Tom Waits (da-ha, opet on) je 1977. godine objavio album Foreign Affairs na kojemu je, između ostalog, i duet s nikim drugim nego Bette Midler, neobična pjesmica naslovljena I Never Talk to Strangers. Zvuče kao parodija L. Armstrong i E. Fitzgerald. Spominjem to jer me danas nasmijala ta spoznaja. Nije nikakvo čudo da ja koja sam rođena iste te godine imam sklonost vezivati se s tako neobično drukčijim likovima. Mislim, Waits i Midler, aloooo! Pjesmica je dobra, slušljiva, zgodnog teksta i retro aranžmana. Na prvu loptu sve to lijepo funkcionira. A istovremeno mi je posve jasno da to nije prirodan spoj. Jednostavno nije. U četiri godine koliko je prošlo od prvog albuma, Tomičin je glas poprimio onu strašnu notu - namočenu u burbonu i temeljito nadimljenu. Glas koji može ako to želi zalediti krv u žilama kao kontrapunkt slatkoći pješčani-sat-figura Midlerice. Opposites attract? Nope. Na satovima kemije smo učili da se slično sa sličnim miješa. Tu je i divna egzistencijalističko-socijalna A Sight Fore Sore Eyes, on u meni najdražem izdanju - glas s ruba života i klavir straight. Morala sam onda preslušati Heartattack&Vine za vraćanje u ravnotežu. Nekoliko puta ponoviti Saving All My Love For You. Ako nikad niste slušali Waitsa, poslušajte tu pjesmetinu. Čak i ako imate moralnih/vjerskih zadrški oko spominjanja prostitutki. Jer to je jedna od pjesama za koje mi je žao što ih nisam ja napisala. I vjerojatno nikad neću napisati nešto tako.
It's too early for the circus, it's too late for the bars, no one's sleepin'
but the paperboys, and no one in this town is makin' any noise, but the dogs
and the milkmen and me...
I ta tjeskoba... I tuga... Dan je bio sasvim dobar. Uspješno sam hodala i disala. Bila kod odvjetnika. Preuzela papire koji me čine vlasnicom. Preuzela moj primjerak papira koji će me učiniti polovicom. I još sam uvijek dobro hodala i disala. Pričala. Bila duhovita. Do jednog trenutka u kojemu je sve stalo ka da mi je utrnija mozak. Kod parka. U drvoredu. Ne znam što je bilo okidač. Znam samo da nije bilo zraka u plućima, a srce je imalo frekvenciju najgoreg techno ritma. I ruke koje kao da nisu bile moje nego hoće otpasti i otići. Trenutak ranije sam se prisjećala nekih, iz ove perspektive, spornih zajedničkih iskustava. Naučena lekcija: prisjećanje nije moj prijatelj. kao ni sjećanje ili bilo kakva mentalna aktivnost koja uključuje onog-čije-se-ime-ne-spominje. Do daljnjeg.
Šišanje dogovoreno za ponedjeljak. Jučer ipak kupila hlače. Neko ću vrijeme biti tanjušna i trebam hlače za to vrijeme. Naravno da sam kupila malo veće. Greškom. Ne vraćam i ne mijenjam. Hlače su sjajne. Vjerojatno ću o njima u budućnosti govoriti kao o onim razvod-hlačama kada sam težila gotovo ništa. Možda se čak i sa sjetom prisjećati ovog vremena. Zbog tanjušnosti, naravno. I glazbe. Uvijek glazbe.
Post je objavljen 09.02.2011. u 21:07 sati.