Bojala sam se olujnih nevremena. Skoro pa oduvijek. U nekoj fazi sam čak posezala za tabletama za smirenje čim bi radarska slika sa Bilogore ozbiljno pozelenila. Odustala sam kad sam shvatila da je moj strah jači i od sedativa - u isto vrijeme sam bila pospana i prestravljena. Bojala sam se vožnje autima i autobusima. Što je bilo donekle razumljivo jer sam kao nevina (su)putnica sudjelovala u nekim neugodnim i opasnim epizodama s tim prijevoznim sredstvima. Strah koji paralizira, sklanja razum u neke nedostupne dijelove mozga i općenito nije konstruktivan. I tako... Onda sam se našla usred tog mučnog razvoda. Nekako na samom početku te životne odvratnoće Osijek je zahvatilo nevrijeme. Jedno od onih koje bi me u normalnim okolnostima bacilo u očaj popraćen ozbiljnijim živčanim slomom. Sjećam se da sam sjedila u fotelji satima i praznila kutiju cigareta. Kad sam se konačno ustala po drugu kutiju i pepeljaru, bacila sam pogled kroz prozor i ugledala jeziv prizor. I ostala potpuno ravnodušna. Ništa se u meni nije pomaklo ni za milimetar. Otvorila sam novu kutiju cigareta, zapalila idući otrovni štapić i stala ispred prozora. Gledala sam kako se vani oživotvoruje moja vizija konačnog kraja svijeta i bila potpuno hladna. Nije me bilo briga. Ništa. Nada.
U tom trenutku svog postojanja proživljavala sam i preživljavala svoj treći najveći strah, onaj da će me čovjek kojeg volim najviše na svijetu ostaviti. Svi su ostali strahovi postali nevažni, beskrvni i isprazni. Slično kao ja u tom trenutku dok sam stajala ispred prozora. Preživjela sam. Proživljavam i dalje, ali preživjela sam. Ozbiljno ostrašćena i teža nego sam (ako je to uopće moguće) ikad bila, ali živa. S novim stavom - ne možeš me uplašiti, ne bojim te se - preživjela sam razvod.
Posljedično, ljudima s kojima sam u kontaktu je na trenutke teško sa mnom. Postavljam pitanja koja inače ne bih. Odgovaram izravno na neizravna pitanja. Većinu vremena ne hebem živu silu i nije me briga što će tko misliti o meni i mojim postupcima. Teško se odlučujem na kompromise. I kažem što želim, što mi treba i s čim mogu ili ne mogu živjeti. Jer se ne gledam više očima drugih. Jer mi je gledanje u sebe dovoljno zahtjevno. Pogotovo kad u sebi ugledam neki komadić straha s kojim se žurno trebam obračunati. Valjda me zato užasno smeta kad otkrijem da ljudi oko mene nisu iskreni, bilo prema sebi ili prema meni. Najradije bih počela vikati ALOOOOOOO!!!! NIJE TE VALJDA STRAAAAHHHH!!!???
Aber, ali... iskustvo vlastite kože... hebi ga... Stisni zube i nastavi živjeti u strahu od sebe. Jednom će valjda i tebi svanuti.
Post je objavljen 03.10.2011. u 19:14 sati.