Danas sam prespavala dobar dio dana. A vani se prosvjeduje sve u 16 i 17. Neka. Neki drugi su spavali kad sam ja prosvjedovala. Dosljedno nenasilno. Koliko god to ovaj čas izgledalo smiješno i idealistično. Gledam po portalima fotke zamaskiranih mulaca koji bacaju kamenje posvuda. Komentatori pišu o malobrojnima koji su radili nerede, vjerojatno ubačenim provokatorima. Moguće, sve je moguće. Dovoljno je 5 potpunih maloumnika da bace ljagu na ponašanje tisuća, to je potpuna istina. Ponovo sam zbunjena svrhom prosvjeda. Ova tri koja sam fragmentirano upratila su imala barem 5 različitih ciljeva. Zajednički bi nazivnik bio rušenje vlade, navodno. No problem, vlade počesto treba rušiti. Ovu je trebalo rušiti barem 52 puta svake godine zadnjih bezbroj godina. A svejedno su dobijali izbore. Nego, više me muči pitanje nasljednika/ica. Ono što sam čula/pročitala je da nitko od postojećih ne dolazi u obzir. I to mi je OK. Nitko nije pokazao zrno mozga već duže vrijeme. Tko onda? Netko od zamaskiranih mladaca koji su u Osijeku napali snimatelja? Ili ekipica koja se dobacivala ciglama po Zagrebu? Ne provociram, raspitujem se. Naime, ja disciplinirano izlazim na parlamentarne izbore otkako imamo pravo glasa. I činim još ponešto. Uvijek se prethodno potrudim dobro informirati o nepostojećim programskim razlikama kako bih mogla mirne duše i čiste savjesti zaokružiti nešto. Nikad HDZ, zna se. Elem, i dalje me zanima tko je i što alternativa ovomu što trenutno imamo? Anarhija za mene nije opcija jer imam blagi oblik opsesivno-kompluzivnog poremećaja. Manimo se onih floskula o mladima koje treba pripustiti u politički obor. Tko pozna makar jednu osobu koja će se obvezati da cijeli mandat isključivo opće dobro i javni interes ima na pameti? Ništa drugo. Dobrobit građana i građanki, ne njegova ili njezina osobna dobrobit kao prioritet? Tko bi sjedio u Saboru ili vladi da je plaća prosječna hrvatska, bez regresa i putnih troškova za dolaske na sjednice? Prisjećam se masovnog primanja članstva u Mladež HDZ-a kojemu je oduševljeno svjedočila premijerka, nema tomu davno. Gotovo suznih očiju je gledala tu hordu koja je odlučila jasno artikulirati svoj politički stav i potpisala ugovor s vragom. Ona je imala zašto biti ponosna. Ja sam pogledala u smjeru papira sa dva klokana i pomislila da možda i ne bi bilo tako loše otići na kraj svijeta. Zašto nisam? Iz istog razloga kao i zadnjih 15 godina - ako pristanem otići, znači da su oni pobijedili. U skoro 12 godina koliko radim/volontiram u neprofitnom sektoru imala sam milijun i jednu krizu vjere u mogućnost promjene nenasilnim putem. Bezbroj mi je puta bila privlačna ideja baklji i vila. I ne, nisam birala nenasilje zbog kukavičluka ili linije manjeg otpora. Birala sam i biram nenasilje jer u kostima osjećam i iz iskustva znam da nasilje bilo koje vrste rađa samo novo nasilje. I nije važno radi li se o fizičkom ili nasilju struktura - spirala nasilja nema kraj. Kada troglotidni glasnogovornik vladajuće stranke kaže da je prosvjede organizirala i financirala oporba on samo potvrđuje raniju tezu. Braniteljski je prosvjed najblaže rečeno tragikomičan. Populacija koja je izgubila svaki kredibilitet ustaje u obranu samih sebe i svojih prava. U izbornoj godini otvara licitaciju svoje lojalnosti. Pokušavam proniknuti u smisao svega ovoga par mjeseci prije izbora. Pokušavam razumjeti verbalne propade tipa "kapitalizam Hrvatskoj, socijalizam ostalima". Pokušavam razumjeti komu Ivan Pernar može biti alternativa. Komu u Hrvatskoj starijem od 20 godina nasilje nakon svega može i smije biti opcija?
Za kraj ovog kratkotrajnog izleta u političke teme podsjećam na inicijativu Matija Gubec koja je 2005. godine organizirala akcije na Markovom trgu zbog zabrane okupljanja bilo kakve vrste na istom. Nacija tada nije gromko podržala šačicu odlučnih aktivista i aktivistkinja. Nije se prolila ni kap krvi. Nitko nije mahao pendrecima. Novinari, snimatelji i fotografi se nisu gurali da ih ovjekovječe. Radilo se, naime, o mirnim prosvjedima. Zemlja nije bila u vrištećoj krizi, broj nezaposlenih je bio manji od 300000, kartice su se obilato peglale i odlazilo se na skijanje i ljetovanje bez brige i pameti (ja sam bila u sretnom braku ili sam barem mislila da jesam, više ni u što nisam sigurna). Nekim tamo ljudima je i u toj situaciji bilo važno progovoriti i upozoravati, djelovati. Nitko ili gotovo nitko nije imao uši da čuje i prepozna važnost onog na što su upozoravali. Danas oni mogu biti ponosni i ponosne zbog svoje dalekovidnosti i načina na koji su djelovali. Vjerojatno su i žalosni/bijesni/tužni/umorni zbog spoznaje kako je u ovoj maloj zemlji "moždani udar, pucanj u prazno".
Od sutra se vraćam običnim i običnijim temema. Ono, red glazbe, red knjiga, red nečeg trećeg. Ipak je ovo moja skribo-terapija, a ne dodatni poticaj ongoing depresiji i tjeskobi. Riječima velikog Douglasa Adamsa: Doviđenja i hvala na ribama.
Post je objavljen 26.02.2011. u 18:46 sati.