Kad sam bila tri moja brata, moja sestra i ja,
kad sam bila
petoro nas.
Imala sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Slika 1:
Ružno plava Lada zvana Jolanda. Ćaća, majka i nas četvoro na zadnjem sjedištu složeni kao u škatuljici putujemo. Zapravo ne putujemo jer je putovanje nešto što bi ipak trebalo traaaajaaaatiiii. Mi se vozimo u Ladi Jolandi malo više od 90 minuta, uz obavezna stajanja za nas dvije s akutnom bolešću vožnje (poznatom i kao povraćanje). Vozeći se lošim krivudavim cestama zapadne Hercegovine pomalo pjevamo. Na repertoaru su nam: Ne klepeći nanulama, Kad ja pođoh na Bembašu i aktualni hitovi Splitskog festivala. Ćaća počinje svaku pjesmu i pita "Da vidim znate li ovu!". Sve znamo i pjevamo. Mama se smije. Mi sjedimo složeni jedno drugom do uha.
Slika 2:
Doma u primaćoj (dnevna soba za neupućene). Kilometarska kutna s ružnim cvjetastim navlakama koje se nikako ne mogu uredno postaviti. Tri moja brata, moja sestra i ja sjedimo/ležimo/izležavamo se na svakom metru kutne nakon obilog blagdanskog ručka. Moji su mali dječaci narasli. Sada sam ja njima do uha. Ili ramena. Sestra govori nekoliko stranih jezika. Smijemo se pričama o Ladi Jolandi. Ulazi majka. Osmijehom. Kaže "A vidi moje lipe dice!" Ljubavlju. Mi se smijemo i sjedimo/ležimo/izležavamo se složeni na kilometarskoj kutnoj.
P.S.
hmmm... na jednom predavanju/radionici Marshalla Rosenberga u Bosni na temu nenasilne komunikacije, poznanikov je poznanik u nekom trenutku sjeo ispred Rosenberga i rekao: "ajde sad, empatiši me!" :) uvijek se toga sjetim kad netko spomene empatiju i nasmijem se. Jedna je moja terapeutkinja rekla da na empatiji, kao i na poklonjenim lijekovima, ne zahvaljuje, ali ja imam potrebu zahvaliti na svakoj pucketavoj-prštavoj-miloj empatiji koju primam i osjećam preteklih tjedana i mjeseci.
Post je objavljen 22.01.2011. u 11:01 sati.