Rođendavanje in progress. Kofijanović i kolači u Waldingeru. Moj AFŽ na broju i okupu. I priča o poslu jer, kako sam ranije napomenula, mi kao da vodimo G8 države. Svejedno smo zabavne, čak i srijedom poslije radnog vremena. Kažu da nije lako biti zaposlena žena, supruga i majka u današnje vrijeme. Sve je to nama emancipacija dala. Jeste li htjele ravnopravnost, eto vam je - kažu moji prijatelji. Nisam ja ništa htjela, ne upirite zločestim prstićima. Nije ravnopravnost ne dobiti posao jer si mlada mama koja će izostajati s posla jer joj je dijete bolesno. Kao što nije ravnopravnost i emancipacija moriti nekoga svojim PMS-om. Dovoljno morim samu sebe, ne moraju i drugi stradavati. Obično kažem da ne bih pristala da mi ikakvu ozbiljniju operaciju obavi kirurginja. Ne znam ja ovulira li ona ili je u razgoropađenoj fazi, hebi ga. A nekako sam s godinama uspostavila blisku vezu sa svojim unutarnjim organima, ne bih ostala bez njih jer je gospođa privremeno hormonalno nestabilna. Bezobrazluk? Uzimam si za pravo napisati nešto tako jer počesto slušam iskustva iz prve ruke o emocionalnoj nestabilnosti uvjetovanom tim istim hormonalnim propadima. Za koje bih ja kao žena trebala imati razumijevanja. Nije problem, pod uvjetom da se isti metar primjeni na fiktivnu kirurginju koju ću ja ipak, hvala na pitanju, zaobići. Molim, spremite vile i baklje. Ja pojedem nešto nezdravo i smirim se. Već sam pisala o blagotvornom učinku hrane na ponašanje, da se ne ponavljam. Još uvijek mi se više plače kad maratonci/ke prolaze cilj, zapravo svi dugoprugaši bez iznimke. Nešto mi zastane u grlu i oči mi se napune izdajničkom slankastom tekućinom. Možda i zato što mi je trčanje uvijek predstavljalo problem pa ga znam cijeniti kad se utjelovi u kilometarskim količinama. I zbog onog tužnog filma kojega sam gledala kao dijete o atletičarki kojoj sve u životu ide naopako, a ona samo želi istrčati svoju utrku života. Ima neke prigodne simbolike u tom sjećanju - život koji se transformira do besmisla dok ja samo želim istrčati neku svoju zamišljenu utrku.
Kako je već postao običaj redati malo priča o glazbi i reference o autorima koji su obilježili moj život, neopravdano kasno, a ipak na vrijeme spominjem Carvera. Gospodina Raymonda. Prva njegova knjiga koja mi je došla u ruke, kao fotokopija uvezana crnom plastičnom spiralom, bila je "Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te", izdanje s druge strane granice. Godina je bila 1996, a knjigu je donio Gajo. Carver je među Quorumašima u Osijeku već imao status malog boga. Kao i Cave. Progutala sam ju. Zajedno sa svim slovima i riječima i rečenicama i pasusima. I poželjela pisati. Ništa drugo ne raditi u životu do kraja života. Samo pisati. Slagati kratke priče pročišćenih rečenica. O običnim stvarima i običnim ljudima koji prividno žive obične živote. Izgledalo je tako lako, ostvarljivo. Do prvih rečenica koje su se zaplitale. Sad znam bolje. Sad razumijem. Život mi se morao razložiti do apsurda da bih razumjela. Nema običnih ljudi. Nema običnih života, a još manje običnih stvari. Slika iz jedne od njegovih priča u kojoj muškarac ostane zarobljen na balkonu nakon što se vrata slučajno zatvore. Promatra scenu u svojoj sobi, svoj pisaći stol, upaljenu lampu. Sve je tu, osim njega. Gleda fragment svog života kao uljez. Koliko je to njegov život ako on više nije dijelom toga? Treba čitati Carvera. Svakih nekoliko godina uzeti malu dozu. Da ne izgubite običaj promatranja vlastitog života s nekog balkona. Dok vaš pisaći stol obasjava svjetlost lampe, a na stolu je napola puna ili prazna čaša.
Eto što ti je srijeda. Ni ne okreneš se, a ono egzistencijalna kriza vreba iza dobrog i dragog Carvera.
P.S. Ima u tom albumu Deerhuntera, Halcyon Digest, potencijala. Samo treba biti uporna.
Post je objavljen 23.02.2011. u 18:40 sati.