Tuga kao i sreća može poprimiti najrazličitije oblike. Jedna krajnje predvidljiva rečenica za početak. U jednom krajnje nepredvidljivom danu. Sreća može imati oblik Ive i Borne u piđamicama ili nedočekanih keksića. Tuga može imati oblik loše frizure kad je to najmanje poželjno. Jednako tako, bijes može imati oblik balona kojega punim vodom. Balon je, recimo, tamno zelen sa crnim mrljama. I punim ga vodom. Danima ga punim vodom, ne razmišljajući o njegovom konačnom kapacitetu. Ne uzimajući u obzir elastičnost materijala, gustoću vode, tlak pod kojim voda ulazi i slične konkretne veličine. U nekom trenutku ja, sve i svi oko mene su mokri. I u čudu. Pa kako to najednom?! Mokri? Ta otkud sad pa to? Ali nitko nije spominjao kišu. Ni izlijevanje Drave u Dunav ili Neretve u more. Onda čuđenje ustupi mjesto neugodi pa ljutnji. I sad se ja, svi i sve oko mene ljutimo. Jer ja nisam uzela u obzir koliko vode stane u taj ružni balon. Ponijela me ova priča sa balonom. Ponijela me priča o bijesu. Koji ne volim. Jer je bijes, barem meni, odraz krajnje nemoći. A tko voli biti nemoćan. Osim nemoćnika u pameti. To je jedno poželjno stanje nemoćnosti ovih dana. Would you please be so kind and lobotomize me? Nekako mi se čini da veze između lijeve i desne polutke imaju neke čudne zastoje u fazi. Pa se tresu ruke i ježenje kreće kad se najmanje nadam. Jer ja uglavnom ne znam kako se nositi sa bezobrazlukom i zločestoćom namijenjenom samo meni. Ako je uperena na nekoga tko mi je uobličena sreća, veselje, sjeta ili ljubav, onda mogu, imam to negdje u sebi za takve situacije. Za samozaštitu nema takvu artiljeriju. Zaboravila očistiti cijev, ostao zaglavljen metak, rasprslo se meni u facu. Skoro pa uvijek.
N-da. Meljem. Neviđeno na ovom blogu. Ovo je pisanje za mentalno disanje. Kad već drukčije ne znam. Mislim na ćaću i majku, Ivu, Bornu i Mateja, mislim na moje žene za kofijanoviće u Waldingeru i sve drugo, mislim na moju projekcijsko-slušaoničko-družilačku ekipicu, mislim na moju braću i seku, na sve moje drage ljude, na Sanju koja me dolazi čuvati iz Broda. Moram misliti jače. Moram misliti i na more u rano jutro, kad je mirno kao ulje. Misliti na jedrenjake i kaiće. Misliti na raštiku i kolače. Misliti o svemu što može pomoći da se glava ne raspuke kao ružni balon prepunjen vodom.
Post je objavljen 31.01.2011. u 18:11 sati.