Grijanje u stanu ne radi već 10 dana. Iako nisam sasvim sigurna da je baš 10 jer prvih par dana nisam povezivala hladne radijatore i moju promrzlost. Hladno mi je mjesecima, led se uvukao u kosti i svidjelo mu se pa je ostao. Kad sam konačno utvrdila da ledeni radijatori nisu rezultat privremenog zastoja zraka u cijevima ili okašnjelog remonta, neko sam vrijeme čekala da se problem riješi sam od sebe. Opet tako tipično. Kad je moja glava u pitanju sva se predajem višim silama koje će ili možda neće riješiti tu neku situaciju bez da ja i prstom mrdnem. Onda su stvari postale gadne. Ponestalo mi je dukserica koje mogu u slojevima navlačiti na sebe. Hodala sam po stanu kao polarna istraživačica u trenutku kad sam konačno nazvala predstavnicu stanara i obavijestila ju o sibirskim uvjetima mog postojanja. Ozbiljnim glasom mi je obećala nazvati nekoga tko može riješiti problem hladnih kostiju i promrzlih prstiju. Za hladno srce nije imala nekoga. Nazvala me nedugo iza toga da me obavijesti kako djelatnici toplane ne prepoznaju moj problem kao hitan, ergo neće žurnim korakom istrčati na ulicu kako bi moj impozantni nos prestao sliniti. Pričekat će početak novog radnog tjedna. Osim toga, ako sam toliko čekala neće me ubiti još par dana treniranja za polarnu ekspediciju.
Hladnoća me dodatno motivira na introspekciju. Baš se nešto intenzivno ogledam iznutra. Umotam se u zelenu dekicu pa se ispresavijam u fotelji i grijem laptopom u krilu. Vrludam bespućima svojih virtualnih zajednica i zirkam u živote zanimljivije od mog. Onda mi dođe obavijest da imam novi album Toma Waitsa na čekanju. Plačem u mislima. Plačem cijelim svojim bićem umotanim u zelenu dekicu i ispresavijanim u fotelji. Jer u kostima, istim onim promrzlim kostima spremnim za polarnu ekspediciju znam da me Tom neće iznevjeriti. Da će biti neke promukle melankolije provučene preko klavirske dionice i bubnjeva koji zvuče kao krckanje i lupanje kostiju. Promrzlih kostiju.
Naravno da ovo nije recenzija albuma. Kritički se osvrnuti na album autora kojega volim i poštujem i čiju će mi Take It With Me pustiti na pokopu je jednostavno nemoguće. Ali ljudi moji i žene tuđe, koji je to smak svijeta...
Pay Me, Kiss Me, Tell Me, melankolična brojalica po Waitsu razbacana po albumu. Razbijačka Hell Broke Luce (boca burbona i popizditis u nekoj gostionici s daščanim podovima i stolovima bez stolnjaka uz cestu usred ničega) ili bijesno-nemoćna Raised Right Man s Waitsom kakvog znam s Mule Variations i Blood Money ... Talking At The Same Time koja me pogađa u mozak kao šiljak za led, a prsti traže cigaretu dok u falsetu jauče o završetku koji se ne može promijeniti. Vesele Get Lost i Satisfied (valjda najbolji tribute Stonesima ikada), iako ovo vesela u kontekstu Waitsa treba uzeti s razumnom rezervom, ali vidim se kako pocupkujem u razuzdanom ritmu. I tako dalje i tako bliže. Album na kojemu ima ponešto za svaki dan u tjednu ove jeseni i zime. Album koji, netipično za moja dosadašnja iskustva s Waitsom, sjeda na prvu.
Majstori za radijatore su se pojavili i riješili svoj dio posla. Možda bude nešto od hladnih kostiju. Za hladno srce možda pomogne gospodin Waits. A možda i boca burbona.
| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre