Ima nešto zlokobno privlačno u referendumu... U samoj ideji da se odluka o nekom pitanju donosi anketiranjem (relativno) velikog broja ispitanika koji o specifičnoj temi znaju (uglavnom) malo ili ništa. Odgovornost za rezultat se ravnomjerno rasporedi na velikom uzorku i u konačnici nitko nije kriv, a svi su potencijalno zaslužni. U ovih 20-ak godina koliko izlazim na različite izbore i referendume, stekla sam dojam kako više volimo pričati o izborima, nego praktično i djelovati, tj. izabirati. Tjednima, čak mjesecima ili godinama se pjenimo i trošimo vrijeme i riječi živcirajući se oko kandidata, programa, strategija i vrijednosti, a u izbornu nedjelju zaključimo kako se sve to nas zapravo uopće ne tiče i nije naš posao i što bi mi pomagali nekom/nekoj tamo kriminalcu/kokoši da prima nepristojno veliku plaću i ostajemo udobno zavaljeni u svojim naslonjačima nakon finog nedjeljnog ručkića... Ili, jednako loše, konzumiramo uz nedjeljni ručkić i čašicu demokracije pa biramo po inerciji/plemenskoj pripadnosti/usađenom nekritičkom stavu. Jer nemamo volje ni hrabrosti uzeti u obzir i najmanju mogućnost da o nekom pitanju ne znamo dovoljno i da smo, oslomenebodibože, u zabludi. Do iduće utakmice. Ili kakvog iznimno sočnog izbornog zalogaja. Kakav je, po svemu sudeći, ovaj o braku, muškarcima, ženama i svima koji se tako osjećaju.
A čini mi se kako se u priči o referendumu i izborima svake vrste, krije odgovor na sve, ili barem većinu, problema koji vrište u našem javnom prostoru. Dakle...
Što mislite o tome da biračke odbore zaposlimo na neodređeno vrijeme, puna satnica, doprinosi iz i na plaću, porez i prirez također? Dobili bismo infrastrukturni okvir za tjedne ili mjesečne referendume, a koristi bi bile brojne. Evo na primjer, vjernici bi bili oduševljeni jer bi mogli provjeriti cijeli niz semantičkih nedoumica (a ne samo ovu bračnu) iz Biblije/Kurana/Talmuda... Tko zna što se i koliko izgubilo i pogubilo u višestoljetnim prevoditeljskim naporima, treba to izbistriti i uglaviti u Ustav, zakone i provedbene akte. Kako smo u procesu donošenja novog pravopisa, Grammar Nazis bi taj potez isto prihvatili. Dalje, Kapović&Co bi to pozdravili jer bi napokon dobili direktnu demokraciju. Ni Ruža ne bi bila nezadovoljna. Mogla bi precizno utvrdit tko je gost u Hrvatskoj... Da ne govorim kako bi se nezaposleni radovali. Branitelji bi se bez previše pompe riješili zločinačke ćirilice… Što bi dobro došlo i Thompsonu i njegovoj sljedbi. Slavlju ne bi bilo kraja… Ribić i njegovi bi svakih tjedan dana mogli dizat minimalnu plaću…Poljoprivrednici ne bi više nikad morali traktorima tražiti pravicu, već bi jednostavno zatražili raspisivanje referenduma o iznosu poticaja na niskorodne hektare (Ovo mi miriše na rijetki nedostatak dosad neprobojnog plana!). Postali bi nacija optimističnija od Danaca! Profesionalni virtualni hejteri bi imali materijala za tri života. Hadezeovci i ratni profiteri više ne bi nikog zanimali i nitko ih ništa ne bi pitao... Eto, mislim da bi time bile pokrivene gotovo sve kategorije društva. Normalni su već ionako "otišli na neko zabavnije mesto", a oni koji su greškom ostali nek se jebu... Možda naštancaju i odgoje dovoljno svojih glasača za majku svih referenduma u nekoj dalekoj budućnosti...
Referendum može biti moćno oružje u rukama odgovornih građana. Međutim, referendum nikad i nikako ne smije dozvoliti većini da dokine ili dovede u pitanje temeljno ljudsko pravo ili prava bilo koje manjine. I na tom mjestu, u tom trenutku država mora biti ta koja će reći dosta. Ako politička stranka ili vjerska članska organizacija želi referendum, neka ga sama financira. Svaka čast ako su za svoja uvjerenja spremni izdvojiti oko 70 milijuna kuna ili sličan iznos, i svaka čast ako smatraju da se taj novac ne može mudrije upotrijebiti.
Zaustavila me danas djevojka u majici s natpisom „U ime obitelji“. U ruci je držala letak s istim naslovom. Izgledala je sasvim obično, prosječno, kao što izgleda većina djevojaka koje hodaju Osijekom. Počela je pitanjem: „Jeste li čuli za našu akciju...?“ Jesam, velim, čula sam za vašu akciju. „Prikupljamo potpise..“, krene ona, a ja odmahnem rukom uz kratko „Ne.“ I baš kad je pokušala izgovoriti, sasvim mirno i bez emocija „Referendum je ...“, ja sam, sasvim mirno ali s emocijama, izbacila iz sebe, sasvim neočekivano, „Kako znate da mene nisu odgojila dva oca?“. Nije to očekivala. Zapravo ni sama to nisam očekivala. Otišla sam dalje, a ona je, čini mi se, ostala nekoliko sekundi u smrznutom kadru.
Brak je u građanskom društvu samo oblik ugovora između dvije osobe. Dvije osobe svjesno (hmmm...) donose odluku o zajedničkom (su)životu, uređuju neke pitanja koji proizlaze iz takvog, ugovornog, odnosa. Nisam pravne struke, ali ako se ne varam, u građanskim je društvima uređeno i da dvije osobe mogu i bez ugovora urediti ta ista pitanja, tj. država je odlučila da njihov (su)život po isteku nekog vremenskog roka, njihovu volju i praktičnu primjenu, smatra pravovaljanim ugovornim odnosom. Meni je to u redu i mogu živjeti s tim. Ne mogu, međutim, živjeti s tim da netko u građanskom društvu, odluči svoj folklor, vjerovanje ili praznovjerje, ugraditi u zakon, zakonsku odredbu ili Ustav. Jer je ovo još uvijek sekularna država. Barem na papiru.
Ideja je, čini mi se, dugoročno onemogućiti ozakonjenje istosponih zajednica i , posljedično, pravo takvim zajednicama na usvajanje djece (ali i niz drugih stvari, no...). Jer je odrastanje u takvim zajednicama, kažu, pogubno za djecu. Dok je život u domovima za nezbrinutu djecu sasvim prihvatljivo rješenje. Pitam ja vas čija to djeca završavaju u domovima? Sigurno ne djeca koju su rodile dobro dogojene katoličke djevojke (kao ona pristojna djevojka s početka teksta). I sigurno ne djeca koju su napravili dobro odgojeni katolički momci. Jer dobro odgojena katolička omladina se ne jebe prije i izvan braka, ne rađa neželjenu djecu i nikad, ali nikad, ih ne ostavlja u domovima za nezbrinutu djecu. Znači, djeca u domovima su uglavnom potomci nekih ateista, agnostika, heretika i bezvjernika raznih orijentacija. Rođena u grijehu i s grijehom, moglo bi se reći. Iako mi se čini da je toj djeci sasvim svjedno iz čijega su i kakvoga grijeha potekli. Važniji im je osjećaj sigurnosti i pripadanja, važnije im je imati neku sigurnu luku u koju se mogu skloniti i u koju se mogu vratiti. Čak i ako je ta luka po ravnanjem dvije majke ili dva oca.
No, kažu da to nije prihvatljivo. I kažu da se kosi s vjerovanjem i uvjerenjem. I ti što govore o vjerovanju i uvjerenjima su brojni i glasni i ponavljaju da to nije prirodno. Ako nije prirodno, ako priroda nije omogućila prokreaciju u istospolnim zajednicama, onda je to gotova stvar? Ako priroda nije omogućila prokreaciju u pojedinim zajednicama osoba različitog spola treba li i njima zabraniti usvajanje djece? Mislim, da su Bog/Jahve/Alah i ostali relevantni čelnici tako htjeli, onda žene ne bi bile jalove, a muškarci sterilni. I njihova je muka zapravo božanski određena i razložna i imaju se po njoj ravnati i ne obijati vrata centara za socijalnu skrb tražeći neko dijete o kojemu mogu brinuti. Jer Bog/Jahve/Alah nije u njima prepoznao roditeljski mojo. Ali njih vjerske organizacije potiču na usvajanje! Iako nije prirodno, ali je važno i nužno da bi bračna zajednica bila cjelovita.
Što me dovodi do sljedećeg problema: kad je i u kojem trenutku temeljna svrha i pitanje svih pitanja braka i bračne zajednice, postala prokreacija? Može li se biti u braku bez potomstva? Smije li se? Je li takav brak manje vrijedan tj. manje brak? Ili je cijela ova priča zapravo vezana samo uz jednostavnu ekonomsku računicu? Naime, crkve (bilo koje) bez pastve nema. Ako nema pastve, ako nema podmlađivanja članstva, crkva gubi prihode: naknade za usluge krištenja, pričesti, krizme, vjenčanja, bolesničkog pomazanja, ukopa, misa zadužnica, lukna, lemuzine... I ne zaboravimo prihod od države koji je izravno vezan uz brojnost članstva. A crkva (bilo koja) je pravni subjekt koji bez pastve, ergo stalnog izvora prihoda, neumitno ide prema rasprodaji imovine i stečaju. Idući put kad s oltara zazovu za brojno potomstvo na slavu i čast bilo kojeg proroka i spasitelja, ne zaboravite da se radi, između ostalog, o marketinškoj kampanji s ciljem povećanja prodaje određenih usluga. A ako nema kupaca, nema ni prodaje. Kupujmo hrvatsko!
| < | svibanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre