Ponekad osluškujem zvukove koji dopiru iz računala, djeluju umirujuće. Volim zvuk učitavanja diskova. Zvrrrnnnnn. Svišššš. Kad se stroj trudi pročitati nečitljivo. Ne volim zvuk koji dolazi iz uključenog bojlera zaraslog u kamenac (nagađam). Strepim od moguće havarije koja će me suočiti s vlastitom nesposobnošću rješavanja kriznih stanja. Kad se u pola noći oglasi hladnjak iz kuhinje osjećam se sigurnije, poznati zvuk u poznatom prostoru. Iako sam ga čula sam na Tv-u, zvuk Geigerovog brojača mi je strahovito ugodan. Nekad sam razmišljala o zvuku koji proizvode elektroni dok se postrojavaju u vrstu u trenutku kad pritisnem prekidač na zidu. U mojoj glavi to je zvučalo kao visokotonsko zujanje radilica s malo spina. Slušam Handsome Furs pa mi se zato po glavi vrte zvukovi struje.
Jednom davno, davno, u otrcanom kraljevstvu na kraju svijeta i nade, plesala sam po čitavu noć uz zvuke elektronske glazbe. Skakutala sam kao prava tehno-vjeverica po kojekakvim prostorima, utopljena u nevjerojatnom mnoštvu nepoznatih lica. I nije mi smetalo. Do zore pa na after. A poslijepodne idućeg dana, nakon malo sna, morala sam još isplesati sve što je zaostalo u nogama i rukama. Oblačila sam, iz današnje perspektive, smiješnu odjeću i šminkala se. Šminka je ujutro izgledala kao velika višebojna fleka tragično razlivena preko lica. To me, jasno, nije sprječavalo da se besramno prošetam poput pokislog, ali sveudilj ponosnog, indijanskog ratnika duž čitave Vukovarske u rani jutarnji sat kad radnička klasa kreće u okršaj s još jednim neizvjesnim kapitalističkim danom. Da-ha. To su bili dani. Znala sam sve DJ-eve, sve bitne labele, kultne europske i svjetske klubove, što je dovoljno cool da dozvoljava dizanje rukica visoko u zrak dok traje špica i kako zvuči jaaaako loš mix. Jednom davno, davno, u otužnom kraljevstvu na početku močvare, ni komarce nisam primjećivala koliko mi je dobro bilo. Kud je sve to otišlo? Kako se izgubilo? Je li slušanje struje postalo isključivo kućna djelatnost, mali tajni gušt koji se povremeno upražnjava kad nitko ne gleda i ne sluša? Koliko je prihvatljivo u ovim godinama prošetati Vukovarskom (ili barem nekim njenim dijelom) kao pokisla indijanska ratnica, s osmijehom od uha do uha? Možda je povremena doza plesanja do zore, s rukama visoko podignutim u zraku dok se šminka rastapa kao kornet vanilije dok sjedim u stanu na +30, možda je baš ona potrebna da bismo se opet osjećali kao da nam nitko ne može nauditi, bez obzira koliko se trudio... Zato samo ponekad pustim full otrcanu kuruzu "If You Could Read My Mind" ili "Free" i opletem po stanu s rukama u zraku.
| < | lipanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre