Ponekad je divno živjeti na devetom katu. Kad se magla razvuče gusta i gotovo vrhnjasta, na primjer. Izgleda mi tada kao da moja soba i ja plutamo iznad oblaka i uskoro, još samo malo, i sletjet ćemo u Seattle. Onda ću ja uzeti taxi od Sea-Taca do Downtowna, recimo do križanja 5. i Pike i krenuti nizbrdo. I već na pola puta do 4. ugledati ocean! Osmijeh će biti moj kišobran! Onda još samo malo i preda mnom će se stvoriti Pike Place Market u svoj svojoj ljepoti. Zaronit ću u trbuh te građevine i satima neću izlaziti. Prebirati ću po ribama, ribetinama i ribicama, školjkama, rakovima i račićima. Gledat ću kako muškarci u gumenim pregačama dobacuju ribetine jedni drugima uz povike dok ih na kraju ne polegnu u kašetu preda me kao novorođenče. Gubit ću se u potocima i potočićima ljudi. Uzimat ću prstohvate začina i njuškati, prividno znalački. Na rubu suza od sreće, birat ću buketiće cvijeća i povrća koje ne prepoznajem. Onda ću se polako odvući uz Pike, na križanju sa 7. skrenuti na jug i produžiti do Union St., na križanju kupiti dva grešno dobra blueberry-cream cheese muffina i zadovoljno mljackati dok grabim do Washington State University knjižare, malo iza ćoška. Tamo ću sigurno izgubiti pojam o vremenu prebirući po svim naslovima koje nikad neću stići pročitati, a užasno su važni i vrijedni. Možda stignem i do stabala japanskih trešanja sakrivenih na putu do kongresnog centra. Ako se magla, gusta i gotovo vrhnjasta, prije toga ne rastopi po naselju.
P.S. Ako sutra dobijem Bingo, vraćam se u Seattle. Slat ću vam kartuline iz kućne radinosti, sa slikama riba, oceana, kišobrana i mene kako jedem blueberry-cream cheese muffine.
Post je objavljen 23.01.2011. u 20:19 sati.