Tuga kao i sreća može poprimiti najrazličitije oblike. Jedna krajnje predvidljiva rečenica za početak. U jednom krajnje nepredvidljivom danu. Sreća može imati oblik Ive i Borne u piđamicama ili nedočekanih keksića. Tuga može imati oblik loše frizure kad je to najmanje poželjno. Jednako tako, bijes može imati oblik balona kojega punim vodom. Balon je, recimo, tamno zelen sa crnim mrljama. I punim ga vodom. Danima ga punim vodom, ne razmišljajući o njegovom konačnom kapacitetu. Ne uzimajući u obzir elastičnost materijala, gustoću vode, tlak pod kojim voda ulazi i slične konkretne veličine. U nekom trenutku ja, sve i svi oko mene su mokri. I u čudu. Pa kako to najednom?! Mokri? Ta otkud sad pa to? Ali nitko nije spominjao kišu. Ni izlijevanje Drave u Dunav ili Neretve u more. Onda čuđenje ustupi mjesto neugodi pa ljutnji. I sad se ja, svi i sve oko mene ljutimo. Jer ja nisam uzela u obzir koliko vode stane u taj ružni balon. Ponijela me ova priča sa balonom. Ponijela me priča o bijesu. Koji ne volim. Jer je bijes, barem meni, odraz krajnje nemoći. A tko voli biti nemoćan. Osim nemoćnika u pameti. To je jedno poželjno stanje nemoćnosti ovih dana. Would you please be so kind and lobotomize me? Nekako mi se čini da veze između lijeve i desne polutke imaju neke čudne zastoje u fazi. Pa se tresu ruke i ježenje kreće kad se najmanje nadam. Jer ja uglavnom ne znam kako se nositi sa bezobrazlukom i zločestoćom namijenjenom samo meni. Ako je uperena na nekoga tko mi je uobličena sreća, veselje, sjeta ili ljubav, onda mogu, imam to negdje u sebi za takve situacije. Za samozaštitu nema takvu artiljeriju. Zaboravila očistiti cijev, ostao zaglavljen metak, rasprslo se meni u facu. Skoro pa uvijek.
N-da. Meljem. Neviđeno na ovom blogu. Ovo je pisanje za mentalno disanje. Kad već drukčije ne znam. Mislim na ćaću i majku, Ivu, Bornu i Mateja, mislim na moje žene za kofijanoviće u Waldingeru i sve drugo, mislim na moju projekcijsko-slušaoničko-družilačku ekipicu, mislim na moju braću i seku, na sve moje drage ljude, na Sanju koja me dolazi čuvati iz Broda. Moram misliti jače. Moram misliti i na more u rano jutro, kad je mirno kao ulje. Misliti na jedrenjake i kaiće. Misliti na raštiku i kolače. Misliti o svemu što može pomoći da se glava ne raspuke kao ružni balon prepunjen vodom.
Ponekad mi se čini kako je svijet bio puno ljepše mjesto za život dok smo snimali mix kazete, prigodno ih naslovljavali i poklanjali jedni drugima. Tako sam ja jednom zgodom za ređendan dobila Blues za Jazz, jednom, nekom ozbiljnom srcedrapateljnom prilikom, Da je moglo drukčije... Neke još uvijek postoje, neke još uvijek sviraju, sve su još uvijek neke pohranjene u mom dugoročnom pamćenju. Još uvijek se događa da me fragment pjesmuljka kojega čujem usput na radiju, ili prolazeći pored nekih slučajno otvorenih vrata zaustavi u hodu i disanju, izmami osmijeh ili napuni oči neidentificiranom slankastom tekućinom. Ovo je moja miks kazeta za prosinac prošle i većinu siječnja ove godine. Prigodna za sva vaša krhka stanja. Učinit će vas vjerojatno još krhkijima i lommnijima u struku, ali to je baš chic!
Oči dublje upale u duplje
Epitaph for when the time comes
1 The Last Shadow Puppets – The Age of the Understatement 3:06
2 Tom Waits – Take It With Me 3:37
3 Nick Cave and the Bad Seeds – Brompton Oratory 4:05
4 Tom Waits – If I Have To Go 2:14
5 Johnny Cash – Hurt 3:38
6 Maria Callas – Samson Et Dalila - Mon Coeur S'Ouvre A Ta Voix 5:17
7 The Magnetic Fields – All My Little Words 2:46
8 R.E.M. – It's The End of the World As We Know It (And I Feel Fine) 4:04
9 Tindersticks – Until the Morning Comes 3:34
10 Bat for Lashes – Sleep Alone 4:02
Danas ću morati složiti još jednu, za početak nekog novog razdoblja u životu. Bez obzira na kojoj adresi i u kojem obličju. Prijedlozi su dobrodošli.
Vrhunska odličnost
nije u dobivanju
svake bitke
nego u poražavanju neprijatelja
bez ulaska u boj.
Najviši oblik ratovanja
jest napasti
samu strategiju.
L. Tzu
Odbio je prijedlog za izvansudsku nagodbu. Pojačao je redove korporativnom odvjetnicom i kreće u sudski postupak kojim traži sve. A meni bi bilo najpametnije da odmah sve povučem i odustanem. Jer nitko me nije tjerao da podižem tužbu. I sve sam krivo shvatila.
Ja sam tele, a ne Yoda, Ghandi i Martin Luther King. Tražim volontere koji će mi pomoći u selidbi.
Nemam se zašto uzrujavati jer ću napisati roman po istinitom događaju koji će postati bestseller. S Biserkom Tupić kao glavnom protagonisticom.
Sad idem zapaliti i poslušati neku glazbu.
Ima li tko da čita ovaj blog stojeći? Molim lijepo, sjedite. Jeste? Hvala, to je bilo za vaše dobro. Dakle, as I write, onaj-čije-se-ime-ne-spominje sjedi na cca 2,5 m od mene. U istoj prostor-vrijeme dimenziji (de me sjetite da jednom napišem nešto o tom konceptu, užasno mi je zabavna ta tema). Gleda Breaking Bad (Hannah Solo, you are a saint!) nakon što je pročitao novine i popio kavu. E, da, za one koji nisu bili uživo uključeni u moj sveopći mentalno-momentalni rasap, isti se prijavio oko 14.00 danas (po lokalnom vremenu) da je na putu u provinciju i hoćemo li do McŽdreka pa doma!!!! Nakon prvotnog šoka, sedativa za prvu i drugu pomoć, stigla je i druga poruka koju moram prenijeti u izvornom obliku: "Ya-ha gnurlfriend, pa moram ti se očitovati na tužbu o_O. Mackie ili Drivie'". Onda sam ja nazvala. Ne, nemojte me pitati što sam očekivala čuti, zašto sam to napravila ili neko drugo razumno pitanje. Ovdje je razum rekao laku noć. Veli on meni sav vedar i veseo da stiže u 16,15, da je jako gladan i da možemo do Mc-a. Ja krenem o sastanku s mojim odvjetnikom, a on meni da no can do jer da on još nema odvjetnika. Ja krenem s "pa kad si mislio vidjeti se s odvjetnikom, svojim, imaš nekoga u planu", a on veli da neće to valjda meni reći. Ja krenem s "ne razumijem, mislio si prespavati u Osijeku do sutra ili...", a on veli da on ostaje dok se to ne riješi!!! ZVIZZZZZZZZZ! Nakon konzultacija i grupne podrške by Jeca, Tanja, Sanja, Pal, Ivana, odvjetnik (on nije bio podrška, da ne bi bilo zabune), odlučila sam biti dobra osoba i komunista. Našli smo se na busnom kolodvoru (ja stvarno nemam u životu nikakva razloga ne baciti nekoliko bombi na taj kolodvor, još od prvog dana kad sam doputovala u Osijek 1995. imam samo loše asocijacije na isti) i krenuli do Drivea. I kaže on meni, sav veseo "pe-tak, pe-tak!!! a ti ćeš biti k'o kuhana nogica? ili nešto kao ljuta?". Ja, osnažena Sanjinim komentarima, "Ne." I tu mi lik uđe u legendu izjavom "Ako imamo nekih problema, ne znači da moramo biti neveseli/čangrizavi/something". Kad sam nakon te izjave ostala stajati na nogama u svojim opakim čizmama, ništa me ne može urušiti! (iako, nikad ne reci nikad, nakon današnjeg dana...). I tako, mi do Drivea, nahranio se, došli u stan (tzv. predmetni stan), yours truly krenula spajati računalo s vanjskim diskom i sve nešto tehnički, pustila si neku glazbicu, on si napravio kavu (pitao i mene hoću li) i krenuo čitati novine. Sav se uključio u komentiranje moje playliste i krenuo davati savjete i preporuke za slične bendove, odkud mi taj i taj bend, kako hakirati Spotify i sl. I da otkad ja slušam indie?! Iznenađeno konstatirao kako mi se glazbeni ukus značajno popravio odkad imam Spotify (tada su svirali Angus&Julia Stone, ali neću ih se odreći samo zato što je to njemu dobra glazba, ne brinite)!!! Rekla sam da Spotify imam zadnjih 5 dana, Onda je sigurno Last.fm. Da. Prije toga sam bila u braku s tobom. Živjela u pećini i sakupljala bobice. Sad sam prosvijetlila k'o Teslina halogenka! Hvala Jadrana za Chapel Cllub, za to ni čuo nije pa se polomio tražeći po iPhone-u. Otkud to meni... Ipak mu nije nešto... Volimo Chapel Club!
I sad oduševljeno gleda seriju.
A Bruno još nije isporučio Jadranine kekse.
O ovom danu ću pisati kad konačno uhvatim vremena za roman. Započet će rečenicom "Tog se petka Biserka Tupić probudila s nejasnim osjećajem opasnosti koja se približava, ali nije imala vremena baviti se tim osjećajem jer su njezina crijeva imala drugih planova."
Kad uhvatite vremena malo poslušajte Angusa i Juliu Stone, onaj-čije-se-ime-ne-spominje je odobrio tu glazbu :-)) Znam, znam, gorit ću u zadnjem krugu pakla zbog sve zločestoće u ovom postu, ali draga moja života i čitateljska publiko, trenutno mi se živo fućka! Ja sam ovaj čas dobra kao Ghandi i Martin L. King zajedno.
Stay tuned for more info from the Twillight Zone!
Nikad nisam bila pobornik fizičkih okršaja, iako sam kao klinka par puta završila u nekim makljažama (sorry Filipe). Svađala se jesam, kroz cijelu svoju povijest. I kad jesam i kad nisam bila u pravu. S razlogom i bez njega. S promjenjivim uspjehom. Danas nekako mislim da bi se neke situacije ipak trebale rješavati primjenom sile, makar one pripitomljene. Recimo, obaranjem ruke ili tko će koga prije srušiti na pod grčko-rimskim stilom. Pa onda znaš da si dobila/izgubila na licu mjesta, nema prostora za interpretaciju. Nema zloće s kojom ne znaš što bi počela i kako bi se s njom trebalo nositi. Pokupiš svoje autiće, lopaticu i grablje iz pješčanika i ideš dalje. "S tobom se više neću igrati" je u tom scenariju sasvim solidan završetak priče.
Da mi je netko prije pola godine rekao da ću imati odvjetnika i baratati pojmovima poput "privremena mjera", "bračna stečevina", "sudska praksa" i "aktivna plomba" rekla bih da doista nemam u planu upisivati pravo ili se zapošljavati u bilo kakvom pravosudnom ćorsokaku. Glede i unatoč neprijepornog talenta za pravne zavrzlame. A vidi me sad. Davno je meni prijatelj Mladen objasnio razliku između prava i pravde. Oni koji vjeruju u pravdu ne studiraju pravo. Ako i studiraju, završe u neprofitnom sektoru i do kraja profesionalne karijere pokušavaju dobiti bitku s vjetrenjačama. Čast iznimkama. Moralni je zakon za većinu nas/vas nedosanjana kategorija. Koliko bi svijet bio ljepši kad bi popodne svi pojeli malo toplih keksa, popili čašu hladnog mlijeka i zakunjali nekih pola sata, a ne se bavili smišljanjem načina da sjebu susjeda/poslodavca/radnicu/soon-to-be-an-ex-wife/državu/nekog sasvim nepoznatog trećeg... Kad bi samo na tren imali svijest o drugom/drugoj i koliko ih svaka naša sitna pakost, velika zloća ili propust može povrijediti ... Kad bi Mađarska imala more ne bi dolazili na Jadran.
Vratila bih se Kafki, Procesu, ali je preočito. Osim toga, Jozef je kreten, tragikomični kreten. Ne želim se identificirati s takvim likom, a skoro sam to postala. Ima drugih kandidata za Jozefa. "S tobom se više neću igrati." A ti samo nastavi pisati nebulozne prijeteće mailove i živi s parcijalnom amnezijom na proteklih 11 godina.
Preslušavam novi album Destroyera, Kaputt. Možda trunčica više elektronike nego mi u ovom trenutku odgovara, ali općenito pristojno s nekoliko totalnih drama momenata. Da ne pomislite da zabušavam sa konzumiranjem nove glazbe. Slušam i The Vaccines koji su baš jako veseli i zarazni, bez obzira na celibat kao moje opredjeljenje u idućem neodređeno dugom razdoblju.
Kad bih svoj vidovnjački talent za predviđanje (ne)djela ljudi oko sebe mogla kanalizirati u dobitak na nekom globalnom Bingu bilo bi to sjajno. I ne samo za mene. Ne bih bila sebična. Upravo suprotno. Vrlo bih nesebično činila dobra djela čak i za one koji su me u nekom trenutku povrijedili. Onog-čije-se-ime-ne-spominje bih, recimo, poslala na psihoterapiju kod moje najdraže živuće psihoterapeutkinje. Njoj bih, recimo i to, platila dodatno da ga ne izbaci kroz prozor nakon prvih 5 minuta. Sebe bih poslala u Seattle, kako sam već ranije pisala. To bi bilo nesebično na više različitih načina. Jedan od kojih je zasigurno i vrijeme za odmor od mene za sve kojima u zadnje vrijeme žderem energiju svojim manjim i većim paranojama. A oni me i dalje strpljivo vole. Volim i ja njih. Pa bih otišla u Seattle i pozivala ih k sebi u goste. All expenses covered, naravno. Mami bih pronašla najpouzdaniju i najbolju tetu Štefu na svijetu. Masovno bih ljude slala na odmore. Osnovala bih svoj fond u našoj Zakladi. Dovela bih TBF na tulum. I još neke. Nekima bih sobu napunila balonima. Nekima glazbom. Poslala bih seku na put oko svijeta, pod njenim uvjetima. Mali buraz 1 i 2 ne bi više morali ići u Australiju. Sanji bih kupila avion da se sprijatelji s njim, obiđe svijet, a onda ga proda. Vidi iz Zagreba bih poklonila nešto poput ovoga gdje ima puno bio-mrkvice i drugih zdravih stvari. Pal bi dobio sve potrebne resurse za opak audio sustav, a Bruno barem onu opasno lijepu i moćnu gitaru. Kao zlatna ribica bih ispunila po tri želje mojim ljubljenima Leki, Tanji, Niki i Jeci. Jadrana bi sigurno odgledala dodjelu Oscara u društvu PJ Harvey, a Simon Le Bon bi im miješao koktele (iako ne znam što bi PJ i Ivan mislili o tomu). Moja bi najdraža Ančica dobila posjed za uzgajanje mačaka lijepih kao MIrkec, a Irenin bi Uni-Njunji bio rodonačelnik sasvim nove podvrste koja bi imala hordu obožavatelja diljem svijeta, sve uredno certificirano. D&D bi sigurno živjeli u onoj replici rimske kuće negdje u Italiji, a Moranu bih vratila iz Moldavije jer dragih, pametnih i sposobnih ljudi nemamo za izvoz.
E, da. O takvim ja stvarima razmišljam u mučnim satima kad me zatekne oživotvorenje mog predviđanja. Kao danas. Onaj-čije-se-ime-ne-spominje je opet iskezio lijepe zube. A ja u mislima rastolažem globalni Bingo i duboko dišem.
P.S. Dok se Bingo ne dogodi, samo da prijavim, na granici patetike: ja vas sve, draga moja čitalačka i životna publiko, jako volim i neizmjerno sam zahvalna što postojite.
U čizmama od sedam milja grabim Vukovarskom i mislim ružne i manje ružne riječi. Opake čizme za opake misli. Vukovarska je danas moj vojni poligon. Ne plutam, sad plivam kraul. Prekratka haljina za ženu mojih godina i stavova sakrivena kaputom. I opake čizme na nogama od metra (i nešto sitno, ali tko želi cjepidlačiti). Koraci od metra. Koliko je koraka dugačka Vukovarska? Dovoljno za verbalno umorstvo s predumišljajem. Izventilirala sam do križanja s Trpimirovom. Sad sam opet Zen. Bruce Lija. Yoda. Vjerujem u nenasilno rješavanje sukoba. Ghandi mi je faca. Iako trošim meso. I nosim opake kožnate čizme od sedam milja. Već su mi po rođenju ustanovili neizlječivi dualizam ličnosti, hence dva imena. Uvijek u debati sama sa sobom. Uvijek se naganjam s onom drugom. Koja god to bila taj čas. Jer jedna uvijek ometa proces. Kako bi onaj-čije-se-ime-ne-spominje rekao "reci Gordani da ide spavati." Vratila se. Nakon "U braku više nismo, niti ćemo biti prijatelji." She's back to stay.
Jednom sam na poklon dobila skulpturicu Voje Radoičića, brodić Pjerina. Volim njegove slike i sve ostalo. Zbog osjećaja koji kod mene izaziva. Naravno. Uravnotežuje moju podvojenost. Vojo je jednom davno u životu odlučio biti samo slikar. Dao je otkaz. Njegova Zlata ga je podržala. Zato su, barem dijelom, njegove oblačasto-snoviđajne slike i skulpture takve. Pune ljubavi, morskog svega, boje i ljepote. Ne znam čovjeka, ali mi se uvijek činilo da bismo mogli ugodno proćaskati o svemu tom oblačastom koje ja volim u njegovoj umjetnosti. Ja bih na to ćaskanje donijela i neku finu čokoladu za gospođu Zlatu. U znak zahvalnosti. Jednom ću posjedovati lijepi veliki bijeli zid u prostoru kojega ću zvati svojim. Na taj ću zid staviti neki od njegovih prozora, npr. Poneštru iz 2002. Svakog ću dana odvojiti nekoliko minuta i gledati kroz taj prozor u svijet ljupkih nakrivljenih kućica, brodova i brodica, oblaka i plutajućih ljudi. Mislit ću tada na ljude, mjesta i navike koje volim. I bit će dobro.Sve će biti dobro.
Majka je na ispraćajima u tuđe kuće govorila "Budi dobra.". Kad nas je nakratko ostavljala same, govorila je u množini isto. Biti dobra značilo je ne govoriti previše, izgovarati Hvala i Molim, ne svađati se ili tući s braćom i sestrom, ne govoriti ružne riječi koje se moraju ispovjediti i ne ostavljati hranu na tanjuru. Biti dobra imalo je jasne i prepoznatljive granice. Jedan sasvim mali i ugodan kozmos u kojemu se kotrljamo u poznatom društvu. Kozmos je u međuvremenu narastao kao što raste tijesto s kvascem. Više nije tako mali. Nije ugodan kao uskvasalo tijesto pod prstima. Kako biti dobra u tom kozmosu? Biti dobra ili biti dobro? Slušati kako mi onaj-čije-se-ime-ne-spominje govori "Ušuti!" ili "De, prestani pričati." kao da opet imam 5 godina i u tuđoj sam kući. I zašutjeti. Slušati kako mi majka govori "Pa nisi ništa pojela, stavi još." I jesti na silu. Slušati kako mi na poslu govore "Ne smiješ vikati na glupe ljude." I blagoglagoljati s bestidnim lažljivcima. Slušati kako bezočno laže "Ti si kriva, ali ja ti ne zamjeram ništa." I bez buke i krvi otići. Dobra ili dobro? Uglavnom dobra, po navici.
Nisu me odgajali da budem lijepa. Ne znam kako biti lijepa. Znam ljude koji to znaju biti. Lijepi su od vrtića. Mene nitko nije naučio kako biti lijepa. Uglavnom sam nezgrapna. Većinu vremena nezainteresirana za biti lijepa. Izvana i iznutra. Sigurna sam da moji bubrezi, onaj lijevi kao i desni, nisu neki osobit prizor ljepote. Poprilično sam sigurna da su mi pluća vrlo neugledna. Nikad ne bih pobijedila na izboru za Miss štitnjače.
U školi su govorili "talentirana je za jezike". I deklamirala sam Shakespeara. Na zboru su govorili "krasan alt". Nikad nisam propustila probe. Onaj-čije-se-ime-ne-spominje je govorio "Moraš biti lijepa". I oblačila sam se u neudobnnu odjeću, penjala na štikle. Ne znam biti lijepa. Dobra, po navici. It stops right here. Ja sam odgledala sve epizode Dr. House-a.
P.S. Danas sam kupila čizme. Konačno. Čitava moja noga je stala u čizmu. Čizme su crne. 30% sniženje. Sad mi je toplo. Tako jednostavno.
Ponekad je divno živjeti na devetom katu. Kad se magla razvuče gusta i gotovo vrhnjasta, na primjer. Izgleda mi tada kao da moja soba i ja plutamo iznad oblaka i uskoro, još samo malo, i sletjet ćemo u Seattle. Onda ću ja uzeti taxi od Sea-Taca do Downtowna, recimo do križanja 5. i Pike i krenuti nizbrdo. I već na pola puta do 4. ugledati ocean! Osmijeh će biti moj kišobran! Onda još samo malo i preda mnom će se stvoriti Pike Place Market u svoj svojoj ljepoti. Zaronit ću u trbuh te građevine i satima neću izlaziti. Prebirati ću po ribama, ribetinama i ribicama, školjkama, rakovima i račićima. Gledat ću kako muškarci u gumenim pregačama dobacuju ribetine jedni drugima uz povike dok ih na kraju ne polegnu u kašetu preda me kao novorođenče. Gubit ću se u potocima i potočićima ljudi. Uzimat ću prstohvate začina i njuškati, prividno znalački. Na rubu suza od sreće, birat ću buketiće cvijeća i povrća koje ne prepoznajem. Onda ću se polako odvući uz Pike, na križanju sa 7. skrenuti na jug i produžiti do Union St., na križanju kupiti dva grešno dobra blueberry-cream cheese muffina i zadovoljno mljackati dok grabim do Washington State University knjižare, malo iza ćoška. Tamo ću sigurno izgubiti pojam o vremenu prebirući po svim naslovima koje nikad neću stići pročitati, a užasno su važni i vrijedni. Možda stignem i do stabala japanskih trešanja sakrivenih na putu do kongresnog centra. Ako se magla, gusta i gotovo vrhnjasta, prije toga ne rastopi po naselju.
P.S. Ako sutra dobijem Bingo, vraćam se u Seattle. Slat ću vam kartuline iz kućne radinosti, sa slikama riba, oceana, kišobrana i mene kako jedem blueberry-cream cheese muffine.
Kad sam bila tri moja brata, moja sestra i ja,
kad sam bila
petoro nas.
Imala sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Slika 1:
Ružno plava Lada zvana Jolanda. Ćaća, majka i nas četvoro na zadnjem sjedištu složeni kao u škatuljici putujemo. Zapravo ne putujemo jer je putovanje nešto što bi ipak trebalo traaaajaaaatiiii. Mi se vozimo u Ladi Jolandi malo više od 90 minuta, uz obavezna stajanja za nas dvije s akutnom bolešću vožnje (poznatom i kao povraćanje). Vozeći se lošim krivudavim cestama zapadne Hercegovine pomalo pjevamo. Na repertoaru su nam: Ne klepeći nanulama, Kad ja pođoh na Bembašu i aktualni hitovi Splitskog festivala. Ćaća počinje svaku pjesmu i pita "Da vidim znate li ovu!". Sve znamo i pjevamo. Mama se smije. Mi sjedimo složeni jedno drugom do uha.
Slika 2:
Doma u primaćoj (dnevna soba za neupućene). Kilometarska kutna s ružnim cvjetastim navlakama koje se nikako ne mogu uredno postaviti. Tri moja brata, moja sestra i ja sjedimo/ležimo/izležavamo se na svakom metru kutne nakon obilog blagdanskog ručka. Moji su mali dječaci narasli. Sada sam ja njima do uha. Ili ramena. Sestra govori nekoliko stranih jezika. Smijemo se pričama o Ladi Jolandi. Ulazi majka. Osmijehom. Kaže "A vidi moje lipe dice!" Ljubavlju. Mi se smijemo i sjedimo/ležimo/izležavamo se složeni na kilometarskoj kutnoj.
P.S.
hmmm... na jednom predavanju/radionici Marshalla Rosenberga u Bosni na temu nenasilne komunikacije, poznanikov je poznanik u nekom trenutku sjeo ispred Rosenberga i rekao: "ajde sad, empatiši me!" :) uvijek se toga sjetim kad netko spomene empatiju i nasmijem se. Jedna je moja terapeutkinja rekla da na empatiji, kao i na poklonjenim lijekovima, ne zahvaljuje, ali ja imam potrebu zahvaliti na svakoj pucketavoj-prštavoj-miloj empatiji koju primam i osjećam preteklih tjedana i mjeseci.
Petak je nekad bio veselje. Kao snop optičkih kablova ili brokatne suknje sa šuškavim podsuknjama. Veselje iščekivanja i dočekivanja, leptirići u stomaku osluškuju zvuk lifta koji se zaustavlja na osmom katu. Sreća. Zvukovi sreće? Onda je slijedio nedjeljni blues. Milijun slušanja. Kako uspješno napraviti inventuru osnovnih uspomena bez kojih ne želim ići dalje, a rashodovati sve ostale? Ili se mora otpisati sve i krenuti od nule? U ovom trenutku bi mi pomogla usavršena verzija one metode primjenjene na Jimu Carreyu u Eternal Sunshine of the Spotless Mind - da se sutra probudim i odem po subotnji Jutarnji koji ću napokon čitati naopakim redosljedom oslobođena svih mentalnih slika koje me zaustavljaju u hodu i disanju. Bojim se da će brisanje proteklog desetljeća ostaviti neku potpuno drugu mene s kojom neću znati što početi.
Jedna pupasta (prekrasna riječ moje majke kojom se savršeno opisuju ovakva bića ženskog spola) djeva pjeva na svom novom albumu kao da sutra nikad neće doći, na trenutke uzrujano, na trenutke bez nade, a onda u samo jednom kratkom trenutku zapjeva kao da je potpuno ravnodušna zbog kraja svijeta i vremena. Čisti zen. To je zapravo ono što mi sada treba, ravnodušnost prema petku, subotnjem Jutarnjem, šuškenju pred tv-om, mahunama na đenoveški, haljini s podsuknjama, ulicama prekrivenim snijegom, buketićima frezija, slikama NIves kavurić-Kurtović...
Ovih mi je dana Kafka često u prednjem prefrontalnom korteksu (barem mislim da je), i to u trostrukom izdanju: Proces (očite asocijacije), Umjetnik u gladovanju (stabilizirali smo se na 62, hvala na pitanju, ali ne zato) i Iznevjerene oporuke Milana Kundere. U ovoj zadnjoj zbirci eseja Kundera piše, među ostalim, o tomu kako je Kafkin prijatelj Max Brod u velikoj mjeri odgovoran za dugotrajnu iskrivljenu percepciju Kafke - autora i njegova pisanja, napose romana. Želeći afirmirati pokojnog prijatelja, Brod je iznevjerio oporuku i nije uništio njegovu ostavštinu, na čemu sam mu i više nego zahvalna zadnjih 17 godina. Istovremeno, njegova je interpretacija Kafke i njegovih djela "profulala šefa i stanicu i 20 km pruge", a kao apsolut je bila prihvaćena bezobrazno dugo, što je dovelo do toga da većina ljudi ne razmišlja o Kafki kao duhovitom, sarkastičnom i nadrealnom (prije nego je Breton uopće počeo sanjati nadrealizam!), nego o mračnom i opsesivnom asketi špicastog nosa. Nepravda, pa to ti je - rekao bi Kalimero.
Plutam ovih dana u svjetlu iznevjerenih (o)poruka i krivih interpretacija sebe i svoga zamarajući onaj isti prednji komad korteksa. Uglavnom Vukovarskom, u oba smjera. Ponekad Europskom avenijom, ali jednosmjerno. U glavi mi (sigurno neki drugi režanj) tada sviraju Walkaboutsi (Devil's Road), Cave (Dig!!! Lazarus Dig!!!) i ponekad malo Last Shadow Puppetsi (The Age of the Understatement). I prebrajam sve situacije u kojima me onaj-čije-ime-se-ne-spominje podcijenio i porekao me, sve (o)poruke koje je iznevjerio. Pa bjesnim u svojoj tišini dok pored mene hropoću i kašlju psi i automobili. I mislim, u svojoj gotovo pa samozadovoljnoj tišini, nisi ti vrijedan moga bijesa. Bijedniče.
P.S. Danas sam rehabilitirala Satie-a. Ja sam Erica Satie-a SVIRALA dok je onaj-čije-ime-se-ne-spominje još slušao hebene Nove Fosile! Naravno da je moj.
Za one koji su na satovima fizike spavala ili premirali od straha da ih netko nešto ne pita: magnetsko je polje prostor koji nastaje muvanjem električnih naboja i magnetskih dipola, a mjerna mu je jedinica Tesla (da, po Nikoli). U ovim magnetskim poljima ja bih prije bila električni naboj nego dipol, ali o ukusima je izlišno raspravljati. I razumljivo je kako se mogu izgubiti u toj i takvoj situaciji, mislim, magnetskom polju. Kad je u pitanju muvanje većeg broja nečega i/ili nekoga ja se nužno izgubim, izgledam kao mačka na cesti u središtu grada - samo mi oči panično bljeskaju. Pa me ljudi previde. Ispadem im iz vidnog polja. Opet polje...
The Magnetic Fields je u onoj kategoriji glazbe o kojoj sam pisala u prethodnom "ispadu" - nisam bila svjesna njihovog postojanja do prije mjesec dana. Što zapravo nije u redu. Zato sada pedantno preslušavam sve do čega sam uspjela doći. Vjerujem da naslovi pjesmica tipa "You Must Be Out of Your Mind", "You Love to Fail", "The Desperate Things You Made Me Do" obrazlažu moj uloženi trud. Zamrzla sam se u svojoj omiljenoj fotelji kad sam prvi put čula "All My Little Words", a kineski je čaj dobio jednu sasvim novu dimenziju u mom životu. Zabavlja me informacija da je veliki mag iza i ispred banda, Stephen Merritt, deklarirani gay. Inače, ime benda nema veze s kratkim tečajem fizike s početka, nego s naslovom romana Andrea Bretona. Koji je, još jedna zabavna, prvi NADREALNI roman. Pa ti sad nemoj vjerovati da ti se stvari u životu uvijek pojavljuju po nekom, unaprijed, zapisanom redu vožnje.
Nisam imala pojma da se u zadnjih par godina (recimo 5-6) pojavilo toliko meni novih i nepoznatih bendova. To be honest, nisam ja imala pojma da se štošta dogodilo i događalo u zadnjih par godina. Za početak to s bendovima/izvođačima, meni novim: Girls, Grizzly Bear, Twin Shadow, Sufjan Stevens, Laura Marling, Angus&Julia Stone... Nisu svi i sve za voljenje i često slušanje, ali ima tu pjesmuljaka od kojih ti mozak napravi škljoc-kling-tutn-plunk-čkčk i voljenje je trenutno i neopisivo! Npr: Walk It Off brateca i sestrice Stone. Poezija po mjeri mene u ovom trenutku. Kao kad sam prvi put prošle zime čula i ugledala White Winter Hymnal Fleet Foxesa - onaj neopisivi osjećaj kad znaš da si stigla doma i da će sve biti u redu. Trenutno sam u potrazi za takvom pjesmom, nekom koja će me odvesti doma, pa slušam dok mi se u glavi sve ne pomiješa i ne postane distrozično (is that even a word?), kakofonično i neslušljivo. Kronična nesanica pomaže. Imam vremena za slušanje. I promišljanje svega što me iznenadilo u manjoj ili većoj mjeri zadnjih mjeseci.
Glazba je postala terapija, kao i pisanje po svemu što je pri ruci.
Prestala sam slušati Chat Bakera jer me podsjeća na izdaju i poništavanje. Iz istog razloga rijetko slušam Bowiea, Depeche Mode i Scissor Sisters. Nije mi naročito simpatična ni Billie Holliday jer još nije definirano pitanje skrbništva nad njenim opusom. Smatram kako pripada meni jer sam ju ja donijela u doti (mirazu), a onda ju je onaj-čije-se-ime-ne-spominje prisvojio bez pitanja. Ista je sudbina zadesila i Edit Piaf, cijelu obitelj Gilberto i Stana Getza. Nakon 11 godina popis žrtava ne može biti kratak.
Zato su tu Cave, Waits i Cash - Holy Trinity koje nikad nije volio i koji su ostali neukaljani i moji.
Tražim novu glazbu koja će opet biti samo moja i apsolviram lekciju da neke stvari nikada ne treba dijeliti.
| siječanj, 2011 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre