Jučer je bio Međunarodni dan ljudskih prava. Prijepodne sam otišla na dodjelu nagrade "Krunoslav Sukić". U Oslu su dodijelili Nobelovu nagradu za mir. Trima ženama, a o svakoj bi se mogao napisati zaseban roman. Kao i o Kruni. Kruno mi je jednom prilikom rekao da sam adaptabilna. Iako i dan danas ne vjerujem u to, bila je to jedna od najljepših stvari koju mi je netko rekao. Poginuo je u listopadu 2008., a još uvijek se uhvatim da mislim kako bi ga trebala pitati za mišljenje o nekim važnim stvarima. Mogao me je iznervirati gotovo jednakom brzinom kao i pojedini članovi moje obitelji, a to je rijetka kvaliteta. Jednako tako uspjevao me ostaviti bez riječi, zadati mi misaonu zadaću koju bih danima prevrtala u glavi. Bio je filozof pa to ne treba čuditi, ali on je bio filozof sa pokrićem. Kad mi je svojedobno rekao to o adaptabilnosti, smijući se sam odgovorila da je to samo kad ćakulam s njim jer bih inače pobjegla vrišteći kad on počne ulaziti u dubine društvenih anomalija.
Ovo mi je 150. blog.
Nisam planirala pisati blog. Počela sam ga pisati da nešto izbacim iz sebe na prihvatljiv način. Sad se već brinem zbog tolikog izbacivanja. Tim više što mu ne vidim kraja. Iako se povremeno tješim da je to zato što se godinama taložilo i zato što bih to trebala napraviti na drukčiji način da bude djelotvornije. Nisam planirala pisati blog jednako kao što nisam planirala biti razvedena. Istini za volju, nisam se planirala ni udati, a dogodilo se. Ponekad mi se čini kako se u mom životu većina važnih stvari dogodila neplanski, bez mog svjesnog sudjelovanja. Često ću reći da se stvari događaju onda i na način na koji u tom trenutku trebaju. Nitko mi nije kriv što meni uglavnom ne odgovara baš tada, nego, recimo, u petak. Kad nas je sustigla vijest o Kruninoj smrti, nikomu nije odgovaralo što se to dogodilo. Dogodilo uopće, a kamo li tad. Ali se dogodilo i mi tu ništa nismo mogli napraviti. Sjedili smo očajni i pogledavali se u nevjerici. Onda je netko, u nekom trenutku u budućnosti, rekao da bismo trebali utemeljiti nagradu s njegovim imenom kako bi se barem na neki način sačuvalo od zaborava sve što je bio i što mu je bilo važno. Tako se trebalo dogoditi. Tako je moralo biti.
Kako je lako napisati to "tako se moralo dogoditi", a kako je neizrecivo teško živjeti. Kao da sam prokleta kad je u pitanju prihvaćanje stvari i događaja takvih kakvi jesu. Kao da mi fali pola mozga zaduženog za prihvaćanje. I nije tako od jučer ili prije godinu dana, tako je oduvijek. Što je najgore od svega, moje neprihvaćanje prolaznosti svijeta i svemira ne rezultira djelovanjem, konkretnim činjenjem. Nope. Ja se zatvorim u svoju glavu i na tomu ostanem. Ako se i kad se pokrenem, to je toliko rijetko da graniči s čudom. Mrzim sebe zbog toga. I sad se smijem jer bi netko normalniji tu mržnju iskoristio da se pokrene i nešto napravi. Ja ne. Lakše mi je nastaviti mrziti samu sebe i užasavati se prihvaćanja stvarnosti ili jednostavno ignorirati svijet oko sebe i događaje koji mi se lome preko leđa. Zato mi je Krunino "adaptabilna" zvučalo i zvonilo kao kompliment (a i izrečeno je kao takvo). Ja sam to, naime, čula kao "prilagodljiva promjenama u svijetu oko sebe". A nisam. I svakim se danom sve više i više uvjeravam u to.
| < | prosinac, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre