Sreća u nesreći je da je ove godine ovo zadnji produženi vikend kada se svi okupljaju oko onih svojih obitelji na koje ja više nemam pravo (od nemilog incidenta sa popisivačicom ranije ove godine). Kažem, sreća u nesreći. Ili u ne tako optimističnom produženom vikendu.
Imali smo tu neku tradiciju odlazaka na groblja zadnjeg dana u listopadu (ne prvog u studenom kako se pokušava prodati potrošačkoj naciji!). Pokojna baba je pravila zanimljive vijence/aranžmane za tu prigodu, na listu palme slagale je krizanteme iz našeg vrta. Bili su posebni i lijepi. Kad sam bila jako mala nosili smo ih na različita groblja i grobove ljudi kojih sam se sjećala, ali i nekih o kojima nisam imala svoja sjećanja već samo slike konstruirane od priča i pričica koje sam čula. Maglovite slike u crno-bijeloj tehnici, ovalno izrezane u mesinganim okvirićima. Činilo mi se tada da ljudi umiru po redu, prirodnom redu. Stari ljudi umiru. Postanu jako zgužvani i bolesni, smanje se pa umru. Onda je poginuo Supermeničin brat i sve se poremetilo. Ponekad mi se čini da je s tim poremećajem sve otišlo bestraga. Tada mi je postalo jasno da stvari često nisu onakve kakvima ih ja vidim i da ljudi pate dugo i u tišini. Postalo mi je jasno da postoje veze među ljudima koje je teško objasniti i da neke veze nikad ne pucaju. Čak i kad ljudi završe na groblju.
Obično nisam doma u ovo doba godine. Produženi vikendi i svaki slobodan dan je korišten za produbljivanje osjećaja doma kojeg sad više nema. Sad je to tragikomično. Sad je „doma“ samo jedno mjesto, isto ono u kojemu me nema ovih dana. Stvari ne idu uvijek onako kako bih ja to željela.
Staza u naselju, kojom svako radno jutro grabim prema Vukovarskoj, prekrivena je mrtvim lišćem. Dok drugi hodači vješto izbjegavaju gaziti po pokojnicima ja razbacujem hrpice ne štedeći nimalo svoje nove cipele za kilometarske rute. Okršaji s opalim lišćem me podsjećaju na prijatelja koji više nije ovdje. On je bio još ambiciozniji – u svojim finim cipelama za posao po parkovima bi poput djeteta razbacivao hrpe pokupljenog lišća, na sveopći užas radnika Unikoma. Ja sam se snebivala, a on se veselio poput djeteta. Nagovarao me da probam, barem jednom neka se zatrčim kroz brdašce suhog lišća i prekršim zavjet poslušnosti svijetu i svemiru. Nisam, ne tada. Sad idem ne tako malim koracima i razbacujem lišće po stazama u naselju. I tražim veselje u tom činu.
Grijanje u stanu ne radi već 10 dana. Iako nisam sasvim sigurna da je baš 10 jer prvih par dana nisam povezivala hladne radijatore i moju promrzlost. Hladno mi je mjesecima, led se uvukao u kosti i svidjelo mu se pa je ostao. Kad sam konačno utvrdila da ledeni radijatori nisu rezultat privremenog zastoja zraka u cijevima ili okašnjelog remonta, neko sam vrijeme čekala da se problem riješi sam od sebe. Opet tako tipično. Kad je moja glava u pitanju sva se predajem višim silama koje će ili možda neće riješiti tu neku situaciju bez da ja i prstom mrdnem. Onda su stvari postale gadne. Ponestalo mi je dukserica koje mogu u slojevima navlačiti na sebe. Hodala sam po stanu kao polarna istraživačica u trenutku kad sam konačno nazvala predstavnicu stanara i obavijestila ju o sibirskim uvjetima mog postojanja. Ozbiljnim glasom mi je obećala nazvati nekoga tko može riješiti problem hladnih kostiju i promrzlih prstiju. Za hladno srce nije imala nekoga. Nazvala me nedugo iza toga da me obavijesti kako djelatnici toplane ne prepoznaju moj problem kao hitan, ergo neće žurnim korakom istrčati na ulicu kako bi moj impozantni nos prestao sliniti. Pričekat će početak novog radnog tjedna. Osim toga, ako sam toliko čekala neće me ubiti još par dana treniranja za polarnu ekspediciju.
Hladnoća me dodatno motivira na introspekciju. Baš se nešto intenzivno ogledam iznutra. Umotam se u zelenu dekicu pa se ispresavijam u fotelji i grijem laptopom u krilu. Vrludam bespućima svojih virtualnih zajednica i zirkam u živote zanimljivije od mog. Onda mi dođe obavijest da imam novi album Toma Waitsa na čekanju. Plačem u mislima. Plačem cijelim svojim bićem umotanim u zelenu dekicu i ispresavijanim u fotelji. Jer u kostima, istim onim promrzlim kostima spremnim za polarnu ekspediciju znam da me Tom neće iznevjeriti. Da će biti neke promukle melankolije provučene preko klavirske dionice i bubnjeva koji zvuče kao krckanje i lupanje kostiju. Promrzlih kostiju.
Naravno da ovo nije recenzija albuma. Kritički se osvrnuti na album autora kojega volim i poštujem i čiju će mi Take It With Me pustiti na pokopu je jednostavno nemoguće. Ali ljudi moji i žene tuđe, koji je to smak svijeta...
Pay Me, Kiss Me, Tell Me, melankolična brojalica po Waitsu razbacana po albumu. Razbijačka Hell Broke Luce (boca burbona i popizditis u nekoj gostionici s daščanim podovima i stolovima bez stolnjaka uz cestu usred ničega) ili bijesno-nemoćna Raised Right Man s Waitsom kakvog znam s Mule Variations i Blood Money ... Talking At The Same Time koja me pogađa u mozak kao šiljak za led, a prsti traže cigaretu dok u falsetu jauče o završetku koji se ne može promijeniti. Vesele Get Lost i Satisfied (valjda najbolji tribute Stonesima ikada), iako ovo vesela u kontekstu Waitsa treba uzeti s razumnom rezervom, ali vidim se kako pocupkujem u razuzdanom ritmu. I tako dalje i tako bliže. Album na kojemu ima ponešto za svaki dan u tjednu ove jeseni i zime. Album koji, netipično za moja dosadašnja iskustva s Waitsom, sjeda na prvu.
Majstori za radijatore su se pojavili i riješili svoj dio posla. Možda bude nešto od hladnih kostiju. Za hladno srce možda pomogne gospodin Waits. A možda i boca burbona.
ili Molim vas da par dana ne spominjete ništa vezano uz politiku u mojoj blizini
Četiri dana za redom me zaskaču s istom temom: predstojeći izbori. Degustacija sireva u petak, večera u subotu, prijateljsko ćaskanje u nedjelju i kava s najboljim drugom danas. Navodno je problem u meni. Navodno sam ja tvrdoglava, uvik kontra i zahebajem pošten narod. Ali me i dalje uporno pokušavaju uvjeriti i pojasniti mi par stvari. Stoga proglašavam štrajk. Idućih 10 dana sve politički aktivne salonske ljevičare (ha!) stavljam na ignore listu i gasim se na spomen stranaka, nepostojećih programa i političkih stavova, aktualnih skandala i imuniteta. Možda ima istine u onomu što je Kumex danas natuknuo kako inteligentnija bića na kavama drobe o idejama, a manje inteligentna o ljudima. Idućih 10 dana možemo drobiti o raznovrsnim misaonim imenicama koje se ne dotiču politike i politikanstva, recimo ljepoti . Možemo i manje inteligentno pričati o ljudima koje poznajemo (a prikladno nisu prisutni) ili smo ih vidjeli na filmovima i koncertima. Sve može, ali molim vas da mi ne spominjete pragmatizam kreiranja koalicijskog izbornog programa ili nacionalizam kao atavizam. Ne mogu više objašnjavati svoje "idealističko" shvaćanje političkog djelovanja. Nije u čovjekovoj prirodi raditi za opće dobro, svatko misli prvo na sebe i svoj sitni interes. Sve se uvijek vrti oko novca i moći, što dođe na isto. I 4 godine jest hebeno dovoljno vremena da se nešto pokrene i napravi, ako ništa drugo da se pokaže da imaš petlje za ozbiljne stvari. I kreten je kreten, bez obzira koja mu stranka stoji iza leđa. Nema poštenih, ali može se javno priznati da nisi savršen/a i bezgrešan/na i ne podilaziti stoci sitnog zuba. Grow a pair, it'll do you good.
Razmišljam o danu kad neću znati tko je ministar zdravstva ili predsjednica Sabora. Jer će stvari štimati i neću na hitno snimanje štitnjače biti naručena za godinu dana. Zatupnici u parlamentu će zapravo živjeti u svojim izbornim jedinicama, a ministar prometa za službena i ina putovanja koristiti javni prijevoz. Na izborima nećemo birati manje od dva loša rješenja. Jednog dana kad svinje polete.
Dok se to ne dogodi ja ću i dalje odgovorno izlaziti na izbore svih vrsta i zaokruživati po svojoj savjesti, živčano pušiti dok gledam davnike na svim tv postajama i psovati u sebi dok vrtim portale u potrazi za suvislim političkim stavom. I neću se učlaniti u stranku jer želim zadržati to pravo i slobodu da na bilo kojem mjestu i pred bilo kim mogu slobodno reći što mislim, bez da mi netko mora reći što bi to bilo "moje" mišljenje.
Čudno je to sa mnom i fotografijama. Kada sam se počela liječiti ovim blogovanjem fotografije su se često pojavljivale kao motiv kojim sam opisivala dubinu svoje muke. Fotografije prošlog života. Fotografije kojima je trebalo dodijeliti skrbnika. One koje su morale nestati iz okvira razmještenih po stanu i one koje nikako da nestanu iz glave. Jela sam sve manje, pušila sve više, povrćirala u fotelji i mislila ružne misli u smjeru naslaganih foto-albuma.
Onda sam nabavila neke drukčije fotke. Velike i lijepe. Bez poznatih lica. Dugo ih razmještala po zidovima, tražila najbolja mjesta za njih. Pozicije dobre za gledanje dok sjedim u fotelji, skupljam se po trosjedu, prolazim pored zidova... Fotografije vole kad ih gledam s nekom vrstom ljubavi. Sve su veće. Recimo, fotka naslovljena sa "You've got to hide your love away" je sad već toliko velika da ću morati iznajmiti veći zid. Vilenjačko drveće i ona koja krije pogled.
Ja se ne volim viđati na fotkama. Osim one famozne na kojoj je samo moja ruka s cigaretom. Sve ostale me čine užasno nesretnom. Bježala sam iz škole kad su se raile razredne fotke. Jednom davno, u nekom drugom životu, Pokojnik je napravio nekoliko fotki na kojima sam bila baš ja, baš onakva kakvom sam se doživljavala gledajući se u zrcalu. Prve fotke u mom svjesnom životu koje me nisu bacale u očaj. Pomislila sam tada da je za dobru fotku nužno da onaj koji gleda kroz aparat, objekt svoje pozornosti gleda s ljubavlju, najvećom mogućom ljubavlju. I onda objekti na fotografijama izgledaju onako kako se osjećaju - lijepo, manje lijepo, tužno, sjetno, jeeeiiiii!!! Strašno mi se svidjela ta misao pa sam ju odlučila zadržati. Grčevito sam se držala različitih misli, ideja i stavova iz tih vremena. Više ne. Sad tražim fotografije koje me čine sretnijom, prizore kojih nisam dio osim po nekom duboko pohranjenom osjećaju bliskosti. Predivan osjećaj. U moru fotografija uprijeti prstom u jednu posebnu i reći TA! Moja! U trenutku ne dužem od jednog udaha opuštenog ljudskog bića biti u stanju smisliti čitavu priču oko prizora na fotografiji i uklopiti sve svoje osjećaje koje taj čas nosim sa sobom.
Imam novu fotogafiju. Dance se zove. Putuje k meni i spašava mi dan. Ili više njih. Dance.
Nema misli na kojoj se mogu dovoljno dugo zadržati da bih o njoj pisala.
Bezuspješno pokušavam. Kao i sa čitanjem zadnjih dana. Nope. Ne ide.
Trudim se biti dobro. Zaista se trudim, to mi se mora priznati. Nastojim.
Umivam se ledeno hladnom vodom nekoliko puta dnevno. Spava mi se.
Slušam novi singl Florence + the Machines, Shake It Off na repeatu.
Moram krenuti u potragu za novim cipelama za hodanje. Muka mi je.
Čekam da se pomakne sat pa da smijem spavati sat vremena duže.
Čekam da se pomakne sat pa da smijem sat kasnije izaći iz stana.
Čekam da se pomakne sat pa da se vratim u ravnotežu.
Bili danas opet neki predstavnici sedme sile kod nas. Učestalo to nešto zadnjih dana. Stres (moj) se nije smanjio unatoč ponavljanju. Što me odvelo u smjeru ozbiljnije analize javnih nastupa kao takvih.
Na nekoj je razini većina života kojega provodim izvan svoja 4 zida svojevrstan javni nastup. Od hodanja ulicom do stajanja u redu u banci. Da ne spominjem ispijanje kave u popularnoj kavani ili odlazak u bilo koji oblik "noćnog života". Nastupamo. Izvodimo sebe u nekoj ulozi koju smatramo prihvatljivom za određenu scenografiju, statiste i glumačku postavu. Neke od tih izvedbi nam idu bolje, u nekima malo šepamo, a za neke smo unaprijed predodređeni za Malinu godine. I tako treba biti. Tako je od kako je svijeta i čovjeka. Pomalo se "prodajemo" javnosti dok se zorom krmeljavi pretvaramo u bolje i ugodnije verzije sebe koje ćemo izvesti iz stana. Ja se na ulicu izvodim u jednom, nazovimo ga, strogo-opuštenom izdanju. Sa slušalicama u ušima. Strogog pogleda, ali opuštenih ramena. U uredu prema potrebi izvodim kombinaciju Ružice Sokić i Steve Jobsa, drama-queen ili japanskog tehnokratu. Ne činim to da bih nekoga obmanula ili povrijedila. To sam i dalje ja, neka verzija mene koja može opstati samo u tom okruženju i izvan njega ne funkcionira. Nazovimo to maskama, nazovimo to identitetima, izvedbama, stavimo etiketu kakvu hoćemo, ništa se neće promijeniti. Nismo uvijek i za svakoga ista osoba. I to tako mora biti. Naše su izvedbe djelomično posljedica interakcije s drugim ljudima. Djelomično su posljedica svega što smo kroz život naučili. Kad moram, ja sam fina toliko da mi se i samoj povraća od uspjele izvedbe. Kad želim, prepuna sam razumijevanja za neuroze i psihoze svih dragih mi ljudi. Pa dobro, kad ne izvodim? Vjerojatno samo dok spavam. Iako ni u to nisam sasvim sigurna jer preintenzivno sanjam. Koliko je od svega toga lažno? Baš ništa jer u tom sam trenutku to prava ja za taj trenutak. Koliko u svakoj toj izvedbi ima mene? 100%. Svaki put. Moja "publika" to zaslužuje.
Ali i dalje sam u stresu kad samo i pomislim na kamere... Riješit ću to. Moram. Otkrila sam da ova figura dobro izgleda pred kamerama. Šteta je ne iskoristiti to.
Bojala sam se olujnih nevremena. Skoro pa oduvijek. U nekoj fazi sam čak posezala za tabletama za smirenje čim bi radarska slika sa Bilogore ozbiljno pozelenila. Odustala sam kad sam shvatila da je moj strah jači i od sedativa - u isto vrijeme sam bila pospana i prestravljena. Bojala sam se vožnje autima i autobusima. Što je bilo donekle razumljivo jer sam kao nevina (su)putnica sudjelovala u nekim neugodnim i opasnim epizodama s tim prijevoznim sredstvima. Strah koji paralizira, sklanja razum u neke nedostupne dijelove mozga i općenito nije konstruktivan. I tako... Onda sam se našla usred tog mučnog razvoda. Nekako na samom početku te životne odvratnoće Osijek je zahvatilo nevrijeme. Jedno od onih koje bi me u normalnim okolnostima bacilo u očaj popraćen ozbiljnijim živčanim slomom. Sjećam se da sam sjedila u fotelji satima i praznila kutiju cigareta. Kad sam se konačno ustala po drugu kutiju i pepeljaru, bacila sam pogled kroz prozor i ugledala jeziv prizor. I ostala potpuno ravnodušna. Ništa se u meni nije pomaklo ni za milimetar. Otvorila sam novu kutiju cigareta, zapalila idući otrovni štapić i stala ispred prozora. Gledala sam kako se vani oživotvoruje moja vizija konačnog kraja svijeta i bila potpuno hladna. Nije me bilo briga. Ništa. Nada.
U tom trenutku svog postojanja proživljavala sam i preživljavala svoj treći najveći strah, onaj da će me čovjek kojeg volim najviše na svijetu ostaviti. Svi su ostali strahovi postali nevažni, beskrvni i isprazni. Slično kao ja u tom trenutku dok sam stajala ispred prozora. Preživjela sam. Proživljavam i dalje, ali preživjela sam. Ozbiljno ostrašćena i teža nego sam (ako je to uopće moguće) ikad bila, ali živa. S novim stavom - ne možeš me uplašiti, ne bojim te se - preživjela sam razvod.
Posljedično, ljudima s kojima sam u kontaktu je na trenutke teško sa mnom. Postavljam pitanja koja inače ne bih. Odgovaram izravno na neizravna pitanja. Većinu vremena ne hebem živu silu i nije me briga što će tko misliti o meni i mojim postupcima. Teško se odlučujem na kompromise. I kažem što želim, što mi treba i s čim mogu ili ne mogu živjeti. Jer se ne gledam više očima drugih. Jer mi je gledanje u sebe dovoljno zahtjevno. Pogotovo kad u sebi ugledam neki komadić straha s kojim se žurno trebam obračunati. Valjda me zato užasno smeta kad otkrijem da ljudi oko mene nisu iskreni, bilo prema sebi ili prema meni. Najradije bih počela vikati ALOOOOOOO!!!! NIJE TE VALJDA STRAAAAHHHH!!!???
Aber, ali... iskustvo vlastite kože... hebi ga... Stisni zube i nastavi živjeti u strahu od sebe. Jednom će valjda i tebi svanuti.
| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre