Vjerojatno su rijetki ljudi na ovoj planeti koji se tako jednostavno mogu uvaliti u situacije koje daleko nadilaze njihove kapacitete i izazovu komplikacije s nesagledivim posljedicama kao što to meni polazi za rukom. Bez previše truda i napora. Ako ih i ima, vjerojatnije je da su filmski ili likovi iz literature nego ljudi koje poznajete, pijete kavu s njima ili su s vama išli u školu.
Moja najnovija blesavoća je ta priča s učenjem bas gitare. Nitko me nije tjerao, nije mi bilo od životne važnosti, a ponajmanje mi je bilo potrebno u i inače pretrpanom rasporedu. Jednostavno mi je palo na pamet i učinilo mi se kao sasvim zgodna i dobra ideja. Tako to obično i bude s mojim blesavoćama. Krene kao naizgled dobra ideja, jedna sasvim solidna ideja koja bi mogla biti zabavna ili dugoročno vesela pričica za CV. Kojekakve sam akcije poduzela na taj način. I svaki put sam se, bez iznimke, vrlo ozbiljno lupala po glavi imaginarnim čekićem ili, puno djelotvornije, lupala spomenutom glavom o vrlo stvarne zidove koji su mi bili na dohvat glave.
Pitanje dana, tjedna, ma čitavog desetljeća je zašto ja to radim? Zašto sunce izlazi na istoku? Jer to tako mora biti. Neke se stvari jednostavno ne mogu promijeniti, bez obzira koliko bi promjena ponekad bila jedino rješenje. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi dinamike. To bi značilo poreći sebe, a to nekako ne bih. E sad, jedno je to reći/napisati, izracionalizirati, ali nešto je sasvim drugo kad to moraš proživjeti i preživjeti sva ta lupanja glavom o zid. Kvragu, jednom će nestati zidova o koje ću moći lupati bez posljedica (mislim na dobrobit zidova, ne svoje tvrde glave) i što ću onda?
Sviđa mi se ideja sviranja basa. Općenito mislim da čovjek za života mora svladati barem jedan instrument. Klavir koji je u moj život ušao prerano nije praktičan izbor u ovim životnim uvjetima. Svi se laćaju gitare. Svi bi bili solisti i to. Meni je bas ono što nedostaje. Bez čega sve zvuči pomalo šuplje i bez ritma. Zato bas. I zato što mi se čini da bi to mogao biti početak jedne divne ljubavne priče. Pod uvjetom da ne odustanem na prvoj prepreci ili se ne zaljubim u ... štajaznam... saksofon. Sama sa sobom nikad nisam sigurna. Mogu se zamisliti kao potpunu namigušu kad je glazba i sve vezanu uz glazbu u pitanju. A na jazz radionci na koju idem ima puuuuno instrumenata i, posljedično, puno privlačnih zvukova i glazbe...
Mrzila sam sate klavira, solfeggia još i više. Strukturirano učenje - hvata me jeza od toga i odmah imam flešbekove na drveno ravnalo kojim sam dobijala po prstima svaki put kad bi mi se iskrivile nadlanice ili bih profulala ton...
I sad imam bas u stanu. U futroli. Nisam ga ni pogledala. Strah me da se ne razočaram. Kao da sam naručila mail ordered bride koju su isporučili u kutiji pa se sad ustručavam baciti prvi pogled jer je možda gadna k'o akrap, and there's no refund policy. Ne padam na ljepotu, ne radi se o tomu. Bojim se, zapravo, da bih kad ga vidim mogla unaprijed donijeti svoj konačni sud - nema kemije između nas. A to je gadno. Jer u ovom trenutku ja još uvijek imam tu neku sliku u glavi u kojoj sviram bas na nekom zamišljenom mjestu s nekom zamišljenom ekipom i svima je dobro. Pa kako onda riskirati da nema kemije?!
Post je objavljen 16.12.2011. u 23:52 sati.