Prvu sezonu Plesa sa zvijezdama sam odgledala gotovo u cijelosti. Drugu možda tri ili četiri epizode. Nakon toga više ne. Ako zanemarim kako meni tu i nije bilo nekih posebnih zvijezda i kako je u obe sezone koje sam gledala već u prvoj epizodi bilo jasno tko je/su najveći favoriti, tj. tko će sigurno završiti u finalu, jedini razlog za negledanje je bila patnja. Patnja jer ne plešem. Ne znam i nemam s kim. Mislim na pravo plesanje, usklađenih koraka i ritma, plesanje kojim osvajaš prostor i kojim ples osvaja tebe.
Nekad davno sam išla u plesnu školu. Onda kada su te stvari u provincijskim sredinama bili važan element odrastanja i sazrijevanja. Kvragu, ne možeš dogurati do punoljetnosti bez svladavanja engleskog i bečkog, nešto cha-cha i tanga. Bila mi je to jedna od dražih nametnutih regula. Hmmm... Barem do onog trenutka kad je voditelj konstatirao da sam previsoka i nema me s kim upariti. Nijedan muškarac u mom životu nije volio ili htio plesati. Uvijek je to bilo mučno nagovaranje i pregovaranje. Onda bih ja odustala i tu je bio kraj. Nekako sam u tom procesu posve zaboravila plesati. Zbilja plesati. Pomogla je i moja svojeglavost - neće mene nitko voditi, pa ni na plesnom podiju. A nekad bih tako rado. Ženski atavizmi. Nekad bih se skoro pa prepustila vođenju i gracioznom osvajanju prostora lakim korakom. Iako je teško biti graciozna sa 176 cm u ravnim cipelama. Tamo gdje sam odrastala postoji lijep običaj plesanja u svečanim prilikama, na nekim javnim događanjima s glazbom. Uvijek me oduševljavalo kad bih na podiju ugledala parove u zrelim godinama koji plešu onako kako mogu samo parovi koji plešu s istim partnerima/icama godinama. I nisu važne svečane haljine i frakovi. Važno je samo to usklađeno kretanje u ritmu glazbe. Čak ni glazba nije bila važna koliko prizor parova koji su mahom prevalili pola stoljeća, ali se to u njihovim valcerima i dvokoracima ne primjećuje. Dok ih gledam imam osjećaj da još ima nade za civilizaciju.
Meni je preostalo povremeno rasturati latino ritmove i varijacije na temu dok nitko ne gleda i dok pospremam stan. Valceri, foxtroti, quickstepovi i slične fore se jednostavno ne mogu izvoditi solo. Kako bih uopće solo otplesala tango?! I ne, ovo nije zapomaganje i jaukanje. Ako niste skloni suvremenom plesu, u kojemu je soliranje vjerojatno i najpoželjniji oblik izvedbe, klasični plesovi u paru su ono što ostaje. Ne hvatam se u kola, barem ne trijezna. Taj me oblik kolektivne histerije ne pere previše. Skakanje po koncertima i drmusanje po partijima su priča za sebe - važna, ali priča za sebe. Plesanje podrazumijeva plesnog partnera. Nekoga s kim možete uhvatiti korak. Pa makar samo na plesnom podiju. I to je sasvim dovoljno. Iako sam jedan u nizu neonskih znakova skore propasti civilizacije.
Post je objavljen 15.12.2011. u 22:23 sati.