Nisam imala pojma da se u zadnjih par godina (recimo 5-6) pojavilo toliko meni novih i nepoznatih bendova. To be honest, nisam ja imala pojma da se štošta dogodilo i događalo u zadnjih par godina. Za početak to s bendovima/izvođačima, meni novim: Girls, Grizzly Bear, Twin Shadow, Sufjan Stevens, Laura Marling, Angus&Julia Stone... Nisu svi i sve za voljenje i često slušanje, ali ima tu pjesmuljaka od kojih ti mozak napravi škljoc-kling-tutn-plunk-čkčk i voljenje je trenutno i neopisivo! Npr: Walk It Off brateca i sestrice Stone. Poezija po mjeri mene u ovom trenutku. Kao kad sam prvi put prošle zime čula i ugledala White Winter Hymnal Fleet Foxesa - onaj neopisivi osjećaj kad znaš da si stigla doma i da će sve biti u redu. Trenutno sam u potrazi za takvom pjesmom, nekom koja će me odvesti doma, pa slušam dok mi se u glavi sve ne pomiješa i ne postane distrozično (is that even a word?), kakofonično i neslušljivo. Kronična nesanica pomaže. Imam vremena za slušanje. I promišljanje svega što me iznenadilo u manjoj ili većoj mjeri zadnjih mjeseci.
Glazba je postala terapija, kao i pisanje po svemu što je pri ruci.
Prestala sam slušati Chat Bakera jer me podsjeća na izdaju i poništavanje. Iz istog razloga rijetko slušam Bowiea, Depeche Mode i Scissor Sisters. Nije mi naročito simpatična ni Billie Holliday jer još nije definirano pitanje skrbništva nad njenim opusom. Smatram kako pripada meni jer sam ju ja donijela u doti (mirazu), a onda ju je onaj-čije-se-ime-ne-spominje prisvojio bez pitanja. Ista je sudbina zadesila i Edit Piaf, cijelu obitelj Gilberto i Stana Getza. Nakon 11 godina popis žrtava ne može biti kratak.
Zato su tu Cave, Waits i Cash - Holy Trinity koje nikad nije volio i koji su ostali neukaljani i moji.
Tražim novu glazbu koja će opet biti samo moja i apsolviram lekciju da neke stvari nikada ne treba dijeliti.
Post je objavljen 18.01.2011. u 22:02 sati.