skrivenih namjera, a sve uz glazbenu podlogu lokalnih red-necksa. Za revoluciju je potrebna evolucija. Taj se sitni detalj kod nas uvijek nekako previdi. Kao i evolucija što nas je zaobišla u brojnim segmentima.
Rođendavanje svečano okončano družbom u punom sastavu. Kumex donio dvije kutije Bajadera različitih veličina: jednu za obljetnicu materničnog progonstva, a drugu za novi rođendan koji teče od četvrtka. Možda ću jednom na to gledati tako.
U međuvremenu želje i pozdravi: dragim prijateljima i suborcima, prijateljicama i suborkinjama, hvala što vas imam u životu uz pjesmu "Always look on the bright side of life".
Od danas sam službeno razvedena. Ne znam što bih još mogla napisati. Dok sam u banci plaćala danak u krvi tresle su mi se ruke. Zarazila sam i mladu ženu na šalteru pa smo tri puta provjeravale brojeve računa, iznosa, opisa plaćanja. Ruke su nastavile svoj ples i po povratku u ured. Poslala sam mailom potvrdu o uplati. Dobila poruku "Hvala ti. Jesi dobro?" Pravo na pitanja tog tipa je izgubio onog dana kad je prvi put zaboravio da je u braku. Pravo na pitanja bilo kakve vrste. Plijesan. Najobičnija crna plijesan.
Što sad? Je li sad prikladan trenutak za potpuni nervni slom? Ili bih trebala pričekati još koji dan dok pospremim stan? Mislim, za slučaj da mi pošalju profesionalce koji će me prepratiti u ustanovu, a stan je katastrofa! Moram razmisliti o tome. Zauzeta sam negativnom energijom koja mi curi iz ušiju.
Snijeg posvuda. Čista bijela plahta preko smrznute zemlje i parkiranih automobila. Promrzli hodači i zvukovi. U mislima slike prekrivene injem. Central park prizor sa devetog kata. Njujorški sam otuđena ovaj čas.
ja ne kukam.
ja tugujem u tišini.
uvijek.
ali bučno pišem.
Imam dvije nove epizode Housea. Čuvam ih za krizu.
Pospremale smo stolove danas. I pjevale. Budile smo crnkinje u sebi, Ivka i ja. Kako sam krenula, bit će od mene čitav gospel zbor.
P.S. Ne mogu danas više od ovoga.
Rođendavanje in progress. Kofijanović i kolači u Waldingeru. Moj AFŽ na broju i okupu. I priča o poslu jer, kako sam ranije napomenula, mi kao da vodimo G8 države. Svejedno smo zabavne, čak i srijedom poslije radnog vremena. Kažu da nije lako biti zaposlena žena, supruga i majka u današnje vrijeme. Sve je to nama emancipacija dala. Jeste li htjele ravnopravnost, eto vam je - kažu moji prijatelji. Nisam ja ništa htjela, ne upirite zločestim prstićima. Nije ravnopravnost ne dobiti posao jer si mlada mama koja će izostajati s posla jer joj je dijete bolesno. Kao što nije ravnopravnost i emancipacija moriti nekoga svojim PMS-om. Dovoljno morim samu sebe, ne moraju i drugi stradavati. Obično kažem da ne bih pristala da mi ikakvu ozbiljniju operaciju obavi kirurginja. Ne znam ja ovulira li ona ili je u razgoropađenoj fazi, hebi ga. A nekako sam s godinama uspostavila blisku vezu sa svojim unutarnjim organima, ne bih ostala bez njih jer je gospođa privremeno hormonalno nestabilna. Bezobrazluk? Uzimam si za pravo napisati nešto tako jer počesto slušam iskustva iz prve ruke o emocionalnoj nestabilnosti uvjetovanom tim istim hormonalnim propadima. Za koje bih ja kao žena trebala imati razumijevanja. Nije problem, pod uvjetom da se isti metar primjeni na fiktivnu kirurginju koju ću ja ipak, hvala na pitanju, zaobići. Molim, spremite vile i baklje. Ja pojedem nešto nezdravo i smirim se. Već sam pisala o blagotvornom učinku hrane na ponašanje, da se ne ponavljam. Još uvijek mi se više plače kad maratonci/ke prolaze cilj, zapravo svi dugoprugaši bez iznimke. Nešto mi zastane u grlu i oči mi se napune izdajničkom slankastom tekućinom. Možda i zato što mi je trčanje uvijek predstavljalo problem pa ga znam cijeniti kad se utjelovi u kilometarskim količinama. I zbog onog tužnog filma kojega sam gledala kao dijete o atletičarki kojoj sve u životu ide naopako, a ona samo želi istrčati svoju utrku života. Ima neke prigodne simbolike u tom sjećanju - život koji se transformira do besmisla dok ja samo želim istrčati neku svoju zamišljenu utrku.
Kako je već postao običaj redati malo priča o glazbi i reference o autorima koji su obilježili moj život, neopravdano kasno, a ipak na vrijeme spominjem Carvera. Gospodina Raymonda. Prva njegova knjiga koja mi je došla u ruke, kao fotokopija uvezana crnom plastičnom spiralom, bila je "Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te", izdanje s druge strane granice. Godina je bila 1996, a knjigu je donio Gajo. Carver je među Quorumašima u Osijeku već imao status malog boga. Kao i Cave. Progutala sam ju. Zajedno sa svim slovima i riječima i rečenicama i pasusima. I poželjela pisati. Ništa drugo ne raditi u životu do kraja života. Samo pisati. Slagati kratke priče pročišćenih rečenica. O običnim stvarima i običnim ljudima koji prividno žive obične živote. Izgledalo je tako lako, ostvarljivo. Do prvih rečenica koje su se zaplitale. Sad znam bolje. Sad razumijem. Život mi se morao razložiti do apsurda da bih razumjela. Nema običnih ljudi. Nema običnih života, a još manje običnih stvari. Slika iz jedne od njegovih priča u kojoj muškarac ostane zarobljen na balkonu nakon što se vrata slučajno zatvore. Promatra scenu u svojoj sobi, svoj pisaći stol, upaljenu lampu. Sve je tu, osim njega. Gleda fragment svog života kao uljez. Koliko je to njegov život ako on više nije dijelom toga? Treba čitati Carvera. Svakih nekoliko godina uzeti malu dozu. Da ne izgubite običaj promatranja vlastitog života s nekog balkona. Dok vaš pisaći stol obasjava svjetlost lampe, a na stolu je napola puna ili prazna čaša.
Eto što ti je srijeda. Ni ne okreneš se, a ono egzistencijalna kriza vreba iza dobrog i dragog Carvera.
P.S. Ima u tom albumu Deerhuntera, Halcyon Digest, potencijala. Samo treba biti uporna.
Jučer sam dobila tulipane u buketu s dodatkom gerbera. Danas sam dobila samo tulipane. Hodala sam kratko po gradu sa cvijećem u ruci i primjećivala lica ljudi u prolazu. Svima se ozare, barem na tren. Ušla sam u poštanski ured, a sve su tete za šalterima istodobno ispustile jedan AJOOOOJ dok su im se lica razvlačila u osmjeh, onaj pravi kad se oči smiješe. Kaže mi jedna od njih "podsjetili ste nas na proljeće". Cvijeće tako djeluje na ljude. Pogotovo tulipani. Prošle sam godine nabavila cijeli bunt ljubičastih i nekoliko dana padala u nesvijest od lipote i veselja sa svakim pogledom na njih. Iako nisam ljubiteljica proljeća. Masa mojih prijatelja/ica prokiše i proapćiše u proljeće, da ne spominjem plačne oči i cureće noseve. Tu su onda i kiše, blato do koljena u središtu grada, proljetni umor i zapuštena koža koja mjesecima nije vidjela sunca. Ne, proljeće nije my cup of tea. Ali tulipani me vesele. Nekada su ih u Parku kralja Petra Krešimira IV sadili stotine, posložene u kružnice različitih boja. Onda bi ih, nakon sumraka, kojekavi i kojekakve čupali, rezali, raznosili po turobnim stanovima ili prodavali sutradan na improviziranim štandovima priručnih kvartovskih pjaca.
Na današnji je dan rođen Danilo Kiš. Što sa tulipanima kao takvima nema neke posebne veze. Osim što me njegovo pisanje odnosno napisano veseli kao i tulipani. Prvo na što pomislim kad se sjetim Kiša je njegov opis sebe sama nakon operacije, kad je rekao da se ponekad dotakne po prsima i osjeti prazninu, kao da mu fali pola duše. Onda se prisjetim rečenica koje su savršene u svojoj dorečenosti, bez viškova i nepotrebnog uljepšavanja - riječi koje su složene u svoj svojoj ljepoti, raskoši, jadu ili patnji. Na neki me čudan način veseli što je rođen skoro kad i ja. Već 17 godina si utvaram da ga zato bolje razumijem. Pretenciozno. Ali iskreno.
"Moj je otac danima, uporno, sedeo pored kočijaša, kao svrgnuti ruski knez, odjednom nekako čudno lucidan, patetično svestan da ispunjava svoju sudbinu ispisanu u genealogiji njegove krvi, u proročkim knjigama." U njegovim je knjigama sadržano neko vrijeme kojega se ja ne mogu sjećati, ali ga mogu osjećati. Čitati kao nastavak neke svoje nenapisane priče. Vlakovi koji se provoze romanima i pričama podsjećaju me na moj dom. Zvuk uz koji sam odrasla i koji me uspavljivao. Noćna linija teretnih vlakova za Ploče. Ranojutarnja linija iz pravca Sarajeva, Beograda, Budimpešte. Teretne kompozicije koje smo prebrojavali nalakćeni na prozor kuhinje. Vozni red kao središnja os oko koje se kreće naše vrijeme i navike. Kad su vlakovi krenuli prema Belom Manastiru, nakon reintegracije, stanovala sam u studentskom. Uho se bilo odviklo od umirujućeg ritma pa sam isprva poskakivala na stolcu kad bi se pojavio. Duša je upamtila, kao što je i tijelo upamtilo. Uskoro smo opet bili u skladu - vlakovi i ja. Čujem ih dok po noći prolaze gradom na kraju svijeta. Vrijeme je za ponovno čitanje Kiša. Kao što je vrijeme za vaze pune tulipana ili bukete zašiljenih olovaka (posuđena sličica iz nekog filma), fine bilježnice, kolače s čokoladom, gomile glazbe i moćne vanjske diskove. Vrijeme je za stvari, ljude i pojave koji vas vesele, s kojima se osjećate dobro. Možda i preživite proljeće.
Plici me pozvali na večeru povodom obljetnice maternične izgnanosti (izraz konstruiran u zimu 1996., postoje svjedoci). Još jutros dok sam smrknuta hodala gradom. Pa mi se lice razvuklo u osmjeh. Zbog poruke koju ne vrijedi prepričavati jer ste jednom prilikom trebali biti s nama da biste to skužili. Ovako, osmjehnuli su me, ganuli i sve po redu. Baš prigodno. A ja ne hodam smrknuta samo na današnji datum. Ja to tako često. Jer sam smrknuta kad sam duboko koncentrirana. Kad mi se hard drive vrti brže od 7200. I ponekad srijedom. Danas su stizale poruke na različite načine. Pune dobrih želja, sa različitih kontinenata. Globalna fronta dobrih želja. Ja osmjehnuta. Na granici dobrog ukusa i patetike.
Ugodno smo i obilno povečerali, a sad bih ja trebala baciti koju na virtualni papir. Kad bi to bilo lako. S punim je trbuhom čovjek nekako smireniji, opušteniji, manje krvi mi stiže do mozga. Sve nekako izgubi na intenzitetu. Zato je dobro manje ugodne vijesti priopćavati nakon jela. Možda prije kolača. Ako imate sreće, ostat će vam kolač više.
Majstor je javio da je linija popravljena! Neće više biti praznine na komodi. Veselje. Majstor od linije na radnom mjestu nosi tamno plavi mantil, košulju i kravatu. Kažu da jako voli svoj posao i skoro svaki kvar može popraviti. Vidi se po držanju - dostojanstveno i uvjerljivo, ali ne i bahato. Kad se ne isplati popravljati on to kaže i ljudi mu vjeruju. Komu će ljudi vjerovati da se nešto ne isplati popravljati ili da je popravljivo kad on ode u mirovinu? Ionako rijetki popravljaju. Shop 'till we drop. Onda baci, kupi novo jer popravljaju samo luđaci, rekli bi TBF-ovci. A ima neke magije u popravljanju. Pogotovo kad je uspješno. Kad nešto uspiješ popraviti svojim rukama - kolač, juhu, računalo, vodokotlić ili bicikl. Ili gledati pravog majstora na djelu. Koji s ponosom radi svoj posao. Magija, čista magija. Ako već niste, probajte. O mističnom osjećaju stvaralaštva, da ne kažem kreacije, bolje da i ne počinjem. Napomena: pravljenje djece je kategorija za sebe i ne ulazi u ovu priču.
Imam novi bend za preslušavanje! Kukala sam po svim virtualnim zajednicama kojima pripadam, a i nekim ne tako virtualnim. Pa me The Kuharica koja u slobodno vrijeme troši gomile glazbe i hopsa s koncerta na koncert, išijasu uprkos, pogodila s Broken Bellsima i istoimenim albumom iz 2010. Što reći? Pala sam k'o kruška na prvo slušanje. Postala sam laka meta za indie bendove. Detaljnije o polomljenim zvonima nakon intenzivnog dubinskog preslušavanja. U međuvremenu razmišljajte o popravljanju umjesto bacanju i stvaranju umjesto konzumiranju. Poseban pozdrav Hannah koja me čita na vrhu Afrike. I ne libi se reći mi što misli!
Moja je Supermenica uredno kuhala svakog dana. Uglavnom po dva puta, ručak i večeru. Hranila nas je domaćom spizom, sezonski. Nema pomidora u 12. mjesecu, osim u zeleđenoj domaćoj šalši ili konšervi, nema kiselog kupusa u sred ljeta, bez obzira što bi ona desnu ruku dala za kiseli kupus. Doručak obavezan. Biži, zeleni i suvi fažoli, raštika, blitva, kaul, čimulje i spanjak su dobri za nas i naši su prijatelji. Pitanje dana, svakog dana, bilo je "Šta ću danas ručku?". Ponekad mi je izgledalo kao da se cijeli njen svijet vrti oko toga čime će nas nahraniti. Nisam morala ni pitati ima li migrenu ako bih sa ulaznih vrata nanjušila juhu i lešadu - ručak koji se skoro pa sam kuha dok ona leži u polumraku u agoniji. Obnevidjela od bolova, ali mora se jesti kuhano. Sjećam se kad je sredinom 80-ih otkrila curry - bilo ga je u svemu! Rižot od piletine s curryem mi je izlazio na nos. Supermen se bavio biranom spizom - gradelama i pekama, subotnjim marendama za muškarce s velikim trbusima, oboritom ribom, hobama i muzgavcima. Fina spiza iza koje u kuhinji ostaje nevjerojatno velika hrpa prljavog suđa, kao da smo posuđivali po komšiluku. Hrana je u našoj kući uvijek bila povezana s iskazima najveće ljubavi. Kad je moj Supermen pripremio svoju legendarnu hobotnicu na salatu za onog-čije-se-ime-ne-spominje znali smo da ga je prihvatio kao svog. Supermenica mi obavezno kuha raštiku kad dođem doma - najvoljeniju od svih kupusnjača. Bratu punjene paprike. Sestri i drugom bratu frigati tikvice. Žena je u stanju satima frigati tikvice dok je u hladu temperatura preko 30, jer zna koliko mi to volimo. I nije joj teško i ne žali se. Sve s osmijehom. Naravno da je fino i najfinije i najukusnije u svemiru. Kad je s osmijehom i voljenjem do kostiju. Dodana vrijednost, sastojak X. Najviše volim kad me nazove u vrijeme ručka (strogo u 12.00, od početka svijeta do danas) pa mi mljackajući izjavi "Hoćeš svratiti na ručak, imamo i blitve pod ulje, a ulje Gušta donio sa Hvara?". Plakala bih.
Ja ne volim kuhati. Jesti da. Kuhanje je za mene prekompliciran time-consuming proces nakon kojega završim s gomilom prljavog suđa. Posebno ne volim kuhati samo za sebe. Mislim da je to i razumljivo kad se ima u vidu da je meni hrana vezana uz ljubav i obitelj. Ponekad kuham za prijatelje, ali zaista rijetko. Onda se ufuram da sam Supermenica i kuham satima. Jer to je jedino pravo kuhanje. Ostalo je improviziranje za zavaravanje gladi. Vadim teće, tave, zdjele i cjediljke kao da ću vojsku hraniti. I zbilja se trudim raditi to s osmjehom i ljubavlju i ne misliti na svo suđe koje će trebati oprati. Ljudi kojima kuham su vrijedni toga.
Čini mi se da je neprocjenjivo bogatstvo i blagoslov imati neke svoje ljude kojima kuhaš bez obzira koliko će prljavog suđa ostati. Ljude kojima ćeš o zvizdanu frigati tikvice ili peći palačinke u dvije tave istodobno. A sve s osmjehom i voljenjem do kostiju.
P.S. Nemam pojma kakva bi glazbena podloga išla uz ovakav sadržaj bloga, osim Balaševićeve Al se nekad dobro jelo baš. Stvar je u tomu da mi doma nismo slušali takvu glazbu, pogotovu ne u vrijeme ručka. Jedno što je kod nas moglo bučati u vrijeme objeda je bio Radio Split. Pa si eto zamislite glazbenu kulisu koja vama najbolje paše uz ovo.
Linija je jutros otišla na popravak. Nadam se da će se moći popraviti. Sad je na komodi rupa, the void, u koju mi pogled bježi dok pišem. Ne zna se kada će popravak biti okončan. Do tada gledam u rupu. To postaje obrazac u zadnje vrijeme. Stalno mi se pojavljuju neke rupe po komodama, ormarima, policama, ladicama, u glavi... Razlika između rupe gdje se nalazila linija i one u mojoj glavi jest u tomu da se ova prva uskoro može popuniti. Ova u glavi je druga stvar, možda jednom u nekoj neodređenoj budućnosti... Možda... Hope floats. Just like shit does. Draga publiko, ako imate kakvu uspješnu fotku svoje malenkosti spremna sam istu udomiti u nekom od ispražnjenih okvira i izložiti ju na komodi. Na neko vrijeme. Mogu to nazvati izložbenim prostorom. Izvolite, izložite se.
Jeca-štreberica i ja smo danas hodale po trgovačkom centru. Nisam to radila jaaaaako dugo. I opet neću jaaaako dugo. Osim druženja, jedino što je dobroga proisteklo iz tog hodanja je nova trenerka. Velika je moja ljubav prema tom komadu odjeće. Kako je jednom primjetila moja poznanica, vjerojatno ne postoji osoba koja više od mene prezire svaki oblik vježbanja a posjeduje toliko trenerki i tenisica. Eto, imam još jednu. Sivu. Bez ičega. Potencijalno vrlo udobnu. Idealnu za bloganje u fotelji. Trgovački su centri zlo. Esencijalno. Umjetna rasvjeta, umjetni zrak, umjetne potrebe i umjetna ja sa svojim karticama u središtu svega toga. Usporedite to sa pravim tržnicama, onim starinskim pjacama, pazarima, pijacama ili placevima. Ženama koje viču za vama i nude frišku papriku. Svoj onoj zelenoj, crvenoj, narančastoj i žutoj koja se fino rastače po bancima. Kupuješ koliko imaš. Gledanje je besplatno, a uvijek možeš nešto i saznati. Social networking at its best. Čini mi se da je i Pavičić danas nešto o tomu pisao. Nevjerojatno, još nisam pročitala današnji Jutarnji! Mijenjam li ja to obrasce, možda?
Slušam Suburbs by Arcade Fire. Kao, spremam se za festivalske dane. Prošlo je dosta vremena od kada sam ja išla na festivale. Hoću li ja to moći i znati? Ima li u meni dovoljno energije i volje za gomilu ljudi? Mala mizantropkinja u meni je već sad revolucionarski raspoložena. Jer se odlučno pripremam. Kako oni izbace kojeg headlinera tako ja slažem playlistu. To mi je posljedica druženja sa Jecom-štrebericom. Moram se dobro pripremiti da se ne vidi kako ja tamo zapravo ne pripadam. Zato sam nabavila novu trenerku - kondicijsko slušanje glazbe.
Hannah je odletjela u smjeru JAR-a. Sutra ćemo, nadam se, saznati gubi li joj se od tada svaki trag ili je pronašla pistu u Capetownu. Nedostajat će mi naši ranovečernji daily izvještaji iduća tri tjedna. Ali to je putovanje dobra stvar. Za koga bih ja od svojih prijatelja preletjela čitav jedan kontinent? Hmmm... Ovisi o kojem se kontinentu radi :) Letenje nije nikakav problem.
TBF su u moj život naglo ušli '97 kad mi je Jadra iz Splita poslala kazetu Ping Pong - umjetnost zdravog đira. Prije toga mi je pričala o bendu koji svira po brucišijadama u Splitu i da su totalno moćni. Bila je to ljubav na prvo slušanje koja traje do danas. Ne znam na koliko sam njihovih koncerata bila, ali mi nikad nije dosta. Sjećam se samo da se jedne godine zalomilo 5 puta i da mi nijedan koncert nije bio dosadan ili otaljigan. Publika je sasvim druga priča. Uvijek me nakratko naživciraju posjetitelji/ce njihovih koncerata koji s rukama u džepovima, uglavnom nepomični, odrade i to društveno događanje. Kažem nakratko, jer se nemam vremena baviti drugima. Meni bude divno i genijalno. Pa urlam, dižem ruke, skakućem, klimam, mašem, ugl. pustim da me valja u kojem god smjeru hoće i može. Ne tvrdim da u svakomu od vas mogu i trebaju izazvati isti osjećaj. Ovo je osobno svjedočanstvo. Oni su moja generacijska glazbena kulisa. Na prvom je albumu stvar naslovljena "T.V." uvjetno posvećena Tamari Visković, vjerojatno prvoj glazbenoj kritičarki koju sam mogla čitati s razumijevanjem, a koja mi je u nekom trenutku posve nestala iz čitateljskog polja. Susretala sam se i s drugim imenima recenzentske scene, samo što je ona bila generacijski bitna likica. I to je ono što uvijek iznova nalazim u glazbi TBF-a - generacijsko prepoznavanje. Samplovi iz Malog mista, pjesama Tome Bebića, Arsena Dedića, Olivera, spominjanja Attacka koji je Masivan, krafni iz Bobisa... Refleksije društvene zbilje i zone sumraka. Sve ono što mi je blisko i poznato složeno tako da je svakoj glavi bolje kod se klima gore-dolje. Iako je to spli'ski đir, a ja sam samo dijete iz provincije. Za ambicioznije slušačice, nema te situacije koja se ne bi mogla popratiti nekim versom iz njihovog opusa. Kao kad sam prvi put s razumijevanjem poslušala "Fantastičnu" i rastužila se kao da ja nisam samo ja, nego barem divizija tužnih. Usamljenost koja poprimi tolike razmjere da stvoriš svog savršenog drugog toliko stvarnog da se zaista možeš rukovati sa prazninom. Ili filmska scena iz moje američke epizode u kojoj naša mala ekskurzija u glomaznom Fordovom kombiju juri ostacima Route 66 pjevajući Alles Gute i prestiže Yugo kojim upravlja postariji Inidijanac dok na suvozačevom mjestu sjedi njegova uvažena dugokosa postarija gospođa, jednako tradicionalno odjevena! Imamo fotke kao dokaz!
Kad sam jednog popodneva oko Božića prošle godine obavila sljedeći u nizu obiteljskih razgovora na temu "što se najednom dogodilo da se on hoće razvesti?" bilo mi je previše svega. Osjećala sam se kao da me kamion udario, opet i opet i opet. Zavukla sam se u krevet, pokrila se preko glave i čekala da me dokrajči. Baveći se mišlju o skorom smaku svita, mom privatnom, otvorila sam stranicu lokalnog osječkog portala i pronašla vijest o koncertu TBF-a koji će se održati za dva dana. Oh thee of little faith.
Heroji!
Ne tribaju nam puške ni pištolji!
Samo čisto srce i ničeg se ne boj!
De ti mali iz zadnje klupe, e baš ti, da tebi govorim, pridigni se i reci ostatku razreda (jer Transporter to već zna) što mu ga dođe ta inhalacija, mislim anihilacija. I ne, nema guglanja u zadnji tren i džokera pitaj publiku! Što me tako blijedo gledaš kao da ti ništa nije jasno? Ne može se samo biti lijep. To ti više ne prolazi. Nema gledanja kroz prozor dok traje nastava. Nema maštanja o tomu što bi se sve dalo raditi u nekom drugom prostor-vremenu kad se samo ne bi moralo sjediti ovdje. Jesmo li jučer pričali o fotonima? Jesmo. Jesmo li pričali o tomu da fotoni čine svjetlost? Jesmo. E, pa, 'ajd sad. Prosvijetli me. I sve ostale okupljene (osim Transportera jer, kako smo ranije naglasili, on je već prosvijetljen). Ha? Ništa? Nada? Tstststs... A baš lijepa riječ ta anihilacija. Iako znači potpuno uništenje. Osim u fizici. Tamo nema uništenja. Barem ne bez veselih vijesti. Kad se puknu elektron i pozitron (svaka sexualna primisao je isključivo produkt vaše promiskuitetne mašte) nastanu dva fotona, a proces se naziva anihilacijom. Osim, naravno, ako su pozitron i elektron previše nabrijani. Onda se događa čista egzotika, kojekakvi bozoni i to. Ne, ne bizoni, bozoni. Prevedno na aktualna i manje aktualna događanja u mom životu: da se nisam sudarila sa svojom suprotnošću (da ne kažem antimaterijom) ne bih prosvijetlila. Svi smo na dobitku. Da su vam samo ovako objašnjavali na satovima fizike u srednjoj...
Hodam nemilice zadnjih mjeseci. Hodam toliko da su me jučer zabolile moje dugačke noge. Nisam posustala nego sam nastavila. Županijskom pa Kapucinskom. Radićevom, Vukovarskom pa Trpimirovom. Zima je savršena za dugoprugaške hodačke ekspedicije. Pola puta sam razgovarala s Hannah, a drugu polovicu slušala Smith Westernse i The Vaccines. Hodam dok ne prehodam sve što se događa. Onda se urušim u moju fotelju i blogam. A noge bi još hodale. Jer im je to svrha. Za razliku od glave. Kojoj je svrha čuvati mozak od previše razmišljanja. Što glava ponekad zaboravi pa bi i ona hodala. Zujala bi okolo. Dok mozak prekovremeno i neplaćeno radi. Kvalitetno hodanje pomaže u suzbijanju neprihvatljivih oblika razmišljanja. Samo treba hodati dovoljno dugo i dovoljno uporno. Pomaže i ako imate udobnu obuću. Nije na odmet i neka glazba u ušima. Nakon dva-tri kilometra noge same nastavljaju. U ritmu glazbe. Na raskrsnicama cupkaju u mjestu. Sumnjam već neko vrijeme da su u dosluhu s glavom. Jer glava povremeno na raskrsnicama počinje neki svoj muving u ritmu koji se lijepo usklađuje s nogama. Pa izgledam kao samostalni koncert, bez zvuka. Ima slike, nema tona. Osim u mojoj glavi. Sve je to, na neki način, posljedica prosvjetljenosti koja me zadesila. Otkrila sam da hodačica u meni nije samo posljedica straha od vožnje automobilima/autobusima. Ona je uzrok. Kao što sam otkrila, tako prosvjetljena, da glazba može biti nova i lijepa, i slušljiva. I da je moguće biti dobra i lijepa. Anihilacija je riječ dana. Sveopće uništenje koje samo u fizici može donijeti nešto tako dobro.
P.S. Draga je Anuschka preživjela zahvat na lijepom oku. Više ne mora nositi povez. Ergo, vježbati oko čitanjem i upisivanjem komentara, molim, i ne šakati se po očima :) Hannah prekosutra polijeće pa će nove blogove čitati tek u nedjelju ili ponedjeljak. Obećavam da ću pisati kao da si i dalje na ovom kontinentu i podsjećaš me na moju svetu zadaću upotpunjavanja tvog jutarnjeg suočavanja s ostatkom svijeta.
Foton je gradivna tvar svjetlosti (rekli bi mi laici, a zaljubljenici). Fotonski bi torpedo onda mogao biti neki oblik komprimirane svjetlosti koji se može ispaliti gdje treba. "Dva fotonska torpeda u moju ludu glavu, molim" bi mogla biti neka narudžba kada bi Star Trek bio bliži realnom. Udarite me svjetlošću da mi mrak nestane ispred očiju. Možda bi i uspjelo. Fotoni, osim toga, sadrže energiju, a tko od nas (osim Jece-štreberice) ima višak ili makar dovoljno energije? Kako rekoh, dva fotonska torpeda, molim. Može u glavu, a može i u pluća. Nekako mi se čini da bi to bilo ljekovito. U svakom smislu. Prosvijetlila bih. Sve bi mi bilo jasnije. Kao npr. kako tri računa za smještaj mogu završiti na tri različita konta. Vjerojatno vam to nije zanimljivo. Razumljivo. U računovodstvu mora vladati red. Dvostavno knjigovodstvo je savršeno uravnotežen sustav, a takvi su mi mili u zadnje vrijeme. Skoro kao Ivkini čarobni čokoladni kolači ili mirisni medenjaci The Kuharice. Vraćaju nadu i zdravo spavanje, barem kratkoročno.
Fotonski bi torpedo moga biti od pomoći i kad zamračite zbog lošeg tv-programa, a još niste uspjeli rekonstruirati svoju kolekciju serija i filmova za prvu pomoć. Ili kad teleći bijelo gledate u ženu na šalteru koja vam pokušava objasniti da ne možete pisati sedmicu bez crtice na općoj uplatnici. Vidim brojne mogućnosti primjene fotonskih torpeda. Torpedirala bih nemilice. Uz dobre želje i srdačne pozdrave.
Bliži se obljetnica materničnog progonstva. Pokušavam iskomibinirati kako i kada okupiti moje mile djeve na tradicionalnom druženju u Waldingeru. Rasporedi su nam zakučasti kao da vodimo G8 države, a ne da radimo u neprofitnom sektoru. Nisam još isukala tešku artiljeriju u vidu "mog slučaja", ali nije isključeno. Ako to bude jedini izlaz. Nikad nije kasno za dobro društvo, kao što nikad nije kasno opametiti se. Vrijedna naučena lekcija. Zanimljivo mi je kako su protekle godine obilježene susretima s dragim ljudima u Waldingeru. Slavili smo rođenja nećaka, nećakinja, djece dragih ljudi. Slavili smo svoje rođendane i važne trenutke. Ispijali smo kave i bili podrška u ozbiljnim i teškim situacijama. Spajale smo stolove kako bi bilo mjesta za tacne s kolačima. Smijali se ispod i iznad glasa. Cijeli sam ovaj mučni razvod pregrmljavala tamo, skoro koliko i u stanu. Moj je život proteklih godina prepun slika na kojima je moja osječka obitelj sa mnom u Waldingeru. Zapravo nemamo niti jednu fotografiju s tog mjesta! Nevjerojatno. Valjda zato što tamo ne poziramo nego se družimo. Možda nemam fotografiju koju mogu postaviti na komodu, ali te mi mentalne slike nitko ne može uzeti. Moja osječka obitelj. Home away from home.
Što se glazbenog uzdizanja i propadanja tiče, i dalje se preslušava aktualna 2011 produkcija: Chapel Club, Smith Westerns, Destroyer i Iron and Wine. Otvorena sam za nove prijedloge. Kolega s Last.fm mi se ulijenio nakon Westernsa. Nemam informacija o novinama. Oni mulci Fleet Foxes više od dvije godine porađaju taj novi album! Sad se još turnejiraju po Americi (u Seattleu koncerti 02. i 03. 05.!!!) umjesto da se to dovršeno glazbeno čudo konačno mesijanski ukaže žednima lijepe glazbe. Nije u redu. I onda još tweetaju "Can our record just leak already so I know what people think of it?!?!?!".
Što još... Novi je remen baš divan. Nova je kosa OK. Pročitala sam Kanceljakovu knjižicu i ostala ravnodušna, ali to ne čudi. Platila sam sudske pristojbe. 24.02. je ročište za razvod. Na kojemu će se najvjerojatnije pojaviti samo zakonski opunomoćenici. Ima neke fine ironije što će se, na neki način, u tom odsustvu očitovati sama bit svega što se dogodilo u zadnje vrijeme. Ja koja nisam bila dijelom donošenja odluke o razvodu i onaj koji nije bio dijelom braka. Jednostavnije ne može ni biti. Fotonska torpeda u pogon!
Oh, Maybe I
Should settle down to a quiet life.
Or...Maybe I
Should chance it all on a perfect night.
Can't you see that sounds cynical?
These decisions ain't made with the head.
(Chapel Club)
P.S. Čestitam vam na čitanju jubilarnog 30. bloga! Čast je imati tako odanu i blagonaklonu publiku.
Ustala se u 04.00 sata. Bila u Zagrebu. Odslušala predavanje/savjetovanje o porezima, završnom financijskom izvještaju, odgođenom priznavanju prihoda i sl. U fazi sam kad su mi te teme zanimljive i zabavne.Truckala se vlakom ukupno više od 8 sati. Kupila remen za isticanje struka. S osjećajem mučnine hodala pojedinim ulicama. Svi su mi izgledal sumnjivo i opasno.
Sretna što sam se vratila. Presretna. Čak mi i moj mali privatni pakao izgleda predivno. Jeca-štreberica me dočekala na kolodvoru. Sreća.
Nisam danas slušala nikakvu glazbu. Barem ne svojom voljom. Frizura je bila postojana. Boja se nije otopila pod raznovrsnim padalinama koje su nas zadesile dok smo tražile ulicu, zgradu, dvoranu. Obećavajuće. Bradati muškarac u Varšavskoj je pričao nekom nevidljivom o bolnom grlu zbog kojega ne može gutati hranu. Zbog bolova zaboravi žvakati, prevari se pa počne gutati. Onda ga boli i to je gadno. I dok je pričao svom nevidljivom sugovorniku, nervozno je odmahivao glavom i bespomoćno širio ruke.
Sad sam obnevidjela od umora. Kuckam prisjećajući se rasporeda slova po tipkovnici. Neka ovo bude najkraći blog do sada. Sutra ću se iskupiti.
Unatoč brojnim riječima ohrabrenja i lobističkim porukama raznih vrsta, nisam postala plavuša. Šišarka je rekla odlučno NE! A ja moju šišarku slušam. Nisam ju lako pronašla. Nakon 8 godina vjernosti, nemam srca tražiti drugu. Ne bih mogla preživjeti krah još jedne veze u tako kratkom vremenu. Tim više što se ova veza doista temelji na iskrenosti. Ugl, nisam plavuša ali sam pofarbana u neku neodređenu boju zahvaljujući kojoj više ne izgledam kao da me poplava izbacila. Zanimljiva promjena.
Sutra je na dnevnom redu Zagreb. Koji sad ne volim. Uz ispriku svima koji ga vole. Truckanje vlakom u vrijeme kad pošten svijet ulazi u još jednu REM fazu. Nakon čega se od mene očekuje lucidnost i koncentracija. Pa tako u komadu skoro 8 sati. Onda nazad. Tom se dijelu najviše radujem - povratku. Kao draga Hannah koja još nije krenula u JAR, a već snuje povratak. U međuvremenu je od putne groznice i temperaturu dobila, da ne spominjem sumnjivi kašalj. Glede i unatoč ima snage redovno čitati blog. Barem neka konstanta u njenom turbulentnom životu. Nije JAR tako daleko. To samo tako izgleda kad gledaš iz ravnice.
Ja ne volim putovanja. Nikad nisam. Osim jednom u srednjoj, kad sam se vraćala s proba u neki kasni sat i prolazeći pored autobusnog kolodvora, s kojeg je upravo kretao neki dugoprugaški bus, pomislila kao bi bilo sjajno sjesti u njega i krenuti negdje. Bez cilja i svrhe, bez prtljage koja uvijek pravi probleme. Držalo me dok nisam stigla do početka ulice. Nije me više uhvatilo. Vrlo sam pažljivo hodala svijetom pazeći da me negdje ne sustigne ili, nedajbože, sačeka iza ćoška. I nije. I svako putovanje koje sam morala poduzeti mi je bilo kao vađenje zuba. Jedino čemu sam se veselila bio je i ostao povratak. Gdje god. Nekomu komu sam bitna. Nikad se neću moći refati mojim dragim curama koje su me dočekale na željezničkom kolodvoru kad sam se u prosincu vratila iz Zagreba. Ne znam kako bih se uopće pomaknula s tog perona da nije bilo njih. Ne znam kako bih se ikad više mogla radovati povratku. Gdje god.
Netko nešto sakuplja. Netko ima nekakav hobi. Moj su slova i brojke. Na papirima, papirićima, kartončićima, salvetama... Bacila sam se danas na prvu u nizu ladica koje treba pročistiti i presložiti. Mili Bože, mili moj i dragi Bože... Rijeka slova. Potoci brojeva. And lots of papira. Hrčak sindrom, kažu da se to tako zove. Ako na jednu stranu stavim dokumente svih vrsta i navodila za uporabo svega i svačega, svejedno ostaje materijala za čitanje kroz čitavu jednu zimu u planinama, dok sam odsječena od ostatka svijeta, a u kominu pucketa vatrica. Pročitam, udahnem jaaaako, i bacim u vatru. Trenutno nemam funkcionalno ognjište na raspolaganju. Samo sam udisala i izdisala, duboko koncentrirana na proces. Nisam sve pročitala. Nešto sam pospremila za kasnije. Cijelu kolekciju ispisanih listića post-ita. Nekad sam planirala kako ću od tih papirića napraviti kolaž i postaviti ga na središnje mjesto našeg doma. Sad razmišljam da ga ipak napravim i pošaljem u Muzej prekinutih veza. U paketu s većom količinom papirnatih maramica. Jamčim vam da bi se potoci suza isplakali ispred tog izloška. Eto ga projekt za idući kvartal! Ne znam samo hoću li imati vremena i snage u toj fazi još i blog pisati. Hmmm...
Neke je ladice lakše pročistit. Recimo one u kojima su bili cd-ovi koji mi se ionako nikad nisu sviđali. Kroz tu sam prozujala kao ciklon. Žao mi je samo praznih medija koji su uzaludno potrošeni. Nije mi žao zbog loše glazbe.
Danas sam slušala Johnnya Casha, American Way III, IV, V i VI, pa malo načela Chapel Club, utvrđivala gradivo Smith Westernsa i guštala uzTomicu Waitsa i Lou Reeda. Jako volim album Transformer, sve osim one ljige Perfect Day, ali u kontekstu cijelog albuma čak i ona može proći. Samo da se zna, ta mi pjesma nije dobro sjela na želudac i dok su mi cvjetale lažne ruže. S druge strane, juha od svega mi je sjajno sjela. Što je još bolje, mirna sam i za sutrašnji ručak/večeru/onaj obrok koji se jede kad se dođe s posla. To je prednost kuhanja - leftovers!
Btw, vraćena mi je pošiljka dote (miraza) iz Zagreba. O sreće, o veselja. Moralna zadovoljština? Nope. Riječ je o stvarima koje je moja privatna Supermenica pripremala s ljubavlju. Dugo i predano. Mi smo ipak jedna ozbiljno tradicionalna familija. Ljubavi više nema. Stvar je jasna sama po sebi. Sad se sve to samo mora poslati na kemijsko čišćenje. Valjda se ljubav ugrađena u izrađivanje neće izgubiti u procesu.
"Nemoj kucat' ni zvonit', neće ti ni'ko otvorit'" misao je dana. Makar onog dijela koji sam bila budna. Nema me doma. U stealth modu sam. Sa slušalicama u ušima, u fotelji. Računalo na koljenima, a kava, mineralna i oprema za nikotiniziranje na dohvat ruke. Dva poziva i dvije poruke. Nije baš da su me tražili. I da jesu ne bi me našli. Radila sam inventuru. Za sada još uvijek samo u glavi. Doduše, napunila sam jednu vreću nekakvim sumnjivim diskovima i rasparala nekoliko fotki dok sam praznila okvire. Uvijek mi se činilo da imam premalo ladica. Danas sam shvatila da ih je previše koje treba presložiti. Nisam odustala, ne. Sutra ću početi, ali ne očekujem da ću i završiti. Sjećam se jedne od selidbi ureda. Dok smo se pakirali trebalo je i presložiti neke registratore da ne selimo papire koje svejedno treba baciti. Jedna je kolegica zapela već na prvom registratoru. Začitala se, upala u reminiscence mode i nikad nije stigla dalje od tog, provog, registratora. Naslućujem sličan razvoj događaja. Ne očajavam, samo će mi trebati nešto više vremena. Vrijeme mi je trenutno dostupan resurs. Iako nosim posao kući.
Još uvijek nosim vjenčani prsten. Pokušala sam ga skinuti, ali ne ide. Mislim, spada on i bez moje pomoći, ali ga ja vraćam. Uporno, a bez ikakvih iluzija. Još uvijek.
Preslušavam Smith Westerns, Dye It Blonde, objavljen prije malo manje od mjesec dana. Mene oduševljavaju svi mladi ljudi koji rade nešto kreativno i konstruktivno. Ova je ekipa svoj prvi album objavila prije dvije godine, dok su još išli u srednju. Taj sam samo preletila kako bih dobila dojam što oni zapravo hoće. Čini mi se da su na dobrom putu. Iako za većinu pjesmica na novom albumu imam osjećaj kao da sam ih već negdje čula. Što se može pripisati mom solidnom melodijskom pamćenju. I njihovoj inspiraciji koja ide u rasponu od Beatlesa do Suede. Album je melodičan i razigran. Ugodan za slušanje dok hodate dugim ulicama dok se zima bliži svom kraju. Neće vam promijeniti život, ali će vam biti drago što postoje mladi ljudi koji još uvijek rade vedru glazbu.
Nakon što mi je onaj-čije-se-ime-ne-spominje otuđio Toshya sa svim mojim pedantno sakupljenim sezonama Housea, BBT-a, IT Crowda..., gigabajtima glazbe i ostalim, bila sam jaaaaaako ljuta (najblaže budi rečeno). Sad imam novog ljubimca, s apetitom od 1 TB. Nahranila sam ga, za početak, sa nekih 50 GB glazbe. I još uvijek mu smišljam ime. Možda Newbie ili Noob? Vidjet ću. U međuvremenu moram rekonstruirati svoju kolekciju.
Nedjelja je postala dan za kuhanje juhe od svega. Za oporavak organizma. Ne volim kuhati, pogotovo ne za samu sebe. Onda se sjetim moje privatne Supermenice koja se 500km dalje brine jedem li i jesam li zdrava. Pa sjeckam mrkvu, kidam brokulu i prebirem grašak. To je najmanje što mogu napraviti za nju.
Sutra je dan za šišanje. Još uvijek ne znam kako. Mislim da ću ući u salon i reći mojoj šišarki: Molim jedno šišanje na razvod.
"Moraš onda naglasiti da je to samo izraz moje težnje ka totalnoj otvorenosti prema svim mogućim utjecajima koji se mogu dogoditi do moždatnog događaja koji se, kako mu i ime kaže, možda i neće dogoditi." tj. nešto kasnije danas "Ono neizrečeno možda za današnje druženje je zaslužena nemogućnost predikcije stanja u kojem ću biti u 20.00 sati jer je u trenutku primitka tvoje poruke stupanj stresa bio izrazito visok pa je bilo kakvo predviđanje vlastitog stanja u određenom trenutku u budućnosti nemoguće." napisao je Transporter nakon što sam mu prigovorila njegovu poslovičnu Moždatnost. S manje bi se riječi to moglo sažeti u "Ako mi ne uleti nešto zanimljivije, doći ću." Tako Transporter, s manje ili više riječi, odgovara na gotovo svaki poziv za družbu. Na koncu se uvijek pojavi. Ali je moždatnost ipak prvi odgovor na poziv za družbu i ne može protiv sebe. Za razliku od Pala i mene kojima moždatnost nikad nije opcija kad su družbe u pitanju. Sve su to fini elementi nečega što se pretvara u ritual, pa moždatnost u konkretnom slučaju gubi svoj prvotni smisao i postaje sigurnost.
Ja volim naše družionice. I projekcije i slušaonice. Razmatranja svakovrsnih životnih preokupacija. U tom prostor-vremenu se dobro osjećam. Sinoć je družba bila u svom punom, izvornom, sastavu. Posjedili smo do sitnih sati. Zato kasnim s blogom, ali vrijedilo je. I vaseljena nije ljepša riječ od distorzije, samo da se zna. Kako je Kumex rekao, bez distorzije nema promjene. Net Neutrality je ozbiljna tema, problem s mogućim ozbiljnim posljedicama, ali svaki put kad se zapodjene razgovor o toj temi i gerilskim akcijama otpora zapnemo kod infrastrukture, da ne kažem polaganja kablova preko Atlantika. Razmišljam da kupim neki brodić i krenem nabavljati kablove. Umjesto da se bavim gletanjem i pituravanjem stana. Jer i ovoliko slobodan Internet može prouzročiti slomove država, a sređeni zidovi stana nemaju taj potencijal. U ovom slučaju nema mjesta moždatnosti. Ako se bandwidth počne prodavati najmoćnijima, i ovaj će blog sigurno postati teško dostupan ili potpuno nedostupan. Čitat ćete ono što odgovara ekipi odgovornoj za globalno zatopljenje, ekonomsku krizu i sve ratove u zadnjih 50 godina. Zaključak je diskusije: salonski se ljevičari moraju povezati s uličnim ljevičarima kako bi se nešto pokrenulo. Kao što je Tito rekao Staljinu '48 NE!, tako i sada treba reći NE! pretvaranju neta u kablovsku televiziju. Reći NE! i krenuti u ilegalu i osnivanje cyber-ćelija spremnih polagati kablove i slati dimne signale sa silosa.
Adele s novim albumom nije oborila s nogu. Prijavljujem da su 4 pjesme dobre, a o ostalom se može diskutirati. Zato je Perpetuum fritule dobar od do. Klarnet u charlston verziji Date je zakon! I to će mi svirati na svakom budućem tulumu kojega ću organizirati.
Što znači biti totalno otvoren prema svim mogućim utjecajima? Živjeti pod geslom Sve što je ljudsko nije mi strano? Možda zbog nedavnih događaja nisam posebno sklona takvoj interpretaciji. Meni se to čini kao život sa zadrškom, da ne kažem sa figom u džepu. Možda hoću, a možda i ne (biti dosljedna svom sustavu vrijednosti). Ovisi što mi ponudiš. Ovisi kako ću se probuditi tog jutra. Nema stabilnosti i sigurnosti. Nema odgovornosti i dosljednosti. Smije li moždatnost biti dijelom ozbiljnih međuljudskih veza? Ne znam, trebala bih prespavati prije nego odgovorim. Što mi ga dođe na isto. Moja inačica moždatnosti. Nekad sam mislila da ostavljanje otvorenih vrata nekim mogućnostima govori o mom slobodnom duhu i realnom doživljaju svijeta koji me okružuje. Na pitanje koje nikad nisam voljela "hoćete li ikad imati djecu" sam odgovarala polu-filozofski "u ovom trenutku mogu reći ne, ali ne odbacujem mogućnost da ću se nekad u budućnosti predomisliti i možda htjeti imati djecu". Kao, jako sam pametna i dobro sam promislila. Zapravo sam davala poželjan odgovor koji će spriječiti daljnju diskusiju o toj temi. Jer je moždatnost u tom slučaju poželjna, da ne kažem društveno-poželjna. Figa u džepu. Ja zapravo nikad nisam htjela imati djecu. Nema tu mjesta moždatnosti. Kao što nisam ušla u brak sa zadrškom. Ili sklapala prijateljstva. Nisam taj tip. Više sam naivna. Budim se kao Dora, kao jedna od koncentričnih krugova, onih bliže periferiji. Naivno periferna. Radim na tomu da postanem perfierno naivna.
Mačka u čizmama je danas bila u akciji. Onoj vokalnoj. Ivka je imala epizodu grobljanske glazbe pa smo nekoliko puta preslušale Ain't No Grave, The Man Comes Around, What's He Building In There. Pa smo slušale Smith Westerns, Girls, Florence, Amy, Lou Reeda, Erykah Badu i, kao šlag na torti, Eltona-freakin'-Johna, I'm Still Standing!!! Pjevale smo sve u šesnaest i sedamnaest. Na radnom mjestu. Svaka za svojim računalom. Dok sam ja pisala izvještaj, a Ivka se borila s aukcijama.hr. A sunce nam je išlo u oči.
Čudesno je to s pjevanjem, kako može iščupati iz mene zadnji atom dobre energije za koji nisam ni znala da ga imam na zalihama. Nije važno jesam li u duru ili molu, pjevam li uopće ili falšam, ali taj nenadmašni osjećaj koji daje pjevanje... Neopisivo. Moj glas koji još uvijek mogu kontrolirati, unatoč kilometrima nikotinskih štapića, moj glas koji zvoni u sobi s visokim stropovima. Vraća me na mjesta gdje mi je dobro i gdje znam biti. I planiram kako ću, kad dobijem Bingo, organizirati koncert na kojemu će mi nastupiti masa nekog svijeta, i ja ću nastupiti. Iako bih umrla od treme i odustala u zadnji tren. Ali je baš dobar osjećaj zamišljati sebe na nekoj maloj klupskoj pozornici kako pjevam tako nevjerojatno dobro da svi padaju u nesvijest od oduševljenja. I imam, narafski, najbolji prateći bend na svijetu i susjednim galaksijama. Ako ste ikad tulili pod tušem ili na bilo kojem drugom mjestu, dok ste mislili da vas nitko ne čuje ili vam je bilo potpuno svjedeno, onda znate o čemu pišem/pričam. Uopće ne mislim da pjevam osobito dobro, čak bih rekla da pjevam osrednje, osim kad pjevam ono što volim. Recimo No Need To Argue onih kljakavih Cranberries. Ni za milijun godina nikomu ne bi pala na pamet, a ja ju često pjevušim, sama sa sobom. U akustičnim stubištima, kupaonicama, uredima s visokim stropovima. I kad ju pjevam, moja aktualna tuga se oživotvoruje, vidim ju pred sobom. Ili, Sinatrin My Way kad je situacija ozbiljno napeta. Ono, napeta do sloma živaca i zastoja sinapsi. Onda umjesto sloma živaca pjevam punim glasom, sa svim crescendima i decrescendima, kao da sam pod reflektorima Madison Square Gardena. I osjećam se moćno.
Caveova There She Goes, My Beautiful World je dobra za skoro sve prilike. Kad se npr. danima ne uspjevate ustati iz kreveta, a morate. Jer bolujem kozmičku bol. I ne vidim joj kraja. Pjevam s istim bijesom kao Cave. Da, to je bijes. Bijes zbog nemoći. I tako lijepo otpjevan. Da se tapete ljušte sa zidova u mom privatnom komadiću pakla. Jer bolujem kozmičku bol. Sad konačno imam pravo na to. Nemojte se iznenaditi ako vam idućih dana na pitanje kako sam odgovorim sa loše, strahovito loše, prekostrašno ili jednostavno nisam dobro. Jer nisam. I neću biti neko vrijeme. Zadnja tri mjeseca sam lomila jedan po jedan dan. Da preživim. Prehodala sam terminalnu fazu. Govorila da sam dobro. Govorila da plivam, kotrljam se, plutam. Sad više ne moram. Sad sam slomljena u temelju i moram neko vrijeme biti takva. Sad je vrijeme za potonuti. Kontemplirati neko vrijeme nad svojim nutarnjim ranama. Jer je 11 godina mog života otišlo u stečaj. Jer sam 11 godina do kostiju voljela onog-čije-se-ime-ne-spominje. I sad voljenje ne vidim kao mogućnost. Ikada. Sad je vrijeme za pjevanje do potpunog sloma. Da bih se imala iz čega sastaviti. I dalje pjevati u uredu, dok mi sunce ide u oči.
Tom Waits (da-ha, opet on) je 1977. godine objavio album Foreign Affairs na kojemu je, između ostalog, i duet s nikim drugim nego Bette Midler, neobična pjesmica naslovljena I Never Talk to Strangers. Zvuče kao parodija L. Armstrong i E. Fitzgerald. Spominjem to jer me danas nasmijala ta spoznaja. Nije nikakvo čudo da ja koja sam rođena iste te godine imam sklonost vezivati se s tako neobično drukčijim likovima. Mislim, Waits i Midler, aloooo! Pjesmica je dobra, slušljiva, zgodnog teksta i retro aranžmana. Na prvu loptu sve to lijepo funkcionira. A istovremeno mi je posve jasno da to nije prirodan spoj. Jednostavno nije. U četiri godine koliko je prošlo od prvog albuma, Tomičin je glas poprimio onu strašnu notu - namočenu u burbonu i temeljito nadimljenu. Glas koji može ako to želi zalediti krv u žilama kao kontrapunkt slatkoći pješčani-sat-figura Midlerice. Opposites attract? Nope. Na satovima kemije smo učili da se slično sa sličnim miješa. Tu je i divna egzistencijalističko-socijalna A Sight Fore Sore Eyes, on u meni najdražem izdanju - glas s ruba života i klavir straight. Morala sam onda preslušati Heartattack&Vine za vraćanje u ravnotežu. Nekoliko puta ponoviti Saving All My Love For You. Ako nikad niste slušali Waitsa, poslušajte tu pjesmetinu. Čak i ako imate moralnih/vjerskih zadrški oko spominjanja prostitutki. Jer to je jedna od pjesama za koje mi je žao što ih nisam ja napisala. I vjerojatno nikad neću napisati nešto tako.
It's too early for the circus, it's too late for the bars, no one's sleepin'
but the paperboys, and no one in this town is makin' any noise, but the dogs
and the milkmen and me...
I ta tjeskoba... I tuga... Dan je bio sasvim dobar. Uspješno sam hodala i disala. Bila kod odvjetnika. Preuzela papire koji me čine vlasnicom. Preuzela moj primjerak papira koji će me učiniti polovicom. I još sam uvijek dobro hodala i disala. Pričala. Bila duhovita. Do jednog trenutka u kojemu je sve stalo ka da mi je utrnija mozak. Kod parka. U drvoredu. Ne znam što je bilo okidač. Znam samo da nije bilo zraka u plućima, a srce je imalo frekvenciju najgoreg techno ritma. I ruke koje kao da nisu bile moje nego hoće otpasti i otići. Trenutak ranije sam se prisjećala nekih, iz ove perspektive, spornih zajedničkih iskustava. Naučena lekcija: prisjećanje nije moj prijatelj. kao ni sjećanje ili bilo kakva mentalna aktivnost koja uključuje onog-čije-se-ime-ne-spominje. Do daljnjeg.
Šišanje dogovoreno za ponedjeljak. Jučer ipak kupila hlače. Neko ću vrijeme biti tanjušna i trebam hlače za to vrijeme. Naravno da sam kupila malo veće. Greškom. Ne vraćam i ne mijenjam. Hlače su sjajne. Vjerojatno ću o njima u budućnosti govoriti kao o onim razvod-hlačama kada sam težila gotovo ništa. Možda se čak i sa sjetom prisjećati ovog vremena. Zbog tanjušnosti, naravno. I glazbe. Uvijek glazbe.
Nekoliko mi se puta dogodilo da u žurbi otvaranja prijateljičinog profila na FB-u otvorim profil osobe koju uopće ne poznam, ima slično ime i prijateljev je prijatelj. U djeliću trenutka, dok bih lajala na Mjesec zbog svoje brzopletosti, otvorio bi mi se prozor u meni nepoznat život. Uglavnom bih odmah išla svojim putem, pristojno ne zabadajući nos gdje mu nije mjesto, (sad dolazimo do onog ključnog ALI) do jednom kada mi ju u oko upala neobična jezična konstrukcija. Nije važno kakva, nije uopće važno što sam u djeliću sekunde pročitala (ponavljam da sam ovisna o slovima i brojkama i vječno u potrazi za skrivenim značenjima), ništa od svega nije važno do onog oduševljenja emocijom fino ušuškanom iza tih znakova. Navraćala sam povremeno na taj profil, samo da bih pokupila malo tog osjećaja sreće, bez ikakvih skrivenih misli/osjećaja. Upadala sam nepozvana u život koji mi se činio ljepšim. Ponekad to radim. Ne samo po profilima na FBu. Slušam poznate i nepoznate ljude dok rasipaju zrnca iz svojih života, uvijek u nekoj dobronamjernoj potrazi za srećom. Netko bi mogao reći da sam stalker. Netko ne tako dobronamjeran. Netko bi mogao reći da bih se trebala zabaviti svojim životom i stvarati svoje sretne trenutke. Jesam. Hoću i u buduće. To ne mijenja na stvari da me i dalje oduševljavaju uhvaćeni bljeskovi sreće drugih. Ima nešto ispunjavajuće u uživanju u tuđoj sreći. Ne tražim biti dijelom toga, tuđeg sretnog života, zapravo to mi se čini ključnim, nekim oblikom čvrstog alibija. Ne želim konzumirati, samo se inspirirati i biti sretna zbog tuđe sreće. Koliko sam u stanju biti sretna zbog sreće drugih? Čini mi se lakšim biti sretna zbog sreće nekog nepoznatog nego nekoga tko mi je do jučer bio drag. I znam da je to pitanje vremena i procesa kojeg moram proći. Ne mogu reći, mirne duše i čiste savjesti, da se radujem tom procesu. Mogu reći da se radujem trenutku kad budem shvatila da sam iskreno sretna zbog lijepog života onoga tko mi je do jučer bio drag. Dugujem to sebi, više nego bilo komu drugom. Hebi ga, lakše mi je vjerovati da sam bolja osoba od tog konkretnog drugog. Slušam Closing Time, album Toma Waitsa iz 1973. godine. Tomica je tih godina bio mekši i folkerskiji nego kad sam ga ja upoznala. Rosie je divna, Ol' 55 također. Ma, sve su dobre. Čudo jedno kako se nas dvoje lijepo slažemo u ovaj kasni sat. Vrijeme je za pravi closing time.
Nisam (još) u godinama kad se radujem ponedjeljku. Još mi je uvijek samo nužno zlo koje postoji zato da bih mogla zajaukati ujutro i da bismo nekako došli do četvrtka. Rijetko kad se nešto posebno dobro dogodilo u ponedjeljak. Naprotiv, nekoliko prestrašnih situacija u mom se životu baš odlučilo oživotvoriti tog dana u tjednu. Jasno je onda da nemam nikakvih očekivanja od njega. Ono, totalno sam ravnodušna i ignoriram ga nakon onog jutarnjeg jauka. Pa se baš iznenadim kad u jedno te istom ponedjeljku čujem nekoliko dobrih vijesti. Ne znam koji protokol trebam primijeniti. Ne znam kakvi su običaji, komu treba odnijeti kavu i šećera u kocki, treba li nekomu poslati cvijeće i bombonjeru, onu bolju, Kraševu. Možda netko sad misli kako me majka neodgojenu pustila u svijet jer nisam ispoštovala običaje dobrog ponedjeljka. A nije bilo namjerno, svih mi Bajadera pojedenih u ove 33 godine. To je valjda zbog nespavanja. Opet hodam uokolo s podočnjacima. Pomalo neukusno, složit ćete se. Nije problem u nesanici, nope. Mogla bih ja. Zijevam pravovremeno i kvalitetno. Kapci su propisno teški, oči pune pijeska baš kako treba. Ali,
There's a ghost in my mouth and it talks in my sleep
Wraps itself around my tongue as it softly speaks
Then it walks, then it walks, then it walks with my legs
To fall, to fall, to fall, to fall, to fall, to fall
Umori me to neizvjesno padanje. Ne toliko zbgo samog padanja koliko zbog toga što ne vidim nikoga tko bi me mogao uhvatiti. Više ne. Pa ne spavam.
A baš je bio pristojno dobar ponedjeljak. Osim što se moj privatni Superman živ nasekirao da me onaj-čije-se-ime-ne-spominje opet ne nasanjka nekom svojom skrivenog agendom. Da njegovo dite još pati. A kad dite pati, privatni Supermeni pate još i više, sve im se stare i nove bolesti vrate. Kao da nije dovoljno što požari plaze oko Pertha! Kad se moji Supermani sekiraju i ja se sekiram i zaboravljam na Ghandija. Onda me zaboli glava i bude mi muka. Ovako mršavoj mučnina ne ide baš najbolje, to je mučnina bez pokrića, na odgodu ili 36 rata. Strah me i pomisliti što će se dogoditi kad mi se tijelo povrati. Kad počnem otplaćivati sve te nedospjele rate mučnine. Možda bih trebala ostati ovako tanjušna? Zbog praktičnih razloga. Tanjušna je tako lijepa riječ. Skoro kao distorzija.
Usporedno preslušavam nove albume Iron&Wine Kiss Each Other Clean i benda Decemberistis The Hazards of Love. Zajednička im je folk komponenta, iako mi se više sviđa kako je to upakirao Sam Beam jer me malo više podsjeća na Fleet Foxes, pogotovo u Godless Brother in Love i Half Moon. Zapravo mi se više sviđa taj "ogoljeniji" zvuk, gdje sjajno do izražaja dolazi Beamov vokal naslonjen na ugodnu melodiju i dobar tekst. U nekim je pjesmama na albumu previše dodataka (Rabbit Will Run), filtera, zujanja, skrečanja i ostalog - prokletstvo snimanja s velikim proračunom - pa ovo ranije navedeno ne dolazi toliko do izražaja. Šteta, pogotovo zbog završne Your Fake Name is Good Enough for Me. Decemberists nisam još potpuno prokužila, ali imam neki gadan osjećaj da se furaju na jaaaako-smo-ozbiljni-u-pristupu-svom-sviranju, što se lijepo može vidjeti u naslovima pjesmuljaka koji idu na nastavcima, raspršeni po albumu simulirajući strukturu antičke drame. Djeco draga, glazba je zvonka radost, a ne pseudo-znanstvena disciplina (iako se ne bi svi složili sa mnom). Nije li pregenijalno pisati o bendovima s folk odrednicama, a da to ne zvuči neukusno vulgarno i ne miriši na Šemsu Suljaković i Južni vetar. folkfolkfolkfolkfolk!
Ugl, uvod je ovakav da ne bi bilo da se ništa drugo ne radi nego sjedi u fotelji, puši i tuguje te o istom izvještava zainteresirana podupiruća javnost. Osim toga, postavlja se pitanje svrhovitosti ovog bloga kad jednom (nadam se u skorijoj budućnosti) moja tuga ode na privremeni rad u inozemstvo, a ja ne uspijem pronaći drugu dovoljno emocionalno angažiranu temu. Hmmm, o tomu ću misliti kasnije.
Nedjelja je spor dan. Za razliku od petka. Srijeda je također spora. Volim spore dane. Ujutro mi se čini kao da će dan trajati barem 26 sati. U kojima neću raditi ništa osobito važno i angažirano. Hrpice dana koji mi jednostavno procure kroz prste. Nedjelja nije dan za komplicirane ručkove ili ozbiljnu literaturu. Nedjelja je dan za druženje, makar telefonsko/skajpersko. Meni je već godinama prva asocijacija na taj dan solitude, ona posebna vrsta samoće ili usamljenosti koja bi da je boja bila indigo-plava, da je zvuk bila bi tišina tajge, da je osjet bila bi hladno po ušima. Ostalim danima mi solitude ne pada tako teško kao nedjeljom. Ostalim danima imam manje vremena na raspolaganju i bježim u tuđe živote. Divni su ljudi koji me pripuštaju u svoju svakodnevnicu.
Došlo je vrijeme za potpuno preuređenje mog vlastitog života, moram se re-brendirati, ponovo izmisliti, napraviti remix ili mentalni mejkover. Možda ću jednom biti u prilici pružiti utočište nekomu tko će trebati, makar nakratko, pobjeći u nečiji život. Dok se bavim razvojem tog novog projekta slušat ću još nove glazbe.
Jednom nam je Jasenka pričala kako već bebači prepoznaju zaštitničko-moćnu pozu koju roditelji zauzimaju nadvijajući se nad krevetić. Mame i tate Supermeni u civilu. Ramena blago podignuta, siguran pogled, ispružene ruke s dlanovima prema dolje. A crveno S sakriveno ispod majice. I tako godinama. Budim se iz narkoze, a oni sjede uz moj krevet. Ja pričam kako su sve medicinske sestre obuvene u gumene čizme zato što je operacijska dvorana sigurno poplavljena mojom krvlju, a oni mi mijenjaju obloge i smiješe se kreativnim zaključcima svoga djeteta. Izgovaraju rečenice kao „Moj sinko, ne daj Bože bolesti, a sve drugo će se riješiti.“ ili „Samo da ste vi meni živi i zdravi, lako ću ja.“ ili „Prikrsti se i reci misusovo!“ Sigurnost i ljubav. Onda odeš od svojih privatnih Supermena i tražiš tu istu sigurnost i ljubav. Nekad upali, nekad ne. Dotle su tvoji Supermeni i dalje tu. Spremni ispružiti ruke s dlanovima prema dolje, blago podignutih ramena kreću u akciju. Koliko pure i mlika trebam pojesti dok naučim tu lekciju? Očigledno dosta. Opet su stigli u pravo vrijeme i spasili me.
Meni je zapravo lako, ja imam cijelu vojsku super junaka i junakinja na svojoj strani. Kroz sve ovo vrijeme moji Srebrni letači, Hulkovi, Batmeni, Spidermeni, Wonder Womanice, Flashevi i ini brinu i pomažu na sve moguće i nemoguće načine. Moji su privatni Supermeni sretni jer znaju da nisam sama u svemu ovom.
Stan će trebati temeljito očistiti od svega, oprati, oribati, dezinficirati. Trebat će promijeniti boju zidova, vodokotlić i postaviti pločice u predsoblju. Sklonila sam većinu uramljenih fotografija. Dat ću Josipi da mi odreže kosu. Kažu mi da to žene rade kad prolaze kroz stresne životne faze.
Lako je, da ne kažem lakše, biti ljuta nego tužna. Ljutnja ima neku konstruktivu crtu ličnosti, može nešto promijeniti, izazvati neku promjenu. Tuga je statična. Satire u korijenu. I onda nemam kud. Sjedim satrvena u svojoj fotelji i gledam po sobi upalim očima. I tugujem. Tamni kolutovi oko upalih očiju tuguju sa mnom. Moji tanjušni ručni zglobovi pomalo tuguju dok ih savijam vadeći cigaretu. Ozirem se po sobi. Slika nije na kantunalu. Na komodi je. Nekoliko njih. Dosta više o tim slikama! To tuga radi svoj prljavi satirući posao: stalno iste stvari/pojave/propusti u fokusu. A oči sve dublje upadaju. Dok po stoti put preslušavam istih 10 pjesama za kreativno emocionalno samoubojstvo.
Kad se jako zagledam u svoje oči u ogledalu u kupaonici, iz njih me počne gledati moja majka. Na čelu mi se pojavi duboka majčinska bora. Oduvijek je tako, nije to posljedica ovog pomaknutog stanja. Uvijek me gleda pomalo zabrinuto. Onda samo malo nagnem glavu u stranu i jednako zabrinuto gledam samu sebe. Pa malo pjevam ili samo mrmljam neku melodiju. Pjevanje opušta i smiruje. Zbog disanja. Godine vježbanja u zborovima. Pjevanje me natjera da se uspravim. Uspravljena imam sićušan osjećaj kontrole. Sve to stane u nekoliko minuta: zabrinutost, mrmljanje, disanje, kontrola. Zgodan životni ciklus u kupaonici. Prostorija u kojoj se pripremam za suočavanje sa svakim novim danom. Umivanje, kremiranje, sapiranje, češljanje... Dok perem zube hodam po stanu. To mi dođe kao dekompresija prije lifta i izlaska na ulicu. Kupaonice su divno akustične. Pjevam u kupaonici dok je vani nevrijeme. Pjevam pjesmuljke koji imaju puno otvorenih vokala, sinkopa, molski ugođaj ili jednostavno dobro zvuče u kupaonici. Naslonim se na zid i pjevam zatvorenih očiju. Zamišljam da sam na pozornici. Uspjevam prenijeti osjećaj koji pjevam. Uspravno se držim sjedeći u barskoj stolici s mikrofonom na stalku ispred mene. Dok vani bjesni nevrijeme i zgrada se svakog trenutka može srušiti. Osluškujem svoj alt izdaleka, iz publike. Zvuči mi toplo i zaokruženo. Čujem nešto tužno u njemu, čega prije tamo nije bilo. Možda to tako treba biti. Možda je moj glas oduvijek trebao notu tuge. Možda je sve ovo oduvijek trebalo biti. Od danas u podne jest. Hoće li od sutra biti lakše?
Ovisi o tomu kolika je žena. Ja sam, recimo, poprilično otančala u posljednje vrijeme. Pa zauzimam relativno malo prostora. Ovisi i o tomu što ta žena u sobi radi. Recimo da nervozno korača. U tom slučaju može zauzeti poprilično mjesta. Skoro i čitavu sobu. Ili više njih. Nervozno koračanje ima strašne posljedice po osvajanje prostora, naprosto ga ždere. Ja sam, recimo, nervoznno požderala čitav jedna odvjetnički ured, nekoliko prijateljskih stanova, nekoliko liječničkih ordinacija, kilometre ulica, čak i čitav jedan autobus prostora. Ovisi i o tomu koliko ta žena govori. Ili kako šuti. Neke žene mogu svojom šutnjom zauzeti hangar u kakvomu spavaju veliki avioni. Faktor zauzimanja prostora može biti uvjetovan i srećom ili tugom te žene. Nekoliko sam puta u životu bila sretna toliko da su svi stanovi u mojoj zgradi odisali srećom koja je bila vidljiva s ulice. Znam to. Izlazila je kroz prozore i prelijevala se preko oronule fasade. Na trenutak je ta zgrada izgledala kao najsretnije mjesto na svijetu. Sad više ne. Zgrada je tužna i ružna. U toj tužnoj i ružnoj zgradi tuga izvire iz mene i rastače se na sve strane. Nije ni čudo da sam otančala. Sreća ljude zaokružuje. Tuga im oduzima dimenzije. Koliko će se tih dimenzija moći vratiti kad tuga jednom ode na privremeni rad u inozemstvo?
Jednom kad moj život ponovo bude moj, nedjeljiv i zaokružen.
Sutra ću poći do zgrade koju nikada nisam voljela. Predati papir koji nikad nisam mislila da ću predati. S rečenicom koju nikad nisam mislila da ću pomisliti, kamo li napisati i iza nje potpisati svoje ime. Moja će tuga zauzeti tu ružnu zgradu. Zauzet će cijelu aveniju. Sve će biti zagušeno. Tlo ispod mojih nogu će u tom trenutku nastaviti svoj smireni put. Ljudi na ulici će nastaviti hodati kao da se ništa nije dogodilo. Automobili i psi će nastaviti kašljati u prolazu. Sve će naigled biti isto kao i prije. Samo će se moja tuga nezaustavljivo razliti do rijeke. Onda ću čekati. Strpljivo. Dok se ne ulije u more. Dok moj život ne bude ponovo moj, nedjeljiv i zaokružen.
"... ne zarajanj u sebe, ostat ćeš bez daha..."
Kad je hladno kao danas odgađam bezglave izlaske na ulicu. Onda konačno pokleknem i zagrabim u hladnoću najdužim koracima koje imam. I zabavljam se svojim mislima. Ponekad, samo ponekad, hodam na autopilotu i ne znam pouzdano kako sam stigla od točke A do točke B. Što može biti opasno. Valjda. Zadnjih bezbroj dana kako mi se čini, to nije mogućnost. Zadnjih bezbroj dana se i ne zabavljam misleći. Moje su mi misli kao olovni utezi ili bodljikava žica. Preslagujem ih ne bi li ih zavarala. Tumbam s jedne na drugu polutku, iz emocionalne u racionalnu pa nazad. Banda se uvijek vrati tamo gdje ne treba. Ne mogu im pobjeći.
Kako ćemo podijeliti fotografije? Komu one više/išta znače? Lijepo posloženi albumi, duhoviti komentari ispod sličica, naše slikopriče. To je moj život zadnjih 11 godina. To sam bila ja, ili neka inačica mene. Kao win98 prije XP-a. Neki programi ipak nisu profunkcionirali na XP-u. Ipak čuvaš negdje instalaciju za '98-icu. Ako se poželiš podsjetiti kako su neke stvari prije malo drukčije izgledale, ali su ti bile dobre, drage i osjećala si se sigurno s njima. Kao ja na tim fotkama. U nekim fazama života nisam dozvoljavala da me fotkaju. Naš mi je život izgledao iskren i vrijedan slikopriča. Mogu li se toga odreći? Mogu li se odreći svog života zabilježenog na tim šarenim komadima papira? Ako se odreknem, što ću reći sama sebi kako sam provela zadnje desetljeće i malo više? Slike sreće. Soba u kojoj lebde baloni s ukrasnim vrpcama. Uličica u Humu. Zidine u Dubrovniku. Pjevanje u duetu. Neki koncerti. Slaganje namještaja. Slike mog nekadašnjeg života. Ako se toga odreknem, kako ću više ikad imati hrabrosti i snage izaći bezglavo na ulicu prekrivenu hladnoćom i zakoračiti najdužim korakom kojega imam?
Rad na utvrđenom trgu bio je nepotrebno otežan (nepotrebno znači da građevina nije imala nikakve prave koristi od rada uprazno) također zbog toga što je upravo na mjestu gdje je po nacrtu trebalo podignuti trg, zemlja bila vrlo rastresita i pjeskovita, pa sam zemlju morao naprosto nabijati, da bi oblikovala veliki, lijepo svođeni i obli trg. A za takav rad ja imam samo čelo. Tako sam se čelom zalijetao o zemlju hiljadama puta danima i noćima, bio sam sretan kad sam ga izudarao do krvi, jer to je bio dokaz da se zid stvrđuje i na taj način sam zaista zaslužio svoj utvrđeni trg, kao što mi se mora priznati.
F. Kafka, JAZBINA
Ne znam koliko je sad jasnija ona moja ranija primjedba o Kafki kao duhovitom i lijepo sarkastičnom autoru. Ovaj sam fragment zapisala sredinom 90-ih u nekom od iščitavanja i okoločitavanja njegovih djela zbog dva razloga: čudesnog nadrealnog humora s jedne i bliskosti mom biću s druge strane. Kad sam odlazila na promocije knjiga, otvorenja izložbi, na koncerte i na pivo s ekipom, kad me je bio pun grad i bila sam ozbiljno načitana. Zadnjih mi je dana često na pameti pa sam morala prokopati svoje bilješke (dok još znam gdje se što nalazi, s obzirom na to da je onaj-čije-se-ime-ne-spominje zaronio u svaku policu, ladicu, kutiju i prevrnuo svaki papir) i ponovo ga iščitati. Sad mi je valjda bliži nego ikad u životu. Što je sasvim u redu, kad imam u vidu svoju poslovičnu vidovitost u pitanjima osobnih tragedija i komedija. Vidovita, ali sklona ne obazirati se na neonske prijeteće znakove. Čak i kad mi padaju po glavi. Mislim si To je samo prolazna neugodnost. To su samo neonski znakovi koji padaju s neba.
A vidi me sad. Sad sam naslušanija nego načitanija. Jedino što pročitam blog svaki put prije nego ga konačno objavim. Zbog sklonosti tipfelerima u spisateljskoj žurbi. Iako, zapravo, stalno nešto čitam. Čitam izvještaje da bih ih skraćivala. Nadarena sam za skraćivanje izvještaja. Čitam naslove novina dok prolazim pored kioska i statuse na FB-u. Čitam vijesti na teletekstu i hrpice mailova. Čitam natpise na t-shirtima dok se probijam ulicama. Stalno su tu neka slova koja se može čitati. Sakrivene poruke koje je potrebno dešifrirati. Mogla bih malo skrenuti kao John Nash. Spremna sam riskirati ako to znači da smijem pisati nizove brojeva i slova po prozorima i izlozima. Dok iščekujem odgovor na tužbu za podjelu bračne stečevine mogu čitati bilo što.
Nisam se mogla odlučiti podsjeća li me trg iz fragmenta više na moju brakorazvodnu kutiju ili na proteklih 11, očigledno, protraćenih godina. I još se uvijek ne mogu odlučiti. Nekako ima elemenata za oboje. Kao što mi se mora priznati.
| < | veljača, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre