Petak je nekad bio veselje. Kao snop optičkih kablova ili brokatne suknje sa šuškavim podsuknjama. Veselje iščekivanja i dočekivanja, leptirići u stomaku osluškuju zvuk lifta koji se zaustavlja na osmom katu. Sreća. Zvukovi sreće? Onda je slijedio nedjeljni blues. Milijun slušanja. Kako uspješno napraviti inventuru osnovnih uspomena bez kojih ne želim ići dalje, a rashodovati sve ostale? Ili se mora otpisati sve i krenuti od nule? U ovom trenutku bi mi pomogla usavršena verzija one metode primjenjene na Jimu Carreyu u Eternal Sunshine of the Spotless Mind - da se sutra probudim i odem po subotnji Jutarnji koji ću napokon čitati naopakim redosljedom oslobođena svih mentalnih slika koje me zaustavljaju u hodu i disanju. Bojim se da će brisanje proteklog desetljeća ostaviti neku potpuno drugu mene s kojom neću znati što početi.
Jedna pupasta (prekrasna riječ moje majke kojom se savršeno opisuju ovakva bića ženskog spola) djeva pjeva na svom novom albumu kao da sutra nikad neće doći, na trenutke uzrujano, na trenutke bez nade, a onda u samo jednom kratkom trenutku zapjeva kao da je potpuno ravnodušna zbog kraja svijeta i vremena. Čisti zen. To je zapravo ono što mi sada treba, ravnodušnost prema petku, subotnjem Jutarnjem, šuškenju pred tv-om, mahunama na đenoveški, haljini s podsuknjama, ulicama prekrivenim snijegom, buketićima frezija, slikama NIves kavurić-Kurtović...
Post je objavljen 21.01.2011. u 18:05 sati.