Soba 3-u-1 je rotirana. Službeno je završila sezona grijanja pa je došlo vrijeme da se sobni inventar razmjesti u ljetni položaj. Nema posebno logičnog razloga za to, jedna od onih stvari koje radim po navici. Ovaj se blog piše iz drukčije perspektive. Kažu da žene mijenjaju frizuru kad su u nekim ozbiljnim stanjima, kao što sam i ja nedavno učinila. Priznajem da mi je to bio prvi takav izlet. Odrasla sam u obitelji u kojoj je Supermenica, uvidjela sam to u nekim ozbiljnijim godinama, pretumbavala namještaj po kući kad je trebala neki osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Tako i ja, u ekstremno ograničenim uvjetima vlastitog životnog prostora, dva puta godišnje preguravam Don Carlosa po sobi i mislim da vladam situacijom. Ako nije vrijeme za relokaciju trosjeda onda pretumbavam sadržaj ladica/polica/ormara u nadi da će novi poredak oko mene nekako utjecati na novi poredak u meni. O jalovosti i uzaludnosti tog posla ne treba previše trošiti slova. Zanimljivo je kako lako skrećemo vlastitu pozornost s bitnog na manje bitno ili posve nebitno. Sve pod gleslom "O tomu ću misliti sutra". Blažena Scarlet O'Hara i njezina naravoučenija koja su me, kako sad stvari stoje, trajno obilježila a da toga nisam ni bila svjesna. Naime, moja sposobnost odgađanja suočavanja sa stvarnošću je upravo nevjerojatno golema - gotovo kao moći superjunaka. I ovo moje guranje namještaja iliti moje privatni prelazak na ljetno računanje vremena samo je jedna od manifestacija te supermoći. Ne mogu danas misliti o... štajaznam...spaljivanju zaostalih dokumenata onog-čije-ime-se-ne-spominje, zadnjim nalazima, prodaji stana... danas bih mogla pregurati Don Carlosa, nalakirati nokte, popeglati kosu, ići na izložbu, presložiti ormar, otići na kavu, pisati blog... Perriculum in mora. Godine iskustva nisu pomogle. Ja i dalje potajno vjerujem da problem može postati manji, čak i nestati ako ga dovoljno dugo i dovoljno predano ignoriram. Tu leži uzrok i povod većine mojih problema, a ja i dalje tvrdoglavo radim po svom. Nemam se pravo žaliti. Mislim, nadam se da se i ne žalim previše.
Idem danas na još jednu izložbu fotografija. Autor je ujedno i moj prijatelj. Zato lakiram nokte, peglam kosu i šminkam se. Mislim na to koliko ću uspješno hodati u platformama i koliko sam sretna jer je prijatelj odlučio javnosti predstaviti svoje radove. Mislim o koječemu. Ne mislim o stvarima koje me ispunjavaju tugom, tjeskobom ili bijesom. One će ionako biti tu i sutra i prekosutra i svaki dan do kraja svijeta i svemira. Bez obzira na ljetno računanje vremena.
Post je objavljen 14.05.2011. u 16:05 sati.