Vozeći se pokretnim stepenicama kroz jedan od krakova Atomiuma razmišljala sam o ekipi koja je 1958. pritezala te šarafe i šarafiće, spajala komade čelika i provlačila kablove za struju. Jesu li mislili da će njihovih ruku djelo stajati na istom mjestu i više od 50 godina kasnije? Je li ih pomisao na dugotrajnost njihova uratka motivirala da posao naprave fer i pošteno? Ili su tih godina ljudi jednostavno sve radili vođeni mišlju da se posao mora napraviti najbolje moguće, neovisno o tomu što će se dogoditi sutra ili za 50 godina? Danas sve radimo napola, sve nekako privremeno, projektno i kratkoročno. Grade se zgrade čije raspadanje započinje i prije nego zadnji majstor napusti gradilište. Proizvode se kablovi koji nakon kratkog korištenja prestanu provoditi električne impulse. Perilice crkavaju kao na pokretnoj traci s koje su nedavno sišle, sjajne, prepune elektronike i bezbrojnih mogućnosti. Design for Dump. Majstori su se prestali truditi, a potrošači su prestali očekivati i nadati se trajnosti proizvoda. Nekako smo odustali od kvalitete unatoč poplavi kojekakvih sustava osiguranja iste. Svaka treće stvar s kojom se susretnem u danu ima neki certifikat kvalitete, neke neopipljive kvalitete koja ne traje, ali se skupo plaća baš kao i dobivanje tog certifikata. Kao da je kvaliteta i pouzdanost nestala onog istog dana kada je osmišljen prvi sustav osiguranja kvalitete.
Međuljudski odnosi su postali kao i gore opisano - kratkotrajni i unaprijed osuđeni na propast. Jedni druge uzimamo zdravo za gotovo - dok traje, dobro je. Ne kažem da se ne trudimo, da se ne dajemo, ali nekako mi se čini da većina nas ima figu u džepu. Najčešće zato da nas odbacivanje ne iznenadi ili povrijedi previše. Odnosi u koje ulazimo teško dobivaju cerfitikat kvalitete iako imamo poprilično jasno razrađene kriterije ocjenjivanja, vrednovanja ljudi i njihovih performansi. Držimo ih u tajnosti, zapisane u mentalnim mapama skrivenim duboko i daleko od ljubopitljivih pogleda. Što se mi imamo komu pravdati i objašnjavati? To mi je k'o davanje žmigavca na križanju - što se koga tiče u kojem smjeru ja idem?! Meni je tako lakše. Održavam one koje sam priskrbila dok se podrazumijevalo da je prijateljstvo jedna ozbiljna dugoročna investicija koja daje onoliko prinosa (a.k.a. dividendi) koliko se oko nje trudimo. Marljivo okopavam i zalijevam. Povremeno podrezujem slabije grane da osnova bolje raste i formira se u zdravu i solidnu tvorbu. Teška sam za nove nasade. Nekako nemam povjerenja da će moj trud i ulaganje imati nekog dugoročnog smisla. Kad se i odlučim na rizik, ja strepim. Strepim ne samo zbog odvratnoće recentnog iskustva nego zato što imam prokletu naviku popravljati. Čak i kad se nema što i kako popraviti. I onda kad to popravljanje znači da moram ići protiv svega u što vjerujem. Zato mi je lakše ne ulijetati u nove hortikulturne projekte.
Parkovi su u Briselu divotni kako i priliči jednoj prijestolnici. Obilazim ih svakodnevno, čim se ukaže kakva prilika uranjam u čitave šume parka Leopold i Jubilee. Dok mi kamenčići poskakuju oko stopala dižem pogled visoko da ispratim neke platane koje se nadvijaju nada mnom. Stabla su jedna ozbiljna stvar. Ozbiljnim stvarima pristupam s dubokim poštovanjem ili strahom, ovisi. Ovisi koliko su visoke i gledaju li me u oči.
Post je objavljen 15.06.2011. u 23:42 sati.