Nema novogodišnjih odluka i rezolucija. Nisam tip za takve stvari jer sam jednostavno prelijena i nedovoljno uporna. Većina se razmahala istim željama - sreće, ljubavi, zdravlja... znate već, standardni portfelj koji ispaljujemo u takvim prilikama. I nema tu ništa posebno čudno ili sporno jer toga nikad nemamo dovoljno, a počesto nam usfali baš kad nam najviše treba. Neka onda bude tako. Ljudima koji su mi na neki način važni...
Želim vam da iduće godine imate dovoljno slobodnog vremena za pročitati pokoju dobru knjigu. Želim vam da se stignete zaljubiti u neki novi bend ili izvođača, prepoznate u nekoj glazbi dio koji vam je falio do tog trenutka života.Želim vam strpljenja za stare roditelje jer se to uvijek višestruko vrati kad se najmanje nadate, a najviše vam treba. Čak i ako se ne vrati, imajte strpljenja za njih. Da se raznježite/rascmoljite pri susretu s nekim koga niste dugo vidjeli. Želim vam da otkrijete neke nove veličanstvene okuse. Možete početi to putovanje s tortom od limuna kakvu rade u Najfinijim kolačima. Ili napravite limunadu u koju ćete iscijediti naribanog đumbira. Želim vam da otputujete nekamo zbog čiste znatiželje i užitka. Makar u susjedno mjesto u kojemu nikad niste bili. Želim vam da odete na Terraneo festival i povratite vjeru u ljude i njihovu sposobnost da rade velike stvari u skučenim uvjetima i okupe tisuće sličnih vama. Prošetajte žurnim korakom pola grada i uočite nešto što do tada niste. Želim vam da se dobro naspavate ušuškani u neku finu uštirkanu posteljinu koja se sušila na buri. Pokisnite barem jednom i veselite se kiši. Želim vam da napravite nešto dobro za nekog drugog, bez ikakve računice i skrivenih motiva. Odvolontirajte par sati iduće godine, učinite razliku. Želim vam da otkrijete neki svoj skriveni talent i uživate u njemu. Smanjite cigarete/alkohol/gastritične epizode i jedite više povrća i voća. Želim vam da u prošlosezonskim hlačama pronađete 100 kunica. Želim vam da uvijek imate dobro društvo za kavu/pivu/razgovoranciju/zurenje u jednu točku na zidu. Da odete na koncert na kojemu ćete otplesati noge sa sebe. Želim vam da vas pronađe posao u kojemu uživate, a ako on ne uspije pronaći vas, pronađite vi njega. Želim vam da se barem jednom u godini iznenadite bitno manjim računom za telefon/struju/grijanje i da cijele godine nemate nijedan bad hair day. Želim vam da se barem 5 puta u idućoj godini oduševite nekim/nečim i da vas netko/nešto ugodno iznenadi barem 7 puta. I na kraju, želim vam da 12 mjeseci od danas možete mirne duše i čiste savjesti ustvrditi: bila je ovo najbolja do sada!
Probudila sam se rano. Iako ne dovoljno rano da mogu reći "prva sam se probudila". Supermenica se već smontirala za odlazak u crkvu. Prije toga je na stol izvadila kolače razne i pladanj pršuta i sira. Domaći kruh (koji sam, samo da se zna, ja pripremila) je na stolu. I svijećnjak koji ćemo užgati (zapravo svijeće na njemu, ali...) za ručak. Ostali spavaju. Sad je blaženi mir i tišina. Nema nikoga u prostoriji i mogu malo biti sama. Danima nisam sama ni trenutka. Osim kad idem spavati. Jedna od otrcanih božićnih fraza je kako je to blagdan zajedništva, obitelji. E, pa, toliko sam zajedno i u obitelji da je to za dva blagdanska blockbustera.
Supermen je, o ironije li, na Badnjak završio na hitnoj. Čekamo radne dane i početak ekstenzivnih pretraga ne bi li se utvrdilo stvarno stanje stvari i odgovorilo na pitanje kako jedan Supermen može ne biti dobro i nepobjedivo. Ja vjerujem da će sve biti dobro. Jednostavno mora. Znači, tema ovog Božića bi mogla biti bolest. Ona koja vreba. I od koje živiš u strahu. Jedino što smo mi maheri stavljanja stvari sa strane, do nekih prihvatljivijih vremena. Ne može se danas baviti time, barem ne previše baviti kad nam dolaze mladunčad/unučad. A bolest, neumitno propadanje i gubljenje superjunačkih moći nemaju što tražiti u srazu s tim osmjesima i širenjima ručica u zagrljaj. Prinćipesa i Mali kralj suvereno vladaju.
Četiri generacije oko stola. Na stolu svega previše. Supermenica predmoli prije svečanog prežderavanja. Neumjerenost u jelu i piću uz blagoslov. E sad... Završavamo ritualno, gašenjem svijeća kruhom umočenim u vino i rečenicom "Ja tebe kruhom i vinom, ti mene Božjim mirom." I ove godine tu važnu zadaću obavlja Prinćipesa. Valjda će biti nešto od tog željenog mira.
Postoji čitav niz razloga zašto se neke stvari moraju početi raditi kad si mlada i zelena i prsti ti nisu zahrđali. Jedan od njih je da ti treba masu manje vremena da nešto upamtiš. Glavi treba, ali i tijelu treba. Jedino čime se može kompenzirati je upornost. A stalno ponavljam da iz upornosti imam u najboljem slučaju -2. Uporna sam jedino u ponavljanju da nisam uporna. Kad je sviranje u pitanju moji prsti pamte jedan sasvim drukčiji položaj, nikako sakrivanje krajnja dva prsta. Ali još nisam odustala od basa. Bilo mi je zanimljivo na radionici. Opet sam odabrala hobi u kojemu sam jedino žensko stvorenje u grupi. Što se samog sviranja basa tiče, jedino što mi je jasno je da je preda mnom dug i trnovit put. Ali je predobar osjećaj držati gitaru u rukama... Svako je stvaranje glazbe čista magija pa me ne čudi kad seTransporter sveže gitare i dugo nakon što smo službeno prosvirali sve planirano za jednu večer. Meni se, kao, ne da. Ali me ne treba dugo nagovarati. Onda stvaramo razne vrste buke na zadnjem katu zgrade u naselju napučenom kao manji grad u Dalmaciji.
Idem doma. Konačno. Doma. Još samo jedno spavanje na vrhu zgrade i sljedi mi višesatno lomljenje tijela u busu. Prste lomim na basu, a ostatak tijela u busu. Srce mi je slomljeno zadnjih godinu dana, ali duh se još nekako drži. Idem doma. Nervirati se u prirodnom okruženju. Među svojim ljudima. Kad ispadnem iz busa pufastih očiju i bolnih zglobova disat ću neki drukčiji zrak. Za ručak ću jesti raštiku. Spavat ću u sobi koja miriše na lavandu.
Izvadila sam sve božićne ukrase koji su se zadnjih godina nakupili u ovom stanu. Složeni su u dvije kutije, zlatnu i oslikanu Rubenskovim anđelima. Nosim ih doma. Ovdje više nemaju što tražiti. Nitko ih ne treba i nemaju svrhu. Supermenica je zavapila "Nemoj! Trebat će ti! Nemoj tako!" Ostala sam postojana kao klisurina. Neće mi trebati. Nikad više. Ne ovdje. Ne u ovom prostoru. Samo smetaju i prašina pada po lijepim kutijama. Bila bi to ozbiljna nepravda prema svim tim zanimljvim kuglama da se dezintegriraju u šupi. Zaslužuju biti obješene na bor/jelku. Napravljene su radi toga. I nisu krive ni za što. Iako znam da neće biti lako postaviti na neko drugo drvo, u nekoj drugoj kući, u nekom dalekom mjestu. Gledati ih nekoliko dana prije povratka. Ali tako mora biti. Složila sam toranj od okvira za fotografije, praznih naravno. Fotografije su izvađene nekad ranije, u nekim čudim trenutcima ove godine. Osim iz jedne. U toj je na fotografiji bio i osušeni list bršljana. Sad ta fotografija i taj list leže na stolu i povremeno im dobacim pogled. Bacit ću ih kasnije. Kad završim blog. Na fotografiji imam dugačku suknji od 13 metara organdija koju sam sama šivala. Imam i orhideje u ruci. Okvire ću odnijeti doma i u njih staviti neke koje će trajati i koje će veseliti Supermene - djecu i unuke. A ja više nikada neću uokviriti fotografiju na kojoj sam s nekim s kim nisam krvlju povezana. Ovo je godina zastrašujućih konačnih odluka. Onih zbog kojih te dragi ljudi upozoravaju. "Nikad ne reci nikad." "Vrijeme će učiniti svoje." Živjeti konačnost svojih odluka. Neće to nikako biti lako.
Vjerojatno su rijetki ljudi na ovoj planeti koji se tako jednostavno mogu uvaliti u situacije koje daleko nadilaze njihove kapacitete i izazovu komplikacije s nesagledivim posljedicama kao što to meni polazi za rukom. Bez previše truda i napora. Ako ih i ima, vjerojatnije je da su filmski ili likovi iz literature nego ljudi koje poznajete, pijete kavu s njima ili su s vama išli u školu.
Moja najnovija blesavoća je ta priča s učenjem bas gitare. Nitko me nije tjerao, nije mi bilo od životne važnosti, a ponajmanje mi je bilo potrebno u i inače pretrpanom rasporedu. Jednostavno mi je palo na pamet i učinilo mi se kao sasvim zgodna i dobra ideja. Tako to obično i bude s mojim blesavoćama. Krene kao naizgled dobra ideja, jedna sasvim solidna ideja koja bi mogla biti zabavna ili dugoročno vesela pričica za CV. Kojekakve sam akcije poduzela na taj način. I svaki put sam se, bez iznimke, vrlo ozbiljno lupala po glavi imaginarnim čekićem ili, puno djelotvornije, lupala spomenutom glavom o vrlo stvarne zidove koji su mi bili na dohvat glave.
Pitanje dana, tjedna, ma čitavog desetljeća je zašto ja to radim? Zašto sunce izlazi na istoku? Jer to tako mora biti. Neke se stvari jednostavno ne mogu promijeniti, bez obzira koliko bi promjena ponekad bila jedino rješenje. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi dinamike. To bi značilo poreći sebe, a to nekako ne bih. E sad, jedno je to reći/napisati, izracionalizirati, ali nešto je sasvim drugo kad to moraš proživjeti i preživjeti sva ta lupanja glavom o zid. Kvragu, jednom će nestati zidova o koje ću moći lupati bez posljedica (mislim na dobrobit zidova, ne svoje tvrde glave) i što ću onda?
Sviđa mi se ideja sviranja basa. Općenito mislim da čovjek za života mora svladati barem jedan instrument. Klavir koji je u moj život ušao prerano nije praktičan izbor u ovim životnim uvjetima. Svi se laćaju gitare. Svi bi bili solisti i to. Meni je bas ono što nedostaje. Bez čega sve zvuči pomalo šuplje i bez ritma. Zato bas. I zato što mi se čini da bi to mogao biti početak jedne divne ljubavne priče. Pod uvjetom da ne odustanem na prvoj prepreci ili se ne zaljubim u ... štajaznam... saksofon. Sama sa sobom nikad nisam sigurna. Mogu se zamisliti kao potpunu namigušu kad je glazba i sve vezanu uz glazbu u pitanju. A na jazz radionci na koju idem ima puuuuno instrumenata i, posljedično, puno privlačnih zvukova i glazbe...
Mrzila sam sate klavira, solfeggia još i više. Strukturirano učenje - hvata me jeza od toga i odmah imam flešbekove na drveno ravnalo kojim sam dobijala po prstima svaki put kad bi mi se iskrivile nadlanice ili bih profulala ton...
I sad imam bas u stanu. U futroli. Nisam ga ni pogledala. Strah me da se ne razočaram. Kao da sam naručila mail ordered bride koju su isporučili u kutiji pa se sad ustručavam baciti prvi pogled jer je možda gadna k'o akrap, and there's no refund policy. Ne padam na ljepotu, ne radi se o tomu. Bojim se, zapravo, da bih kad ga vidim mogla unaprijed donijeti svoj konačni sud - nema kemije između nas. A to je gadno. Jer u ovom trenutku ja još uvijek imam tu neku sliku u glavi u kojoj sviram bas na nekom zamišljenom mjestu s nekom zamišljenom ekipom i svima je dobro. Pa kako onda riskirati da nema kemije?!
Prvu sezonu Plesa sa zvijezdama sam odgledala gotovo u cijelosti. Drugu možda tri ili četiri epizode. Nakon toga više ne. Ako zanemarim kako meni tu i nije bilo nekih posebnih zvijezda i kako je u obe sezone koje sam gledala već u prvoj epizodi bilo jasno tko je/su najveći favoriti, tj. tko će sigurno završiti u finalu, jedini razlog za negledanje je bila patnja. Patnja jer ne plešem. Ne znam i nemam s kim. Mislim na pravo plesanje, usklađenih koraka i ritma, plesanje kojim osvajaš prostor i kojim ples osvaja tebe.
Nekad davno sam išla u plesnu školu. Onda kada su te stvari u provincijskim sredinama bili važan element odrastanja i sazrijevanja. Kvragu, ne možeš dogurati do punoljetnosti bez svladavanja engleskog i bečkog, nešto cha-cha i tanga. Bila mi je to jedna od dražih nametnutih regula. Hmmm... Barem do onog trenutka kad je voditelj konstatirao da sam previsoka i nema me s kim upariti. Nijedan muškarac u mom životu nije volio ili htio plesati. Uvijek je to bilo mučno nagovaranje i pregovaranje. Onda bih ja odustala i tu je bio kraj. Nekako sam u tom procesu posve zaboravila plesati. Zbilja plesati. Pomogla je i moja svojeglavost - neće mene nitko voditi, pa ni na plesnom podiju. A nekad bih tako rado. Ženski atavizmi. Nekad bih se skoro pa prepustila vođenju i gracioznom osvajanju prostora lakim korakom. Iako je teško biti graciozna sa 176 cm u ravnim cipelama. Tamo gdje sam odrastala postoji lijep običaj plesanja u svečanim prilikama, na nekim javnim događanjima s glazbom. Uvijek me oduševljavalo kad bih na podiju ugledala parove u zrelim godinama koji plešu onako kako mogu samo parovi koji plešu s istim partnerima/icama godinama. I nisu važne svečane haljine i frakovi. Važno je samo to usklađeno kretanje u ritmu glazbe. Čak ni glazba nije bila važna koliko prizor parova koji su mahom prevalili pola stoljeća, ali se to u njihovim valcerima i dvokoracima ne primjećuje. Dok ih gledam imam osjećaj da još ima nade za civilizaciju.
Meni je preostalo povremeno rasturati latino ritmove i varijacije na temu dok nitko ne gleda i dok pospremam stan. Valceri, foxtroti, quickstepovi i slične fore se jednostavno ne mogu izvoditi solo. Kako bih uopće solo otplesala tango?! I ne, ovo nije zapomaganje i jaukanje. Ako niste skloni suvremenom plesu, u kojemu je soliranje vjerojatno i najpoželjniji oblik izvedbe, klasični plesovi u paru su ono što ostaje. Ne hvatam se u kola, barem ne trijezna. Taj me oblik kolektivne histerije ne pere previše. Skakanje po koncertima i drmusanje po partijima su priča za sebe - važna, ali priča za sebe. Plesanje podrazumijeva plesnog partnera. Nekoga s kim možete uhvatiti korak. Pa makar samo na plesnom podiju. I to je sasvim dovoljno. Iako sam jedan u nizu neonskih znakova skore propasti civilizacije.
Volim hodati pustim ulicama. Nisam dovoljno hrabra (još) sama hodati gradom u 3 u noći, ali kompenziram skoro-pa-ponoćnom šetnjom sredinom tjedna. Prolazim istim ulicama kao i za dana, ali sve je drukčije. Isto, ali nije isto. Osim što je mrak i avetinjski prazno, sve je posloženo kao da će svakog trenutka netko viknuti "rez!". Večeras sam slušala tih nekoliko novih stvari The Nationala koje su nakapale proteklih par mjeseci dok sam čekala da me nevidljivi redatelj zaustavi u koraku i vrati na početak ulice. Jučer su mi krepucnule slušalice, srećom u sred grada. Žurnim korakom sam otišla kupiti nove i opet kupila one što se uguraju u uho. Godišnje promijenim barem dvoje sluške, a iskustvo je pokazalo da nema svrhe ni razloga kupovati skupe brandove jer se strgaju isto kao i bezimene. Barem meni. Odlučila sam ignorirati upozorenja o štetnosti glasnog i "unutarušnog" konzumiranja glazbe u pokretu. Hodam pažljivo i prelazim ulicu samo na pješačkom. Zirkam lijevo i desno, gladam iza sebe prije nego dramatično promijenim smjer kretanja na pješačkoj stazi (aha, skoro me pokupio biciklist prije par godina) i tako to, jer ne čujem ništa iz vanjskog svijeta. Samo vidim. Vidim praznu ulicu s fino rasutim ostacima ostataka požutjelog lišća uz rubove. Vidim posložene kante za smeće ispred haustora i kičastu božićnu rasvjetu koja ima smisla samo u ovo doba noći. Dok sam danas sjedila na svojoj redovnoj prijepodnevnoj kavi, dva policijska autića su prepratila kamion s natovarenim divovskim borom. Mislim da je završio ispred konkatedrale. Tako veliko stablo položeno na kamionu izgleda umjetno i mrtvo. Postiđeno stablo koje to više nije. Stabla ne bi smjela tako završiti svoj život. Katedralama i konkatedralama usprkos. Kažu Božić je vrijeme nove nade, rađanja, početka, a ubijaju drveće. Volim se diviti stablima. Manje-više svom drveću odavati malu počast. Jer se uspjelo izdignuti i promijeniti perspektivu. Jer je zauzelo čvrst stav u odnosu na sve oko sebe. Jer su zgodna da se na njima zaustavi pogled kad nema nikakvog brda miljama uokolo. I ne, ne grlim stabla, nemam takvih budalastih poriva. Ne vjerujem u grljenje. Ali u odavanje zasluženog priznanja s pristojne udaljenosti da. Divim se usamljenim hrastovima na uredno obrađenim poljima uz koja prolaze autobusi, vlakovi i automobili koji me odvoze iz ravnice. Odraslo stablo ostavljeno sasvim samo usred polja. A ne pokazuje nikakve znakove slabosti ili odustajanja. Naprotiv. Kineska poslovica kaže kako su tri uvjeta koja čovjek mora ispuniti da bi ostvario smisao života:
1. napraviti dijete
2. napisati knjigu
3. posaditi drvo
Iako je drvo u toj poslovici zapravo simbol općeg dobra, čini mi se da bi sve malo bolje funkcioniralo kad bi tu i tamo posadili kakvo stablo. Za pravljenje djece na ovoj prenapučenoj planeti nisam tako sigurna. A ni za pisanje knjiga ne bih stavila ruku u vatru kad se sjetim koliko se malo čita. Ali stabla... S njima jednostavno ne možeš pogriješiti.
Nije svako zlo za zlo. Nešto je i za mene. Evo čitam danas da će novi album The Nationala izaći 06.02.2012. Danas preslušavam novi Black Keys, El Camino. Mislila sam da će mi Brother iz 2010. izaći na uši i nos koliko sam ga puta preslušala, ali nije. Na prvo slušanje (ili dva) El Camino se odlično nastavlja, da ne kažem nadovezuje, na prethodnika. U mom slučaju to znači da mi sjeda k'o budali šamar. Gdje tu catch? Keč je u vokalu. Keč je u albumu na kojemu je vokal(čina) oružje za koje je potrebna dozvola. Ispod toga je bubanj i gitara i malo studijskog junk-a, ali taman koliko treba da zvuči sirovo bluzerski za 21. stoljeće. Onaj osjećaj kad hodaš ulicom sa sluškama u uškama i klimaš glavom gore-dolje i lupkaš ritam dlanom po bedrima (npr. Dead And Gone). Uz mentalnu sliku sebe sa cigaretom u nekom baru u kakav bi svratio i House napucan Vicodinom i burbonom. Dobili su me me već na Lonely Boy prije štajaznam, mjesec dana. Ovo sad je samo početak jedne divne, ali žestoke, ljubavne priče. O da. I bilo bi baš za cigaretu i bocu burbona sjesti na onu hrpicu zemlje ispod oleandre na početku Terra Stagea (poznate i kao "odmorište kod Kumexa") i poslušati ih uživo iduće godine.
Dakle, glazbu općenito dijelimo na onu koja traži cigaretu i onu koja ne. Glazba koja traži svoj nikotin je ujedno i glazba koja traži moju pozornost i voljenje. Glazba koja ne traži je glazba uz koju ću zapaliti jer mi je dosadno i nemam pametnijeg posla, a moram poslušati. Sreća je što je ova godina u glazbenom smislu bila godina albuma koji su tražili šteke duvana. Nezdrava navika, I know, ali gledajmo to s pozitivne strane - godina dobrih, odličnih i veličanstvenih albuma. Fleet Foxes, Tom Waits, The Antlers, Wilco, Smith Westerns (aha, i oni, još me veseli slušati ih), Destroyer, Mogwai, Bon Iver, Danger Mouse i onaj drugi, Hugh Laurie (aha, samo meni), TBF, Dječaci... ne mogu se svega ni sjetiti... super su mi neke stvari Ou Est Le Swimming Pool, Iron and Wine, Chapel Club, The Raveonettes... Sad su tu i novi Black Keys. Mogla bih cijeli dan promišljati što me sve u glazbenom smislu veselilo ove godine. Yup, ove sam godine sreću tražila u glazbi. I nisam se razočarala. Lijepo je kad se možeš pouzdati u akorde i ključeve, durove i molove. Lijepo je kad se zavališ u fotelju, zapališ duvan i odeš u mentalnu sliku u kojoj si ti glavni sporedni lik koji hoda, trči, vozi se, roni, leti, lebdi, sjedi, leži, pleše, pije, šminka se, reže vene, maljem razvaljuje zid ili nečije testise, smije se, roni suze, jede kolače prstima dok joj se čokoladna krema razmazuje oko usta... O da... Lijepo je. I daje ponekad onaj presudni atom snage potreban za ustati se još jedno jutro i odraditi još jedan dan. O da... Glazba je tako često jedino što moj život može učiniti podnošljivom pojavom.
Jučer je bio Međunarodni dan ljudskih prava. Prijepodne sam otišla na dodjelu nagrade "Krunoslav Sukić". U Oslu su dodijelili Nobelovu nagradu za mir. Trima ženama, a o svakoj bi se mogao napisati zaseban roman. Kao i o Kruni. Kruno mi je jednom prilikom rekao da sam adaptabilna. Iako i dan danas ne vjerujem u to, bila je to jedna od najljepših stvari koju mi je netko rekao. Poginuo je u listopadu 2008., a još uvijek se uhvatim da mislim kako bi ga trebala pitati za mišljenje o nekim važnim stvarima. Mogao me je iznervirati gotovo jednakom brzinom kao i pojedini članovi moje obitelji, a to je rijetka kvaliteta. Jednako tako uspjevao me ostaviti bez riječi, zadati mi misaonu zadaću koju bih danima prevrtala u glavi. Bio je filozof pa to ne treba čuditi, ali on je bio filozof sa pokrićem. Kad mi je svojedobno rekao to o adaptabilnosti, smijući se sam odgovorila da je to samo kad ćakulam s njim jer bih inače pobjegla vrišteći kad on počne ulaziti u dubine društvenih anomalija.
Ovo mi je 150. blog.
Nisam planirala pisati blog. Počela sam ga pisati da nešto izbacim iz sebe na prihvatljiv način. Sad se već brinem zbog tolikog izbacivanja. Tim više što mu ne vidim kraja. Iako se povremeno tješim da je to zato što se godinama taložilo i zato što bih to trebala napraviti na drukčiji način da bude djelotvornije. Nisam planirala pisati blog jednako kao što nisam planirala biti razvedena. Istini za volju, nisam se planirala ni udati, a dogodilo se. Ponekad mi se čini kako se u mom životu većina važnih stvari dogodila neplanski, bez mog svjesnog sudjelovanja. Često ću reći da se stvari događaju onda i na način na koji u tom trenutku trebaju. Nitko mi nije kriv što meni uglavnom ne odgovara baš tada, nego, recimo, u petak. Kad nas je sustigla vijest o Kruninoj smrti, nikomu nije odgovaralo što se to dogodilo. Dogodilo uopće, a kamo li tad. Ali se dogodilo i mi tu ništa nismo mogli napraviti. Sjedili smo očajni i pogledavali se u nevjerici. Onda je netko, u nekom trenutku u budućnosti, rekao da bismo trebali utemeljiti nagradu s njegovim imenom kako bi se barem na neki način sačuvalo od zaborava sve što je bio i što mu je bilo važno. Tako se trebalo dogoditi. Tako je moralo biti.
Kako je lako napisati to "tako se moralo dogoditi", a kako je neizrecivo teško živjeti. Kao da sam prokleta kad je u pitanju prihvaćanje stvari i događaja takvih kakvi jesu. Kao da mi fali pola mozga zaduženog za prihvaćanje. I nije tako od jučer ili prije godinu dana, tako je oduvijek. Što je najgore od svega, moje neprihvaćanje prolaznosti svijeta i svemira ne rezultira djelovanjem, konkretnim činjenjem. Nope. Ja se zatvorim u svoju glavu i na tomu ostanem. Ako se i kad se pokrenem, to je toliko rijetko da graniči s čudom. Mrzim sebe zbog toga. I sad se smijem jer bi netko normalniji tu mržnju iskoristio da se pokrene i nešto napravi. Ja ne. Lakše mi je nastaviti mrziti samu sebe i užasavati se prihvaćanja stvarnosti ili jednostavno ignorirati svijet oko sebe i događaje koji mi se lome preko leđa. Zato mi je Krunino "adaptabilna" zvučalo i zvonilo kao kompliment (a i izrečeno je kao takvo). Ja sam to, naime, čula kao "prilagodljiva promjenama u svijetu oko sebe". A nisam. I svakim se danom sve više i više uvjeravam u to.
Prijateljev otac je neočekivano umro prije nekoliko dana. Srce. Južina je presudila. Danas je bio pokop. Dan je započeo maglom, slojevima magle rasprostrtima preko cijelog grada i dalje. Oko podneva se probilo sunce. Po Centralnom groblju sam hodala sa tamnim sunčanim naočalama. Neki nisu očekivali sunce u tolikim količinama pa su škiljili i žmirkali. Pomalo neprilično s obzirom na okolnosti, ali nužno.
Prijatelj je plakao. Bolno. Nešto je posebno potresno u prizoru odraslog čovjeka koji bolno plače. Meni to uvijek izgleda tako konačno, kao ona kiša u 100 godina samoće. Ne mogu ništa učiniti, ne mogu pomoći. Rečenice koje izgovaram u takvim situacijama mi se čine prazne i besmislene pa govorim malo, možda i premalo. Uspijem promucati Žao mi je, moja sućut, tu sam ako bilo što trebaš... I ta strašna, a opet sasvim ljudska priča o gubitku roditelja. Uvijek se sjetim pokopa moje babe kad sam po prvi put, do kostiju bolno, spoznala što znači biti nečije dijete i što za dijete znači izgubiti roditelja. Taj prizor, gotovo kazališni, u kojemu moja Supermenica i njezina sestra stoje uz otvoreni lijes, u pretoploj sobi punoj dima cigareta koje u neprestanom nizu pale muškarci okupljeni oko stola, u kamenoj kući zametenoj snijegom... Grlim moju mater koja se trese u zagrljaju. Natečenih očiju od plača postaje sve manja i manja, i konačno je tako sitna da bih ju mogla podići u naručje i uspavati kao što uspavljujem uplakano dijete... i u tom času ja postajem mater, a ona moje dite. Strašno i bolno do kostiju.
Koliko uspijemo pokazati što osjećamo prema svim nama važnim ljudima dok imamo vremena? Koliko jedni druge uzimamo zdravo za gotovo i živimo kao da će sve trajati dovijeka? Kao da ćemo uvijek imati vremena i mogućnosti popraviti sve svoje odnose s dragim ljudima... Svaki razgovor s braćom i sestrom, sa Supermenima i svima koje volim i osjećam kao dio sebe, doživljavam kao mogući zadnji. Morbidno, vjerujem. Ali opet, lakše mi je kad znam da sam na svoj pomaknuti način izrekla ono bitno, ono jedino što se broji. Čak i kad me raspizde kako nitko drugi ne zna i ne može. bez obzira na sve i sva, moju strašnu i tvrdoglavu narav, oni su moji ljudi...
Sve me te priče i razmišljanja o obitelji, o životu i prolaznosti, i kako bez obitelji stvari u životu nekako šepaju, sve me to dakle podsjeća na jazz. Imaš note, imaš tu neku melodiju koja je u osnovi prekrasno jednostavna i čini ti se da bi ju i dijete moglo svladati. Počneš svirati, sviruckati, osjetiš kako te melodija pomalo obuzima i do jučer izlomljeni, nezgrapni niz postane tečan i ugodan. Onda ti se u nekom trenutku, baš kad se to treba dogoditi, učini toliko laka da počneš plesati oko svake pojedinačne note, skakutati iz tempa u tempo, naglašavati čas jednu, čas drugu dobu, zirkati u taktove prije reda, cupkati nogom i klimati glavom. I tad, baš kad se to treba dogoditi, sjetiš se one osnovne melodije, one koja je bila tako jednostavno lijepa da ti se učinila pomalo dosadna i taaaaako predvidljiva. Duboko udahneš, brojiš do tri (1-2-3), i za kraj i smiraj odsviraš poznati niz tonova. Tvoja vlastita jazz dionica. Nije moglo drukčije.
U današnje je vrijeme ključno izvanredno se zabavljati. Ono, postoje određena očekivanja. Treba živjeti neki nabrijani život. Poznavati zilijon naroda. Biti u pokretu. Poneki iz mog socijalnog kruga se žale zbog nepostojanja DISLIKE botuna na FB-u, jer, kako kažu, i ta mreža nas tjera na apsurdnu afirmaciju i aklamaciju svega. Imperativ zabave. Meni ne smeta. Samo napravim mentalni ignore i sve je opet u redu. Iako je to sa zabavljanjem totalna svinjarija. Stalno se osjećam kao da sam zaboravila učiniti nešto važno tipa zavrnuti ventil za vodu ili izbaciti smeće prije odlaska na put. Što sam ono još trebala....? Hmmmm...? Hebote! (pljus po čelu) Zabavljati se! Zaboravila sam se zabavljati! Ajmo sad, žurnim korakom! Za-ba-vlja-ti se! Jel se zabavljaš? Pa koji klinac čekaš?! Hebote! U tvojim godinama nema vremena za gubljenje, odlaganje i zaboravila-sam-gdje-sam-ostavila! (izvadak iz rijetkih monologa na tu temu). Iako već nekoliko vikenda za redom i sporadičnih eskapada radnim danima imam neke slobodne aktivnosti. Koje uključuju ruke i zraku ili neki oblik plesanja/đuskanja/čagice te povratak u privatni pakao u sitnim jutarnjim satima.
Nakon podrobne analize želja i potreba koja se dogodila jedne nedjelje popodne došla sam do zaključka kako se većinu vremena najbolje zabavljam svojim mislima, u potpunoj samoći. Zato je Shopenhauer u naslovu. Sjedim spokojno u svojoj sobi (Pascal od prije nekog vremena) i izvanredno se zabavljam svojim mislima. Čak i kad ne sjedim (spokojno) u svojoj sobi, zabavljam se svojim mislima. Služe mi kao štit od sviju i svega što mi u nekom času ne odgovara. Čak i one misli koje bacaju u očaj i vode u razmišljanje o najkreativnijim oblicima suicida su počesto bolje od "zabavljanja" koje uključuje druge ljude. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što sama sebi smijem reći baš sve što mislim i svemir će ostati cjelovit. Mogu ih ubijati bez posljedica. Mogu što god hoću i ne moram odgovarati nikomu. Privid apsolutne slobode. Rijetki su ljudi s kojima se osjećam dovoljno sigurno da bih oslobodila sve falange svojih misli koje samo čekaju da viknem JUUURIIIIIŠŠŠŠŠŠ! I dobro je što je tako. Ovako se imam čime izvanredno zabavljati subotama i nedjeljama ili utorcima kao što je ovaj. Dok sjedim spokojno u potpunoj samoći i zabavljam se razmišljanjem o današnjem datumu i značenju koje će zauvijek imati u mom životu. A onda ubiti tu misao i gledati kako se rastolaže preko jedne u nizu mentalnih slika , dok u podlozi ide Hell Broke Luce. Izvanredna zabava.
Slušam Black Keys iz 2004, Rubber Factory. Blues 21. stoljeća. Jedem lješnjake i gledam staru epizodu Housea. Onu sa psihopatičnom pacijenticom. Jučer su bili izbor. Zemlja je još uvijek prenapučena psihopatičnim pacijentima. Kako inače objasniti devijacije u, između ostalog, mojoj izbornoj jedinici? Regionalistička stranka fašističkog pedigrea koja trčkara Slavonijom loveći kost koju baca ruka radnim danima zarobljena između zatvorskih rešetki (vikendom se oporavlja u obiteljskom domu zbog uzornog vladanja). Čitam sinoć kako za HDSSB glasaju oni koji mrze Zagreb. Nisam sigurna može li se ta nastranost tako pojednostavniti jer i sama nemam gotovo nikakvih pozitivnih misli o Zagrebu, a za HDSSB kakav je od osnutka do danas ne bih glasovala ni da mi život o tomu ovisi. Strah od sveg drukčijeg i nepoznatog odllična je podloga za mržnju raznih oblika. Ne mogu se oteti dojmu da su današnje vođe stranke u prošlim životima mrzili viljuške, toalet papir, tintu, izmjeničnu struju... Ono što ne razumijem i što nije opjevano u mom plemenu treba izvrgnuti ruglu i satrti. Ako nisi uz mene, onda si protiv mene. Tako se meni to čini. A opet, možda meni fali širine. Ipak je meni nacionalni identitet samo pitanje zemljopisa. Rodila sam se na jednom, a živim na drugom kontinentu. Mogla sam biti rođena i u avionu iznad Indika pa bih u rubriku nacionalnost mogla pisati npr. Quantas. Ako ti nacionalni identitet moraju usaditi doma, što je s onima koji nemaju doma? Tko je zadužen za nacionalni identitet u domovima za nezbrinutu djecu? Moraju li odgajatelji/ce u tim domovima biti visoko nacionalno osvještene kako bi bile kvalificirane za obavljanje tog odgovornog posla? Što ako je neka odgajateljica zatajila da i ona u rubrici nacionalnost može pisati Quantas? Uvijek kad se razglaba o temi nacije, nacionalnosti i nacionalnog sjetim se Mate Parlova koji je rekao Ne mogu ja biti nacionalista, ja sam bio prvak svijeta. Nije li to ono što bi roditelji trebali usađivati svojoj djeci, potrebu da u onomu što čine i što jesu streme biti najbolji što mogu biti? Biti prvaci svijeta, a ne zarobljenici prostora omeđenog širokom crvenom krivuljom na zemljopisnim kartama?
Slogan HDSSB-a u predizbornoj kampanji je glasio "Za svoje!". Za svoje što? Za svoju uskogrudnost? Za svoje frustracije? Nije važno što je ako je svoje? Za svoju zemlju, onih par hektara pod kukuruzom? Ne bi li onda bilo logično reći "Za pravnu državu!" jer je to, u kontekstu demokracije, jamstvo poštivanja prava vlasništva? Za svoje, pravo na rad, redovnu plaću, zdravstveno i mirovinsko osiguranje i život dostojan čovjeka? I opet, "Za pravnu državu!" koja osigurava provedbu svih pozitivnih zakona i državu u kojoj se zakoni pišu i provode kako bi njeni građani i građanke živjeli u miru i sigurnosti, slobodni od straha, slobodni od mržnje. Ali, govorimo o stranci koja je javno obznanila da ne priznaje pravni poredak zemlje u kojoj djeluje. E hebi ga sad!
(kako radi moj mozak dok noge hodaju kud i kamo hoće)
Važno je. Hitno je.
Treba se napraviti nešto.
Odmah.
Napraviti sve.
Treba izdržati.
Do petka ili subote.
Ili do idućeg tjedna.
Možda onog iza.
Uključiti perilicu crnog.
Prati kosu svako drugi dan.
Nazvati Hannah.
Ne vidjeti izborne strvine.
Kupovati čarape i cigarete.
Čekati na semaforima.
Piti puno kave.
Piti puno vode.
S mjehurićima.
Žvake po pločniku.
Slušati puno glazbe.
Čitati Brunu Schulza.
Čitati Danila Kiša.
Hodati kilometrima.
Brojati korake i misli.
Platiti račun za vodu.
Onda autobus.
Vooooožnjaaaa.
Slušalice u oba uha.
Kriiiviiineeee.
Pufastih očiju iz autobusa.
Spavati u krevetu.
Doma.
Biti doma.
Piti kavu s materom i ćaćom.
Uspavljivati djecu.
Nečiju djecu.
Jesti kuhano i fino.
Moliti Boga za duše naših umrlih.
Pjevati punim glasom.
Disati na buri.
Razgrtati robu.
Peglati tabletiće.
Vaditi ukrase.
Hodati kratkim ulicama.
Pustiti misli na miru.
Izdržati treba.
Treba izdržati.
| < | prosinac, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre