Malo sam putovala. Malo sam se vratila na početnu točku. Danas me je u sandučiću dočekala neka obavijest sa suda, Općinskog. Nešto su mi pokušali uručiti dok sam bila na poslu. Tako da se u različitim oblicima vraćam na početne točke. Imam se čemu vesliti do sutra. Razmišljati o tomu tko bi meni imao što pisati s Općinskog suda... Važno je imati o čemu razmišljati. Skupljati po malo svoje misli da se ne raspu ili ospu. Ili da, nedajbože, ostanem bez dovoljne količine misli kojima bih se mogla zaokupljati dok putujem kroz vlastiti život. Skupljam različite misli, ali u mojoj kolekciji ove sezone prevladavaju dva osnovna motiva - strah i bijes. Nisam odbjesnila svoje. Stalno mi se čini da je neprikladno u datoj situaciji. Odgađam od siječnja. Ovim tempom računam da bih mogla izventilirati prigodno na prvu godišnjicu. To će biti sasvim prikladno. Draga je Jasenka jednom rekla da je rak, po nekim mišljnjima, posljedica neodreagiranih snažnih emocija, kao što je bijes. Ja sam u tom slučaju naježila k'o veliki ljubičanstveni ježinac kakve smo godinama vadili iz mora u onoj uvali kod Drvenika. Moram provjeriti može li se to poništiti opakim smislom za humor u umjereno velikim količinama.
Imam kolekciju kupaćih kostima za ovu ljetnu sezonu. Svaki bolji od prethodnog. Premijerno sam prošetala jedan od njih netom prije kiše prije par dana. Bio je to odličan tajming. SPF 50 nije pomogao od sunčanog ranjavanja. Koža mi jauče i svrbi me, a i dalje sam bijela kao skuta. Život na kontinentu je napravio svoje, sunce više nije moj prijatelj. Ako je ikad i bilo, u što jako sumnjam. Iako, nekad sam mogla lijepo preplanuti i u debeloj hladovini, kartajući trešeta i remija. I pijući velike čaše limunade od pravog limuna. Život je tada bio uglavnom jeeeeiiiii!!!! i fijuuuuuuuuuu!!!! Vjerojatno je to preduvjet za dobru boju.
...
Pisanje s Općinskog je bilo bezazleno, ali ulazak u zgradu suda nije... Želudac se skupio od straha, a štitnjača počela galopirati kao na kvalifikacijama za Ascot. Bojim li se ja to zgrade?! Mislim, ja sam toliko puta u kratkom roku pohodila tu građevinu da sam uspostavila čisto prijateljski odnos sa portirom. Na izlasku me pozdravljao sa "Dođite nam opet!". Može li netko nekomu poželjeti nešto strašnije? Osim da me s tom istom rečenicom pozdravljaju na izlasku iz bolnice.
E ovo je sad postalo ozbiljno. Da ne spominjem pritisak koji osjećam dok krećem s pisanjem. 100-ti blog, 100-ti pokušaj postizanja mentalnog zdravlja. Mogla sam ovu brojku dosegnuti i ranije da se nisam ulijenila zadnjih mjesec, mjesec i pol. Iako se nisam ulijenila nego zatrpala poslom i neugodnim mislima, a sunce je bilo prejako i odvratno. Prikladno slušam Cavea, Hallelujah.
Jesam li ozdravila pišući? Jesam li barem zaustavila mentalno raspadanje koje je uzelo maha onomad? Volim misliti da sam zaustavila napredak ludila. Ozdravljenje je relativan pojam. Ne znam baš puno ljudi za koje bih rekla da su potpuno mentalno zdravi pa ne gajim iluzije da i sama mogu pripadati tom časnom društvu. Spaljena taman koliko treba. Jedno je sigurno: više nikad ne mogu biti ona koja sam bila prije pola godine. I to je u redu. Pisanje je pomoglo u preslagivanju različitih sličica koje su mi bljeskale pred očima proteklih mjeseci. Nisam dovoljno prostačila u bijesnim danima, to se ne može ispraviti. Trebala sam, ali nisam i idemo dalje. Slušala sam puuuuuno glazbe u ovih 100 komada. Čak i kad nisam izvještavala o tomu, glazba je bila neizostavan dio pisanja. Kao i cigarete i mineralna. Mislim da sam do sada popušila pola ukupne godišnje proizvodnje 100s-a TDR-a i popila dva bunara vode s mjehurićima.
Da je ovaj blog sitcom, sad bi se odvrtio kolaž iz najuspješnijih epizoda s puno nasnimljenog smijeha. Otkud mi ta potreba da radim rezime, da ne kažem osvrt, svojih 10x10 dana na blog.hr-u? Zašto imam potrebu obilježavati neke okrugle obljetnice? (God is the House, Cave, moram napraviti pauzu da se koncentrirano emocionalno rasturim, brzo se vraćam)
Ovih se dana k'o malo prase u blatnoj kupki radujem odlasku na jednu respektabilnu obljetnicu koja će biti odigrana u dublu u nenadhebivom domaćem morskom ambijentu. Nešto je privlačno u okruglim brojevima, onima koji završavaju s 0. Magija nule kao nedefiniranog broja koji istovremeno može biti beskonačno velik i beskonačno mali, nije ni pozitivan ni negativan, sve ovisi kako vam se više sviđa u tom trenutku ili vam više odgovara. Imam slobodu odlučiti kako ću se osjećati s tom nakupinom nula, ni pozitivnih ni negativnih osjećaja koji se grupiraju oko okruglog broja. Dijeljenje s nulom kao filozofsko pitanje. Dijeljenje s beskonačnošću. Dijeljenje nepredvidljivosti vlastitog stanja. To je ovaj blog.
Za par dana opet pakiram kofer i spavat ću u krevetu koji nije moj. Možda ću kroz prozor vidjeti neki komadić mora. Dok se to ne dogodi nabavila sam prelijepu fotografiju mora koja još uvijek nije postavljena na zid već je naslonjena na njega. Povremeno joj dobacujem zaljubljene poglede, a ona mi uzvraća istom mjerom. Povremeno i dalje ne spavam najbolje. Onda pušim i gledam kroz prozor na devetom katu. Kvart mi izgleda kao Central Park u to doba noći ili jutra, a ja se osjećam kao da sam netko drugi, netko tko živi u New Yorku i vodi neki potpuno nekompliciran život. Lady of leasure. Doći će i to na red. Potrebno je samo ne zaboraviti disati i ići naprijed malim koracima i malim zalogajima.
Double back sindrom, to je negdje opis moje dijagnoze već.... štajaznam... od puberteta. I živim s tim manje ili više uspješno. Uvijek sam se tješila da mi se nema na čemu razviti onaj grozomorni rak dojke i da mogu potrčati kako bih se spasila bez straha da će mi se slomiti kralježnica zbog neodgovarajućeg grudnjaka. Nikad mi nije bilo jasno kako modeli od 1,80m i 50 kg imaju barem 1,5kg od tih 50 baš zgodno pozicionirano u tom kvadrantu. Kod mene se situacija nije mijenjala ni sa 52, a bome ni sa 75 kg. Jednaka se ravnica pruža tim bespućima. Jedan moj dobar prijatelj iz studentskih dana je to ovako opisao: "Šta, odnijela si sise na kemijsko pa si izgubila potvrdu?". Koristim to objašnjenje do danas. Nije do mene i ja nemam problem s tim.
Nisam od onih proporcionalno građenih žena, nikad i nisam bila pa ne znam kakav je to osjećaj. Ne znam kakav je osjećaj kad se na ulici okreću za tobom ili ti dobacuju u prolazu. Ta je sudbina rezervirana uglavnom za rasne mačke ozbiljnog kalibra i trenutno jako razmišljam kada sam, nakon osjetljivo-goropadnih pubertetskih godina, pozavidjela nekoj od njih... Zadnji put prije nekolikog godina na moru, dok sam beskonačno dugo čekala u redu na šanku kad je jedna od takvih, datipametstane, žena kulerski odšetala na početak reda i nitko se nije pobunio, čak ni ja. Lijepe žene, još od vremena Helene Trojanske, pokreću i zaustavljaju gibanja u svemiru. To mora biti moćan osjećaj. Može li se ljepota kompenzirati? Koliko je subjektivna ta kategorija uopće? Za neke ćemo se svi složiti da su lijepe, oko nekih ćemo se vjerojatno raspravljati. Ovo ipak nije članak u Cosmu (tamo svi moraju imati i sise i guzice i noge do vrata i blistavu kosu!) i ja ipak nisam dovoljno žensko da bih mogla kvalificirano pisati o takvim stvarima, imperativu ljepote i sličnim temama... Sigurno je ugodno većinu vremena biti ona koja u grudnjaku 70C ili D može zaustavljati promet. Kao što je ugodno i ispregovarati 100 bilboarda za džabe bez pretjeranih sisa. Čini mi se da je većinu vremena bolje imati sise u glavi, kako bi rekla jedna moćna žena, nego negdje dalje. Iako ni tamo dalje neće škoditi. Dobar par sisa je dobar par sisa, ma koliko mi šutjeli o tomu.
Koliko bi me veće sise učinile većom/boljom ženom? Ili neka kvalitetnija stražnjica? I koliko bih postala manje žena da mi te, zamišljene, veće grudi moraju odrezati jer ih je napao rak? O tomu rijetko razmišljamo jer je neugodno i zvuči nepotrebno. Je li doista tako? Kad kupujem haljinu i žena u trgovini podrugljivo gleda u moja ravna prsa, padne li joj ikad na pamet da je to možda posljedica dvostruke mastektomije? Problem je samo u tomu što većina nas vrlo rijetko misli o (svim) mogućnostima. Problem je u tome što nam se doživljaj druge osobe najčešće pokvari/deformira vidom. Ako smo ugodni oku, barem na prvu loptu se nitko neće baviti stvarnim sadržajem. Čini mi se da nas uglavnom muči to što nam upravo zbog toga počesto uskraćuju priliku za drugi pogled ili tu famoznu drugu loptu. Ili barem mislimo da je zbog toga. Možda je ponekad tako lakše opravdati sebe. Svakomu od nas ostaje osobna odgovornost za pličine i dubine u pristupu drugima. Svatko sam odlučuje o tomu koliko površan ili površna želi biti i koliko će drugima dati prostora da svoju plitkost ili dubinu projiciraju na nas.
Nedavno sam napisala nešto tipa "inače sam visoka, vitka i plava, ali ne znam što mi je danas". Vanjština. Hardware. Očvrsje. Koliko se bavim svojim očvrsjem, a da to nema veze s osobnom higijenom i zdravljem? Koliko ulažem u održavanje fasade? Ne toliko malo koliko bih voljela misliti. Sad već redovno idem na bojanje kose. U ozbiljnoj sam vezi s jednom predivnom kozmetičarkom koja pokušava brinuti o mojoj preosjetljivoj koži lica. Znam ja i dobru ženu za sanaciju stopala. Nije previše valjda, a opet mi se čini da toga ima više nego bi trebalo za nekoga komu nije osobito stalo.
Nedostatne poželjne vanjske atribute neki kompenziraju duhom, šarmom, smijehom, pozitivnom energijom ili osjećajem za mjeru. Činimo što možemo i znamo kako bismo lakše i uspješnije plovili kroz život. Sasvim ljudski. Sa sisama ili bez njih.
Učini li vam se ponekad da je život jednostavno prekompliciran da ga uspješno provedete u djelo? Nije da se ne trudite. Nije da baš ništa ne znate. Imate potencijala, ali vam stvari jednostavno ne polaze za rukom. Ponedjeljak obično tako djeluje na mene. Sve ja to nešto, kao prividno, imam pod kontrolom, a opet se ništa ne odigra kako bi trebalo. Konkretno, imam ja u glavi poprilično jasnu sliku projekta koji bih trebala napisati, ali mi prave riječi cijeli dan izmiču. Natjerujem se s njima po čitavom uredu od jutros. Nakon što sam pokisla na putu do ureda jer su mi oba kišobrana tamo već tjednima. Nisam nazvala taksi jer nije padalo kad sam izašla iz stana. Ali je počela padati baš kad sam izašla iz Glavne pošte s prepunom vrećicom važnih dokumenata... Ponedjeljak.
Popodne me obasjalo sunce sa zaslona računala kad sam vidjela Prinćipesu koja i dalje ne želi pričati. Skužila je na vrijeme da od priče nema previše koristi. Samo se nasmiješi i nagne glavu u stranu, trepne i to je to. Padamo k'o prezrele kruške.
U starim, da ne kažem vintage, reklamama za Cedevitu svi su rasplesani i nose široke suknje s podsuknjama dok se vrte uokolo. Zamišljam kako bi to izgledalo da se počnem vrtjeti posred ulice nekog sličnog ponedjeljka. Možda bi se netko i priključio rotaciji. Možda, ako ne bi kao ja nosili kamen u trbuhu od nedjelje popodne. Jer me opet zaskaču informacije s kojima ne znam točno što bih počela. Ili znam, ali to ne bi završilo kao u Cedevitinoj reklami. Ljudi ponekad očekuju da se složite s njima i njihovim odlukama. Treba im vaše slaganje/odobravanje jer nisu načisto sa svojim stavom i osjećajima. Od prijatelja često očekujemo da se slože/podrže nas u našim nepromišljenostima. Ne reagiramo svi jednako dobro kad se to ne dogodi. Ja sama znam biti brutalna i naoko bešćutna u svom nepodržavanju. Ne mogu gledati dragu osobu kako pravi nevjerojatnu pizdariju od svog života, a da ga ja još pri tom tapšem po ramenu. Znam, mogu ga tapšati po ramenu ili mu isto nuditi da cmolji na njemu kad mu se ta ista pizdarija neodgodivo obije o glavu prije ili kasnije (uglavnom prije). Za mene je agonija svjedočiti tom procesu i šutjeti. Gledati i slušati kako netko meni drag strahovito loše vlastiti život (ili, o užasa, život nekoga tko ovisi o njemu/njoj) provodi u djelo. Toliko smo često neobično nadareni za upropaštavanje nekog dijela života da jednostavno ne mogu prešutjeti ili odglumiti napad sljepoće. "Izvoli se radovati zbog mene/biti očajna sa mnom" čujem svud oko sebe u tim situacijama. I krv mi curi iz ušiju. Jasno je k'o vedar dan da nisam prijateljica samo s ljudima kojima vazda ruže cvjetaju i život im je jedna maratonska Cedevita-rotacija. Ljudima oko mene je često teško i žalosni su, ne nose se najbolje sa svim izazovima koje življenje stavlja pred njih, kao što se i meni prečesto događa. Meni treba da netko nazove stvari pravim imenom, a ne da me tapše po ramenu sinhronizirano kukajući sa mnom. I užasno mi je teško, gotovo nemoguće, podržavati prijatelje koji traže moje odobravanje iako znaju, a uvijek znaju, da je riječ o nečem što nikako ne mogu podržati. Znaju to. Zato i prijateljujemo. Zašto to onda uvijek iznova traže od mene? Ja im valjda dođem k'o privatni Rohatinski - nikad od mene ništa dobro ne možeš čuti, a nekako ti trebam u životu. Otišla sam...
(Prebacila sam novi kontigent glazbe na prijenosni svirač: Miles Kane, Yuck i Bon Iver (2 albuma). Mali je Miles pola Last Shadow Puppetsa. Nakon što sam se nasekirala oko Alexa Turnera (druge polovice istog VIS-a) koji je imao vremena napraviti glazbe za čitav jedan film i zakopati se u studiju kako bi radio na albumu Arktičkih Majmuna, ali nije imao vremena s kolegom napraviti novi album Puppetsa, dakle nakon svega toga otkrijem kako i Miles fušari umjesto da napravi dugoočekivani ukleti drugi album... Ta omladina... Totalno te navuku, upravo zavedu i onda fljas! Ne možeš vjerovati glazbenicima. Nope. Slomljenog srca sad slušam solo projekt mladog gospodina Kanea i znam da ću opet nasjesti na njegov vokal i slatkorječivost... Ali ovaj put me neće smotati, sad sam pametnija i znam da je premlad za ozbiljnu vezu.)
Davno je naš najdraži Feđa rekao: Možda je najveći violončelista svih vremena rođen u Novim Selima, ali nikad nije ni vidio violončelo, a kamo li ga mogao svirati!. Možda sam ja bolja balerina od Ane Pavlove i Isadore Duncan zajedno, ali koja mi korist kad u mom selu nije bilo baletne škole. Naravno da ovo za balerinu ne mislim ozbiljno, ali kužite smisao.
Talenat nije isto što i znanje, mislim da oko toga postoji konsenzus. Trud, rad, odricanje i sve ostalo što uz to ide, cijela ta papazjanija da ne kažem složenac, preduvjeti su za ostvarenje talenta u nešto opipljivo i vidljivo. O mogućnostima i dostupnosti da i ne govorim. Ne posebno talentirano stvorenje s pristojnom memorijom može upamtiti informacije o kvintnom i kvartnom krugu i da kvintakord može biti durski, molski, smanjeni..., ali neće moći prepoznati h-d-f (u c-duru) kad ga čuje ni da je žuna žunina. Meni osobno je sad skoro pregorio unutrašnji hard (mislim na mozak, op.a. :)) dok sam se prisjećala ovih stvari jer sam note okačila o klin prije iiii-haaa... Nedovoljno uporna, a talentirana. Bila. I dalje sam nedovoljno uporna.
Čitam ovih dana o toj djeci koja dobro računaju i programiraju. Išli bi na natjecanja u daleki svijet, a nemaju mogućnosti. Falilo im je 50 tisuća čupavih glodavaca. Netko se zauzeo za njih pa ih stavio u medije, nakon čega su se neki osjetili pozvani pomoći im i u konačnici su prikupili dovoljno malih glodavaca za put preko bijela svijeta. Oni su nadareni/talentirani i uporni. Trebaju nekih para da provjere koliko su zapravo dobri, da se stave u svjetski kontekst. A para nema. Ministarstvo se ne osjeća prozvano. Grad im se isto ne osjeća prozvano. Prozvanima su se osjetili neki obični ljudi (ili možda malo manje obični) koji vjeruju da se talenat koji se oblikuje i oživotvoruje treba stavljati u kontekst. Grad Osijek je, npr. naručio nekoliko prometnih studija u proteklih nekoliko godina. Svaka je nova lokalna vlast naručila novu studiju koju su platili nekoliko puta više od svote potrebne za slanje ekipe na svjetko natjecanje. Ona stara je ostajala u nekoj ladici, nepročitana i zaboravljena. I tako nekoliko puta. Ako jedan gradić na kraju svijeta i svemira tako rasipa novce što li tek rade oni od kojih su učili posao svih ovih godina. Nikad nema para za one koji uspješno spajaju talenat, trud i odriču se koječega. Žao nam je, nije predviđeno proračunom, teška su vremena, recesija je, niste vi jedini koji su nam se obratili, zašto bi vi uopće išli na to natjecanje....
Postajemo elitističko društvo u kojemu uspjeti mogu samo oni sa snalažljivom rodbinom. Iznimke samo potvrđuju pravilo. Studirat će uskoro moći samo oni koji to mogu platiti, a ne i oni koji imaju volju i nešto talenta učiniti taj važni korak između dva društvena sloja. Svirati samo oni dovoljno podmazani da mogu trenutno isfinancirati cijeli instrument. Isto će biti i sa liječenjem i sa pravosudnom zaštitom. Imati, a ne biti. Nekad su me učili da ako nešto dovoljno jako želim i činim sve što je u mojoj moći da do toga dođem marljivim radom, tada će obavezno doći i rezultati i svemir će stati na moju stranu. Gledam zadnjih godina u što nam se pretvara društvo (a bome i priroda) i kako ta teorija sve manje drži vodu. Ispod žita reformiraju zdravstvo i nitko se ne buni. Ljudi umiru jer nemaju za dodatno i dobrovoljno zdravstveno. Nema para za školstvo pa mi ekipa koja radi u školama mora iz svog džepa plaćati kopiranje materijala za učenike i na početku godine sakupljati novac od roditelja za fotokopirni papir. I nitko se ne buni. Barem ne za ozbiljno. Hoćemo li uskoro plaćati posebne police za obrazovanje? U osnovnom, socijalnom paketu, dobijete 2 sata materinjeg jezika i 1 sat matematike tjedno, a sve ostalo se dodatno plaća. Vi biste htjeli malo fizike za svoje čedo gospođo? Nema problema! Imate naš Delux Premium Paket? Ne?! Onda bi Vas to koštalo... samo malo... 250HRK tjedno za jedan blok sat, naravno samo uz uvjet da čedo već ima barem 4 sata matematike tjedno. Nema? Hmmm, vidite, to bi mogao biti problem...
U nekom trenutku ćemo ostati bez mladih, talentiranih i upornih. U društvu kojemu je osrednjost cilj i sredstvo, nikomu nije u interesu stvarati nove mogućnosti. Nitko nikada neće ni pomisliti da bi se idući Tesla mogao roditi u, štajaznam, Mecama i da nikad neće ostvariti svoj puni potencijal samo zato jer mu roditelji nisu mogli platiti dodatnu policu obrazovanja koja bi uključivala barem jedan sat fizike tjedno. Ostat će nam samo kojekakvi milinovići/kalmete/bandići i slični na pozicijama moći. I tko će nam onda pomoći?
Soba 3-u-1 je rotirana. Službeno je završila sezona grijanja pa je došlo vrijeme da se sobni inventar razmjesti u ljetni položaj. Nema posebno logičnog razloga za to, jedna od onih stvari koje radim po navici. Ovaj se blog piše iz drukčije perspektive. Kažu da žene mijenjaju frizuru kad su u nekim ozbiljnim stanjima, kao što sam i ja nedavno učinila. Priznajem da mi je to bio prvi takav izlet. Odrasla sam u obitelji u kojoj je Supermenica, uvidjela sam to u nekim ozbiljnijim godinama, pretumbavala namještaj po kući kad je trebala neki osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Tako i ja, u ekstremno ograničenim uvjetima vlastitog životnog prostora, dva puta godišnje preguravam Don Carlosa po sobi i mislim da vladam situacijom. Ako nije vrijeme za relokaciju trosjeda onda pretumbavam sadržaj ladica/polica/ormara u nadi da će novi poredak oko mene nekako utjecati na novi poredak u meni. O jalovosti i uzaludnosti tog posla ne treba previše trošiti slova. Zanimljivo je kako lako skrećemo vlastitu pozornost s bitnog na manje bitno ili posve nebitno. Sve pod gleslom "O tomu ću misliti sutra". Blažena Scarlet O'Hara i njezina naravoučenija koja su me, kako sad stvari stoje, trajno obilježila a da toga nisam ni bila svjesna. Naime, moja sposobnost odgađanja suočavanja sa stvarnošću je upravo nevjerojatno golema - gotovo kao moći superjunaka. I ovo moje guranje namještaja iliti moje privatni prelazak na ljetno računanje vremena samo je jedna od manifestacija te supermoći. Ne mogu danas misliti o... štajaznam...spaljivanju zaostalih dokumenata onog-čije-ime-se-ne-spominje, zadnjim nalazima, prodaji stana... danas bih mogla pregurati Don Carlosa, nalakirati nokte, popeglati kosu, ići na izložbu, presložiti ormar, otići na kavu, pisati blog... Perriculum in mora. Godine iskustva nisu pomogle. Ja i dalje potajno vjerujem da problem može postati manji, čak i nestati ako ga dovoljno dugo i dovoljno predano ignoriram. Tu leži uzrok i povod većine mojih problema, a ja i dalje tvrdoglavo radim po svom. Nemam se pravo žaliti. Mislim, nadam se da se i ne žalim previše.
Idem danas na još jednu izložbu fotografija. Autor je ujedno i moj prijatelj. Zato lakiram nokte, peglam kosu i šminkam se. Mislim na to koliko ću uspješno hodati u platformama i koliko sam sretna jer je prijatelj odlučio javnosti predstaviti svoje radove. Mislim o koječemu. Ne mislim o stvarima koje me ispunjavaju tugom, tjeskobom ili bijesom. One će ionako biti tu i sutra i prekosutra i svaki dan do kraja svijeta i svemira. Bez obzira na ljetno računanje vremena.
Kad sam krenula u osnovnu školu bila sam od one djece kojoj je to središnji događaj čitavog njihovog malog života. Jurila sam u školu, s ulaznih vrata se bacala na pisanje zadaće (ako je već nisam u školi napravila) i zaljubljeno gledala i mazila i pazila svoje knjige (Dobro jutro 1, 2 i 3!!!) i bilježnice, pernicu i sve po redu. Bila sam očarana školom i učenjem. Jutarnja smjena mi nije bila nikakav problem naprotiv, Supermenica je samo trebala dodirnuti kvaku na vratima i ja sam već bila u visokom startu. Voljela sam crtanku i pisanku za tiskana i onu za pisana slova i onu plavu s kockicama. Ljubav prema neispisanim kao i ispisanim listovima papira me nije napustila do danas. Čitave dane provodim pred računalom i kuckakm po tipkovnici, ali prava su ljubav i dalje i zauvijek fine pisaljke i fnj-fnj bilježnice/rokovnici. Uvijek vučem nešto sa sobom, nešto čime i na čemu mogu zapisati/upisati/prepisati/zabilježiti. Ne crtam, osim neke šume kvadratića i isprepletenih karika. Črčkam slova i imam nizove kojima isprobavam nove pisaljke, Paranoid Android je jedan takav niz. Prazna bilježnica je hrpa potencijala. Prazan papir je mogućnost za nešto veličanstveno. Knjiga je ostvarenje. Ponekad i nečeg veličanstvenog. Volim listati knjige, prelaziti prstima po papiru. Obožavam miris novih knjiga i kupovala bih parfeme i boriće za auto (koji nemam) s mirisom novih knjiga. Bez obzira na probleme koje stvara odlaganje novih knjiga u skučenim životnim prostorima i dalje ih kupujem. Spremna sam udomiti mnoge naslove, objavljene i one koji se tek trebaju napisati. Radujem se lijepo oblikovanim naslovnicama, promišljenim izborima fontova i uredničkim dodacima. Volim pročitati bilješku o prevoditelji/ici i suvislu biografsku crticu o autoru/ici.
E-čitači i e-knjige... Ne vidim se u tom svijetu. Možda sam previše old school. E-čitači imaju miris plastike. Virtualno mi listanje nije dovoljno stvarno. Uviđam određene prednosti takvih uređaja, ali biram ih zanemariti na uštrb onog meni važnog kad su ukoričeni listovi papira u pitanju - emocionalna komponenta. Ne mogu se vezati uz knjigu koja mi nije dovoljno stvarna, opipljiva, mirisna. Knjige u mom stanu imaju miris po cigaretama. Što nije osobito privlačno, ali je moje. E-čitač mi govori o životu u kojemu nema dovoljno mjesta za knjige, kako mjesta na policama tako i vremenu. A meni je važno vrijeme za knjige i čitanje. Važno mi je posvetiti se onomu što čitam.
Jedan od argumenata u korist e-čitača su bitno niže cijene e-knjiga. Istina je da su jeftinije, ali meni to više zapravo i nisu knjige. Postaju roba u onom najružnijem mogućem smislu, kapitalističko-korporativnom smislu. Potrošna roba koja se mora masovno prodati kako bi opravdala svoju nisku cijenu. Ako se mora masovno prodati i mora biti jeftina, bilo bi važno i da je privlačna masama, pitka i bliska svakom potrošaču. Kad tako postavim stvari, zabrinem se za sudbinu svih onih važnih knjiga koje tek trebaju biti napisane, a koje ne bi zadovoljile te osnovne kriterije. Koliko bi njihovim autorima bilo zanimljivo uopće odvojiti vrijeme za pisanje ako će u konačnici od svega toga imati za žvake? Od Gutenberga do danas knjiga je definitivno postala masovni proizvod, ne mislim da nije, ali mi se čini da nije u velikoj mjeri izgubila na kvaliteti. Brinem se što će se dogoditi s kvalitetom napisanog kad se sve knjige ovog svijeta budu pisale za kindlove, ajpede i sl. spravice i prodavale se za neku siću. Tko će tada odvojiti godinu dana svog života da napiše idući veliki ruski/američki/turski roman? Živeći u zemlji u kojoj je kupovina knjiga luksuz, osjećam se pomalo kao snob i kokoš dok ovo pišem... Iskreno, mislim da knjige po 10 kn ne bi natjerale mnoge oko mene da više čitaju ili da uopće počnu čitati.
E-knjige je jednostavnije prenositi. Kad putujem nosim nekoliko naslova sa sobom. Osim kad putujem u mjesta koja imaju dovoljan broj knjižara u kojima se mogu sakrivati i birati nove naslove. Knjige koje pakiram zauzimaju mjesto, istina, ali ja sam od onih koje ne nose nepotrebne stvari sa sobom na put pa za dvije-tri knjige uvijek ima mjesta. Biranje naslova za put ima svojih draži, uživam u predviđanju svojih čitateljskih raspoloženja. E-čitači bi mi to oduzeli.
Volim tehnologiju i civilizacijski napredak koji moj život čini lakšim i ugodnijim. Volim računala i perilice za rublje, volim gadgete koji mi omogućavaju slušanje glazbe u pokretu i volim kuhalo za vodu. Jednako tako volim i knjige od papira, s tvrdim i mekanim koricama. Čine moj život lakšim i ugodnijim dok ih uzimam s police, listam, njuškam i gubim se u nizovima slova. Kad se ušuškam s novim naslovom moj život kao da ponovo počinje, kao da sam opet u prvom razredu osnovne škole i sve se čini moguće.
Moja romansa s Katoličkom crkvom je on&off relationship zadnjih cca četvrt stoljeća. Malo se volimo, malo se ignoriramo, malo se ljutimo jedna na drugu. Kao i svakoj svojoj vezi i ovoj pristupam ozbiljno i promišljeno. Neovisno o posljedicama. Kao i svaka druga interesna skupina, i Katolička crkva ima svoja pravila i cilj, a kao svaka ozbiljna interesna skupina ima i brojčano respektabilnu člansku bazu. Osobina uređenih interesnih skupina bi trebala biti i sankcioniranje članstva koje se ne pridržava pravila i/ili nije odano zajedničkom cilju. Zvuči jednostavno. Je li tako i u praksi? Slučaj isključivanja Ive Sanadera iz adezea mogao bi biti dobar primjer, iako osobno mislim da je on isključen jer je poštivanje pravila i odanost cilju mile mu partije doveo do savršenstva. Njega su isključili iz čiste ljubomore. Katolička crkva svoje zabludjele ovce rijetko isključuje iz članstva. U određenoj mjeri je to posljedica cilja, ili barem jednog od specifičnih ciljeva - oprosta. Oprosta koji dolazi nakon pokajanja i iskupljenja. Osobno se mučim s iskupljenjima. Ni pokajanje mi ne ide glatko. Općenito mi cijeli taj komplet nekako zapinje, kao kad preko bokova širine konfekcijskog broja 42 pokušavam navući hlače broj 38. A baš mi trebaju te hlače. A baš se dobro osjećam u njima. Ili sam se osjećala.
Ispovijed nije jednokratan čin za vrijeme kojega vi skrušeno klečite u kapunjeri, biflate svoje krivine, dobijete odriješenje i za pokoru dobijete izmoliti neki broj molitvi. Iako je to percepcija većeg dijela populacije koja ima problem s ispovijedima i odrješenjima. Sačić je nedavno izjavio da se ne boji nikoga pa ni Boga jer se on redovno ispovijeda. Pitanje je bilo boji li se da bi on mogao biti jedan od idućih optuženika za ratne zločine počinjene nakon Oluje. Dakle, on se ne boji jer se redovno ispovijeda. Kako izgleda ispovijed za grijeh koji je rezultat misli, djela i propusta? Tko može udijeliti oprost za takav grijeh? Bez ikakve želje da preuzmem ulogu suca i porotnika, a pogotovo ne iz pozicije bezgrešne, moram priznati kako me Sačićeva izjava ozbiljno uzrujala. Zbog lakoće kojom je izgovorena, zbog poruke koju je ta izjava nosila u sebi. Moglo bi se zaključiti kako je sasvim prihvatljivo u vremenima ludila ići i činiti zločine ili ignorirati činjenje drugih jer će biti dovoljno kleknuti, prijaviti, izmoliti desetak Očenaša, Zdravo Marija i stvar je riješena. Oslobođeni grijeha možemo hodati ulicama, nastupati u tv programima i pozivati na rušenje država. Ja iskreno i duboko vjerujem da je Bog milostiv, ali nikako ne mislim da je istovremeno i naivan.
Nekako je u isto vrijeme procurila snimka jednog posvećenog lica kako o privatnosti internetskih komunikacijskih kanala govori o tomu kako ga i koliko privlače dječaci iz osnovne škole u kojoj predaje vjeronauk. Dok je tako zagađivao svijet bio je prikladno maskiran u nekakve lance i slične rekvizite. Ne bih mogla detaljno opisati njegovu kreaciju jer sam vidjela samo jedan zamrznuti kadar. Nakon kojega mi se zamrzlo pred očima. Ne živim u iluziji o bezgrešnom svećenstvu ni nepogrešivom sudstvu. Volim misliti da sam poprilično realna u svojim očekivanjima od drugih. U te druge spadaju i muškarci koji svojevoljno biraju i celibat (sasvim je druga i vrlo opširna tema taj celibat) kako bi svoj život u potpunosti podredili Bogu. Moja očekivanja su jasna i vrlo precizna, u njima nema mjesta koži i lancima na tim muževima, a još manje ima mjesta pedofiličarskim fantazijama (u najmanju ruku). Kako li je dotični sebi izracionalizirao svoju izopačenost i komu se utekao da ga odriješi grijeha? Još ozbiljnije i važnije je pitanje prepoznaje li on kao grijeh? Komu je on udijelio oprost? Kako sebi oprašta? Misli li on da mu je Bog naivčina?
Moja interesna skupina je podbacila. Sačići ovog svijeta će i dalje vjerovati kako se svaki grijeh može okajati s 5-10 Očenaša, a Biskupska konferencija neće sazivati presice svaki put kad netko od njezinih članova bude uhvaćen spuštenih gaća kako bi obavijestila zainteresiranu javnost o svojim daljnjim postupcima. Iako ne vjerujem u kolektivnu krivnju i kolektivnu odgovornost, počinjem vjerovati u kolektivni stid. Mene je stid zbog nakupine bjelančevina u ljudskom obličju koje u Berku, selu masovnih grobnica nastalih u 90-ima, oblači misnicu i sa oltara zagleda nevinu dječicu i očekujem i od svih članova moje interesne skupine, bez obzira na kojoj hijerhijskoj stepenici nedodirljivosti se nalazili, da se stide i mole za oprost. I ne samo od Boga nego i svakog onog o kojega se bilo tko od njihovih članova/ica ogriješio. To je ispovijed i pokajanje. Nitko nije rekao da je lako. Ja vjerujem da Bog jest milostiv, ali nije naivan.
Prije par dana sam prošla pored muškarca u invalidskim kolicima čije su noge amputirane malo iznad koljena. Gledao je moje noge od trenutka kad sam mu ušla u vidno polje, bez ustezanja. U prolazu sam okrenula glavu prema njemu želeći uhvatiti taj pogled, ali on je bio doslovce prikovan za moje hodalice. Istini za volju, od ruba mantila do početka cipela nije bilo ništa osim gustih čarapa pa je moguće da je čovjek pomislio kako sam zapravo pritajena egzibicionistica koja sam vreba priliku da raširi ogrtač. Iako..., u njegovom je pogledu bilo nečeg meni tako poznatog, što bi se na prvu lopotu moglo nazvati zavišću, ali samo na prvu. Već na drugu je jasno da se radi o nečem puno ozbiljnijem i nikako tako negativnom kao što je zavist. Čitam ga k'o žutu zbirku iz fizike. On bi ono čega više nema. I to ga boli. Sigurna sam da je barem djelić one fantomske boli koju osjećaju ljudi s amputiranim udovima rezultat te potisnute čežnje za onim čega nema (tamo gdje bi trebalo biti). Mi ostali s redovnim brojem rukica i nogica, što je s nama? Što to nas fantomski boli, s vremena na vrijeme, toliko da izgledamo zavidni iako to zapravo nismo? Čežnja, žudnja, strah ili strast koja se gubi u vakumu. Sve to što potiskujemo sve dublje i dublje dok jedan dan ne sune točno u podne, kao onaj gejzir u Yellowstoneu. Ja se uopće ne mislim zamarati takvim sitnicama. Naime, odlučila sam promijeniti životnu perspektivu. Sad sve gledam odozgo. S određene visine sve izgleda simpatično sićušno, kao u crtiću. Mali ljudi, malo drveće, male kuće, mali problemi i automobili. Sva glazba zvuči kao vinil na 45 ili više okretaja, a životna buka kao zvučna kulisa crtića o patuljcima ili nečem još sitnijem. Nisam se, u duhu, uspela zbog umišljenosti o vlastitoj veličini ili bitnosti, nego potrebe za smijehom i elementima komedije u mom životu. Život kao crtani film. Stvari postanu podnošljivije ako ih zamišljaš kao neprestanu jurnjavu Kojota za Pticom trkačicom. Ili se ufuram da sam Strippy dok čekam u redu na blagajni. Ili par službenika koji mi nisu osobito simpatični zamišljam kao Alojza i kraljicu Vandu. Nije puno, ali čovjeka veseli.
Postoje strahovi s kojima se ne mogu nositi, koji daleko premašuju moje kapacitete. Neki od njih su me sustigli nedavno, neki me jure zadnjih dana. Supermeni su izgubili ponešto od svojih super moći i (nadam se) privremeno su malo manje svemoćni. Ja ću, mi ćemo, svih nas 5, biti moćni kao olujno nevrijeme za njih. Pomisao da bi nešto, netko, nekada naudilo njima me baca u očaj što, posljedično, njih brine i postaje Kriptonit. "Zato letim visoko, iznad napaćenog tla, daleko iznad poimanja dobra ili zla..." Ako sam ja sretna i smijem se zamišljenim junacima iz crtića, moji će Supermeni ponovo crpiti snagu iz svog malog svemira i biti supermenski dobro
Gospodin Murphy je danas bio posebno raspoložen za sitne duhovitosti. Kad sam malo prije 7 konačno krenula doma, hrabro pješice iz Retfale do Sjenjaka, donijela sam ozbiljnu odluku da me se sve to skupa uopće ne tiče. Odhebi od mene Murphy i nađi si drugu pacijenticu kojoj ćeš razbijati monotoniju ponedjeljka. Ja se, od danas, držim lekcija naučenih od faca ozbiljnog kalibra. Život je lijep. 1-2-3-4-5! Idemo opet, mali koracima i zalogajima. Prijavila The Kuharica kako su malu V. danas zasipali laticama cvijeća i kako su plakali, što bi V. napisala TULILI. Neka, treba i tuliti. I posipati laticama. I vikati nasred sobe, ako će to napraviti razliku. Nekad ako i neće. I slušati zvukove tišine treba, iako će nakon današnjeg dana zauvijek biti obilježeni.
Onda opet malo mislim da fotografije kolača i kremastih finoćica koje sam gledala sinoć dok su mi sline curile opasno blizu tipkovnice. Moje prokletstvo: imam tri vrste finih čokolada pri ruci, ali ja bih kolače iz Londona. Baš te, baš tada, progutala bih zaslon koliko su mi napeti. Probam malo jednu vrstu čokse, nije ta. Probam drugu, jok, ni ta nije. Probam treću, unaprijed svjesna uzaludnosti tog pokušaja. Ostaje mi nada da ću stići za života do Londona i sve ih pojesti. Sama i bez pomoći sa strane. Koliko je toga u mom životu što želim kao te kolače na londonskim fotkama The Kuharice? Još važnije, koliko je toga što imam kao te tri vrste čokse u limenoj kutiji s naslikanim opaticama (!!!)?
Ako zanemarim klimu i bicikl kao primjere konzumeristički ispraznih želja, na popisu imam dva para tenisica, tri glazbena albuma, prozor V. Radoičića, zdravlje za sve mi drage ljude i miran san svima koje znam i Bingo. Vjerojatno ću se još neko vrijeme snaći bez prozora barba Voje, novi Fleet Foxesi stižu (barem nešto!), tene ću prežaliti, a Bingo stiže, osjećam to. S preostalim stavkama popisa ne mogu učiniti previše, nisu u mojoj nadležnosti. U zamišljenoj kutiji s čokoladama imam... Imam diviziju super junaka i junakinja na svojoj strani. Imam dar za slaganje priča kad mi je dosadno i dar uživanja podjednako u riječima i notama. Imam posao koji volim većinu radnih dana, a ponekad i neradnim danima... Imam sasvim solidne hodalice s kojima mogu krstariti brdsko-nizinskim prostranstvima. Imam haljinicu sa šljokicama koja me uvijek nasmije. Imam...
Život je lijep. 1-2-3-4-5!
Praznik rada ili 01. Maj je nepovratno izgubio svaki smisao u mojim očima onog trenutka kad je na prigodnim masovnim okupljanjima broj umirovljenika za 2 puta premašio broj radnika. To dovoljno govori o stanju u državi, na tržištu rada i svim drugim stvarima o kojima je najbolje ne razmišljati ako volite svoj želudac. Današnji je praznik bio i prigodno zaliven kišom, barem u ravnici, što je osobito povoljno djelovalo na moju pospanost i neraspoloženost. Između spavanja sam slušala vazdan neke sumorno-umorne glazbe i tražila po netu ljude kojih tamo nije bilo.
Bezveze. I sa vezom bi i dalje bilo bezveze. Idemo u ponedjeljak.
| < | svibanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre