Razmišljanje o prošlim događajima nije uvijek ugodna aktivnost. Iskustva prikupljana godinama ipak na neki način treba presložiti i editirati kako bi stvarala što je moguće manje problema u budućnosti. Ponekad je preslagivanje ladica jedna takva aktivnost. Ponekad i putovanje može biti poticaj na suočavanje s prošlošću.
Vozeći se zagrebačkim obodom, nisam mogla ignorirati grčeve u stomaku i nepogrešive simptome ozbiljne mučnine koja završava vrlo živopisnim uvidom u sadržaj želuca. Pitam se do kada će to biti tako. Putovanje je za mene uvijek bilo stresno iskustvo, više sam puta pisala o tomu, ne radujem se putovanjima. Sad mi još teže padaju. Svako je pakiranje, planiranje puta kao i sama vožnja neki oblik podsjećanja na vrijeme kada sam putovala nekomu ili s nekim. Onda ulažem gomile energije u cenzuriranje vlastitih sjećanja kako bih makar privremeno vratila osjećaj kontrole nad svojim životom. Ono što mi ostaje kao nerješiv problem je ponovni susret s mjestima koja nisam upoznavala sama, mjestima koja su neodvojiva od onog drugog u mom životu, onoga koji je predugo bio prisutan da bih ga uspjela izbjeći u sjećanjima. Tijelo pamti gotovo jednako intenzivno kao i um. Ne čudim se stoga kada se moj dlan izvrće u potrazi za dlanom drugoga. Ne čudim se stoga kad se moje tijelo u hodu izmiče u sigurnost nevidljivog drugog. Ne čudim se. Samo sam ljuta i tužna u isti mah. Guram ruke u džepove. Nosim ruksak koji mi čuva leđa. Stavljam slušalice u uši i nabijam naočale. I pokušavam zamisliti da sam po prvi put na nekom mjestu. Gledam na prostore nekim drugim očima, tražim nove detalje i prikupljam nove prve dojmove.
Uhvatio me ciničan smijeh neki dan dok sam preslušavala novi album Hladnog piva, pjesmu "Fotoaparat".
Slikamo krila aviona, komad mora, stari grad,
a na slici ja ili ona, drugi drži aparat
ko' da je strašno komično, biti gdje nismo obično,
mi se cerimo kameri ko oni glupi Ameri, što govore 'cheese''
I za nas more, jug, planina kao fototapeta nekog dalekog svijeta,
a blijeda lica, spaljena od blica, dokazuju da smo bili tu,
bili smo tu i tu, tu i tu, tu i tu, tu i tu....
(Iskakala sam dušu svoju na koncertu koji su imali na Surduku. Dva i pol sata nisam spustila ruke ni prestala skakati. Zadivljujuća kondicija za jednu gospođu u godinama. Kondicijske pripreme za ovogodišnje festivale daju rezultate.)
Fotke u albumima mogu baciti, mogu ih sakriti i povaditi iz okvira. Slike pohranjene na trajnom disku su malo veći izazov. Njih treba mentalno izrezati, prerezati, oduzeti im pola mirisa i pola okusa, izlučiti iz njih zaštitničku ruku preko ramena i dlan koji savršeno naliježe na moj. Onda će kruženje obodom Zagreba, na primjer, biti manje mučno i manje zastrašujuće.
Radujem se danu kada će svi ti osjećaji i sve te uspomene postati neka daleka patinirana prošlost koja ne opterećuje, nego fino ugođena serija mentalnih slika s notom Casablance. Radim na tomu.
Vozeći se pokretnim stepenicama kroz jedan od krakova Atomiuma razmišljala sam o ekipi koja je 1958. pritezala te šarafe i šarafiće, spajala komade čelika i provlačila kablove za struju. Jesu li mislili da će njihovih ruku djelo stajati na istom mjestu i više od 50 godina kasnije? Je li ih pomisao na dugotrajnost njihova uratka motivirala da posao naprave fer i pošteno? Ili su tih godina ljudi jednostavno sve radili vođeni mišlju da se posao mora napraviti najbolje moguće, neovisno o tomu što će se dogoditi sutra ili za 50 godina? Danas sve radimo napola, sve nekako privremeno, projektno i kratkoročno. Grade se zgrade čije raspadanje započinje i prije nego zadnji majstor napusti gradilište. Proizvode se kablovi koji nakon kratkog korištenja prestanu provoditi električne impulse. Perilice crkavaju kao na pokretnoj traci s koje su nedavno sišle, sjajne, prepune elektronike i bezbrojnih mogućnosti. Design for Dump. Majstori su se prestali truditi, a potrošači su prestali očekivati i nadati se trajnosti proizvoda. Nekako smo odustali od kvalitete unatoč poplavi kojekakvih sustava osiguranja iste. Svaka treće stvar s kojom se susretnem u danu ima neki certifikat kvalitete, neke neopipljive kvalitete koja ne traje, ali se skupo plaća baš kao i dobivanje tog certifikata. Kao da je kvaliteta i pouzdanost nestala onog istog dana kada je osmišljen prvi sustav osiguranja kvalitete.
Međuljudski odnosi su postali kao i gore opisano - kratkotrajni i unaprijed osuđeni na propast. Jedni druge uzimamo zdravo za gotovo - dok traje, dobro je. Ne kažem da se ne trudimo, da se ne dajemo, ali nekako mi se čini da većina nas ima figu u džepu. Najčešće zato da nas odbacivanje ne iznenadi ili povrijedi previše. Odnosi u koje ulazimo teško dobivaju cerfitikat kvalitete iako imamo poprilično jasno razrađene kriterije ocjenjivanja, vrednovanja ljudi i njihovih performansi. Držimo ih u tajnosti, zapisane u mentalnim mapama skrivenim duboko i daleko od ljubopitljivih pogleda. Što se mi imamo komu pravdati i objašnjavati? To mi je k'o davanje žmigavca na križanju - što se koga tiče u kojem smjeru ja idem?! Meni je tako lakše. Održavam one koje sam priskrbila dok se podrazumijevalo da je prijateljstvo jedna ozbiljna dugoročna investicija koja daje onoliko prinosa (a.k.a. dividendi) koliko se oko nje trudimo. Marljivo okopavam i zalijevam. Povremeno podrezujem slabije grane da osnova bolje raste i formira se u zdravu i solidnu tvorbu. Teška sam za nove nasade. Nekako nemam povjerenja da će moj trud i ulaganje imati nekog dugoročnog smisla. Kad se i odlučim na rizik, ja strepim. Strepim ne samo zbog odvratnoće recentnog iskustva nego zato što imam prokletu naviku popravljati. Čak i kad se nema što i kako popraviti. I onda kad to popravljanje znači da moram ići protiv svega u što vjerujem. Zato mi je lakše ne ulijetati u nove hortikulturne projekte.
Parkovi su u Briselu divotni kako i priliči jednoj prijestolnici. Obilazim ih svakodnevno, čim se ukaže kakva prilika uranjam u čitave šume parka Leopold i Jubilee. Dok mi kamenčići poskakuju oko stopala dižem pogled visoko da ispratim neke platane koje se nadvijaju nada mnom. Stabla su jedna ozbiljna stvar. Ozbiljnim stvarima pristupam s dubokim poštovanjem ili strahom, ovisi. Ovisi koliko su visoke i gledaju li me u oči.
Trebam li reći da sam na stanicu metroa ušla s krive strane? Je li potrebno posebno isticati da sam i na izlasku krivu skrenula pa završila na krivoj strani ulice i nepogrešivo, kao milijun puta do sada, krenula u pogrešnom smjeru? I nastavila hodati iako sam duboko u sebi znala da hodam naopako. Morala sam neko vrijeme tako, naopako. Onda sam zaključila da je bilo dosta, okrenula se i došla na odredište 15 minuta prije roka. Ali važno je da se neke stvari nikada ne mijenjaju. Mogu ja sama. Naravno da mogu. Ne trebam ja zaustavljati ljude na ulici i pitati. Zašto bih? Da sam ja morala odraditi Mojsijev posao, izlazak iz Egipta bi potrajao još barem 40 godina.
Ako zanemarimo hodanje u krivom smjeru, upravo maestralno gazim Briselom. Manevriram kroz rijeku ljudi vođena neobično dobrim smislom za izbjegavanje svake vrste fizičkog kontakta. Izmičem se u zadnji tren, približavam pročeljima na milimetar, skrećem kad se to najmanje očekuje i izgledam kao da to radim svakodnevno. Kada bih tu ostala dovoljno dugo, mislim da bih imala i svoj fan klub. Nacionalna tv kuća bi napravila prilog o meni. Onoj koja hoda neuhvatljivo brzo, a ne ometa druge dok to čini.
Svoj sam fnj-fnj-organic sendvič pojela u nekom finom parku. Jednom od tih koji se iznanada pojavi iza ćoška. Oko mene su ljudi trčali. Različiti uredski tipovi. U šorcićima i inoj trkačkoj opremi. Trčkaraju ozbiljna izraza lica dok im se znoj slijeva niz vratove i preko obrva kaplje po obrazima. Svoje stanke za ručak koriste za trčanje parkom. A lijep je park/perivoj. I brinem se vide li oni dok tako trče koliko je lijep za gledanje, a ne samo za rekreiranje. Grad je prepun ljudi u odijelima koji nekamo žure. Tako je u svim velikim gradovima. Mene to zabavlja. Podsjeća me na onaj dokumentarac o migraciji kraljevskih pingvina. Ovi su nešto brži, ali opći mi je dojam isti.
Dan predugo traje u Briselu. Čekam noć i mrak koji nikako ne dolaze pa navlačim zastore od do i mislim da je vrijeme za spavanje. Spavanje u krevetima koji nisu moj.
Razmišljam o tomu kako ću jedne subote zauzeti standardnu pozu za dvosatno čitanje Jutarnjeg uz kavu, mineralnu i cigarete. Izdvojit ću sve podlistke i krenuti s novinama, od zadnje stranice kako je i red. Okrenut ću na obavijesti o smrti (poznate i kao rubrika: Tko više neće u Mađu u šoping) i vidjeti da je umro. Sigurno će biti subota jer je Bog milosrdan i milostiv i zna da ja subotom čitam novine od početka do kraja. Onda ću nazvati neke svoje ljude i organizirati prijevoz do mjesta na kojemu će biti zakopan. Kad se uvjerim da je to baš on, da baš njega meću u raku, odahnut ću, poravnati nabore na odjeći, okrenuti se i nastaviti sa životom. I sve će konačno biti u redu. Baš sve. Radikalno? Morbidno? Van svake pameti? Vjerojatno. I nije me briga ni milimetra. Iskreno, hebe mi se što tko misli o tomu, mene to trenutno drži u komadu. Individualiziram krivnju, a to je dug, mukotrpan i pomalo morbidan proces.
Pročitala sam kilometar slova kojima se pokušalo analizirati što se dogodilo u Splitu u subotu. Onda sam duboko uzdahnula i pomislila kako bih imala i ja koju reći/napisati o pojedinim segmentima te problematike. A istovremeno sam mislila kako nije moje da se umiješam u baš sve što se u ovoj zemlji događa. To je taj moj vječni bipolarni poremećaj. Moje dvije oprečne osobe.
Ipak... Nekada su u povorkama hodale žene. Nosile su transparente na kojima su ispisivale sve želje i potrebe. Svjetina im se smijala, pljuvala po njima, osporavala im pravo na paradiranje, privodili su ih na ispitivanja i opamećivanja. Nisu ih podržavale ni sve žene. Neke su mislile da je to što one rade drsko i nepristojno. I neka se ne bore za njih, domaćice i majke, gospođe i dame, njima ne treba da se netko tako javno i vulgarno bori za njih i njihova nekakva prava. Kusur godina kasnije pitanje je koliko se toga suštinski promijenilo, barem na ovim prostorima. I dalje masa žena misli da su povremeni istupi aktivistica ženskih udruga pomalo nepristojni i ponekad nepotrebni. Činjenica ipak ostaje da ja radim 8 sati dnevno, imam pravo glasa, pravo zadržati svoje prezime i posjedovati imovinu. Iako bih ja najradije bila Lady of Leasure, netko je to za mene izborio. Netko se i danas bori, između ostalog, i za mene. Netko halabuči o lošem Zakonu o umjetnoj oplodnji, opasnosti od zabrane pobačaja i nekim drugim stvarima koje ženama mogu biti (životno) važne. Neke žene i neki muškarci su odabrali boriti se. Vjerujem da ne očekuju spomenike u prirodnoj veličini na gradskim trgovima, ali vrijedi spomenuti.
A što ćemo s pederima? Što ćemo s homoseksualnošću koja se i kojom se paradira? Ako će to paradiranje rezultirati time da će se stvoriti takvo društveno ozračje u kojemu će pojedinci i pojedinke biti u stanju sami sebi iskreno priznati tko su i što su i živjeti mirno i sretno s tom spoznajom, ja sam za. Nemam ja problem s pederima i/ili lezbama, Rusima ili štajaznam... ljevacima, ja uvijek imam problem s točno određenom osobom. Iako je lakše generalizirati, uvijek je lakše mrziti nejasnu/apstraktnu množinu nego se suočiti s konkretnom jedninom. Ako je meni, štajaznam... kretenčina shebala život ili dio istoga, manje je važna njegova sexualna sklonost, a više nedostatak morala/poštenja/iskrenosti/whatever. Ako će paradiranje sa zastavama u duginim bojama spriječiti da bilo komu eksplodira štitnjača ili mu/joj se sruši cijeli svijet brže i trajnije od WTC-a, ja ću se pridružiti povorci pa neka i mene pogode pomom.
Više su me puta pitali što mislim treba li homo-parovima dozvoliti usvajanje djece. Intenzivno sam razmišljala o tomu. Osobno sam stava kako bi roditeljstvo trebalo biti privilegija onih koji su spremni kvalitetno i predano biti roditelji, a ne pravo svih onih kojima reproduktivni organi to omogućavaju. Prokreirati se može daleko veći broj osoba od broja osoba koje bi smjele biti roditelji. Svakog se dana u više navrata uvjerim u to. U mom malom klaustrofobičnom svijetu je stoga manje važno ima li dijete dva oca/dvije majke/one of each, važnije je kakvim ga vrijednostima uče i da svoje komplekse/frustracije/sranja ne prenose na to isto dijete.
Nismo svi isti, ne bi valjalo da jesmo. Broji se samo koliko smo dobroga učinili. I ne samo za sebe.
Koliko je politički (ne)korektno na ovaj važan i velik dan pisati o bilo čemu drugom osim o oživotvorenju tisućljetnog sna? Ključni su igrači i igračice u Hrvatskoj naime, sanjali ulazak u EU još dok je ista bila samo jedna od mogućnosti u nekoj paralelnoj stvarnosti. Htjeli smo biti Euforični i prije raspada Rimskog carstva. Ma što, mi smo bili EU još dok je Tutankamon veselo trčkarao za dojiljom. Sasvim prikladno ću i sama poći pokloniti se Atomiumu kroz nekoliko dana. Sve se nekako zgodno poklopilo. Ostaje neriješeno pitanje sveuropske urote protiv svega hrvatskog, a tu je i taj nesretni monitoring idućih godinu dana. Kako je netko napisao - malo bi nas pustili, ali da im ne uđemo. Fine by me. Ionako nisam veliki fan učlanjivanja. Samo neka oni nas nadziru. Malo nadzora nikoga nije ubilo. Mogli bi nam financirati svenacionalno prisluškivanje telefona i špijuniranje FB profila. Država nam je prepuna terorista spavača. Koji uglavnom samo zijevaju jer ih stalno netko budi telefonskim pozivima pokušavajući im prodati policu osiguranja, prelazak na novog mobilnog operatera ili s najnovijim anketnim pitanjem o tomu podržavaju li, npr. uvoz sojinih klica iz EU zemalja. A nema ništa nezgodnije od neispavanog terorista spavača. Taj će u presudnom trenutku prije samog sebe dignuti u zrak nego dignuti iz pepela još jedno nelegalno apartmansko naselje, veća je vjerojatnost da jedan takav pokuša sabotirati proizvodnju u osječkoj Kožari nego da još jednom pokuša otkupiti Podravku njenim novcem. Ostavite spavače neka spavaju! Barem ne prave dodatnu gužvu na cestama i šalterima. Gužvom u Remetincu se nismo usrećili. Ni tamo im nisu dali spavati nego su ih stalno budili za šetnje, hranjenje, vježbanje, druženje u TV sali... Onda su ih (skoro) sve pustili. Hebeš takav posao. Pustite domaće teroriste neka mirno spavaju i sanjanju svoje male crne terorističke ovčice. Ovdje je i Bog rekao laku noć.
Što ćemo mi u EU? Što će EU početi s nama? Prokletstvo prevelikih očekivanja i velikih kompleksa malih naroda. Kao kad mi lokalna ekipa pojašnjava kako je Osijek imao tramvaj odmah nakon Beča. Aha. I tu smo stali. Još uvijek je zapravo gradska kaldrma prepuna konjske balege. Živimo od uspomena na dobra stara vremena i al' se nekad dobro jelo baš. Nespremni za pregristi ponos i ostaviti prošlost u prošlosti. Lijeni, tromi i čangrizavi. Ali s kulturom i europskom tradicijom starijom od Europe! Što ćemo mi u EU? Da im objasnimo kako je moguće kupiti tvornicu za kunu i tražiti od države da zaboravi na porezni dug? Naučit ćemo ih da djeca trebaju živjeti s roditeljima do kasnih tridesetih jer nemaju izbora? Naučit ćemo ih važnosti glasanja za adeze/esdepe/hadeesesbe uporno i drsko bez obzira na lopovluk/kretenluk/mamurluk i ostale luk-ove? To je naš miraz, naša dota i popudbina. Preko svega ćemo nabaciti tabletić od paške ili lepoglavske čipke. Jer mi imamo tradiciju i kulturu i baštinu. I pljunut ćemo u facu svakomu tko i pomisli drukčije. Sve s ojkavicom i bećarcem na usnama.
Mene ideja zajednice više ne privlači. Ne furam se više na udruženi rad i zajednička dobra. Ja ne bih u EU, ja bih ovih dana na Aljasku. Sviđa mi se klima, a čujem i da su kvalitetno prometno i komunikacijski izolirani.
Ponekad osluškujem zvukove koji dopiru iz računala, djeluju umirujuće. Volim zvuk učitavanja diskova. Zvrrrnnnnn. Svišššš. Kad se stroj trudi pročitati nečitljivo. Ne volim zvuk koji dolazi iz uključenog bojlera zaraslog u kamenac (nagađam). Strepim od moguće havarije koja će me suočiti s vlastitom nesposobnošću rješavanja kriznih stanja. Kad se u pola noći oglasi hladnjak iz kuhinje osjećam se sigurnije, poznati zvuk u poznatom prostoru. Iako sam ga čula sam na Tv-u, zvuk Geigerovog brojača mi je strahovito ugodan. Nekad sam razmišljala o zvuku koji proizvode elektroni dok se postrojavaju u vrstu u trenutku kad pritisnem prekidač na zidu. U mojoj glavi to je zvučalo kao visokotonsko zujanje radilica s malo spina. Slušam Handsome Furs pa mi se zato po glavi vrte zvukovi struje.
Jednom davno, davno, u otrcanom kraljevstvu na kraju svijeta i nade, plesala sam po čitavu noć uz zvuke elektronske glazbe. Skakutala sam kao prava tehno-vjeverica po kojekakvim prostorima, utopljena u nevjerojatnom mnoštvu nepoznatih lica. I nije mi smetalo. Do zore pa na after. A poslijepodne idućeg dana, nakon malo sna, morala sam još isplesati sve što je zaostalo u nogama i rukama. Oblačila sam, iz današnje perspektive, smiješnu odjeću i šminkala se. Šminka je ujutro izgledala kao velika višebojna fleka tragično razlivena preko lica. To me, jasno, nije sprječavalo da se besramno prošetam poput pokislog, ali sveudilj ponosnog, indijanskog ratnika duž čitave Vukovarske u rani jutarnji sat kad radnička klasa kreće u okršaj s još jednim neizvjesnim kapitalističkim danom. Da-ha. To su bili dani. Znala sam sve DJ-eve, sve bitne labele, kultne europske i svjetske klubove, što je dovoljno cool da dozvoljava dizanje rukica visoko u zrak dok traje špica i kako zvuči jaaaako loš mix. Jednom davno, davno, u otužnom kraljevstvu na početku močvare, ni komarce nisam primjećivala koliko mi je dobro bilo. Kud je sve to otišlo? Kako se izgubilo? Je li slušanje struje postalo isključivo kućna djelatnost, mali tajni gušt koji se povremeno upražnjava kad nitko ne gleda i ne sluša? Koliko je prihvatljivo u ovim godinama prošetati Vukovarskom (ili barem nekim njenim dijelom) kao pokisla indijanska ratnica, s osmijehom od uha do uha? Možda je povremena doza plesanja do zore, s rukama visoko podignutim u zraku dok se šminka rastapa kao kornet vanilije dok sjedim u stanu na +30, možda je baš ona potrebna da bismo se opet osjećali kao da nam nitko ne može nauditi, bez obzira koliko se trudio... Zato samo ponekad pustim full otrcanu kuruzu "If You Could Read My Mind" ili "Free" i opletem po stanu s rukama u zraku.
| < | lipanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre