Jazzzlo

subota, 30.04.2011.

Inače sam visoka, vitka i plava, ali ne znam što mi je danas

Ponekad je sasvim u redu, prihvatljivo i društveno poželjno, malo se zrihtati, srediti. Hodati uspravno, gledati ravno pred sebe, a ne u pod. Nabaciti malo šminke i nalakirati noktiće. Obući haljinu i cipele, umjesto standardnih traperica i tenisica i pretvarati se da sam prosječno žensko biće. Obično to radim za sastanke, one na poslu i oko posla. Ili kad se jutrom prepadnem svog odraza u ogledalu. Onda se maskiram, pretvaram iz umorno-izbezumljene raspuštenice u čeljade s umjerenim podočnjacima, malo sive olovke na kapcima, maskare i prljavo-ružičastog rumenila. Meni drage žene govore kako ih malo šminke, cipele i zgodan komad odjeće čine sigurnijima i hrabrijima dok grabe kroz dane. Ja se još uvijek učim. Moram stalno misliti na to da ne smijem trljati oči (zbog maskare), ne smijem sjediti kao nogometaš (zbog haljine), zavlačiti se pod stol da prespojim kablove (prašina!!!). Stvar je samo u iskustvu i praksi. Nakon nekog vremena to postane normalan obrazac ponašanja i vjerojatno ću uskoro biti od onih koje bespomoćno stoje i trepću dok traže princa na bijelom konju ili makar u radnom odijelu koji će preseliti računalo na drugi stol i spojiti sve posakrivane žice. Valjda. Trept-trept.
Koja je optimalna razina bespomoćnosti koju ženska bića trebaju manifestirati u nazočnosti muških bića? Ili, koja je idealna razina svemoćnosti koju muškarci moraju demonstrirati u ženskom društvu? Neki će moji prijatelji reći da je njima sasvim ok da žene mijenjaju gume na autima, ruše pregradne zidove, nadgledaju majstore ili nešto slično. Dok se to ne počne događati. Jer sve rade pogrešno. Najblaže budi rečeno. Većina žena iz mog socijalnog kruga je poprilično samodostatna, barem kad ih nitko ne vidi. U javnosti još uvijek zapomažu za pravim muškarcima koji spašavaju stvari kad je potrebno, a koji su postali rijetkost. Koliko je, ako je uopće, emancipacija donijela dobra? Tko je u toj nagradnoj igri osvojio i besplatni komplet noževa od nehrđajućeg čelika? Jesu li žene previsoko podigle ljestivicu pa sad žele frajere koji rado brišu prašinu, ali istovremeno ne dozvoljavaju ženi da podigne ništa teže od vrećice špeceraja? Da ne spominjem frajere koji će rado u razgovor ubaciti frazu "tražile ste ravnopravnost pa eto vam je" i prepustiti vas u ruke nekog opakog automehaničara.
S ove mi se udaljenosti čini kako cijela priča ima veze samo sa (samo)poštovanjem, nikako s rodnim ulogama. Idealističko-utopistička priča o odnosu ravnopravnog dostojanstva koja rodnom identitetu pretpostavlja identitet ljudskog bića. Kako se to lako zaboravlja i, što mi je još strašnije, kako se to lako nikad ne posvijesti. Nije ni čudo da su nam životi tako zapetljani i prepuni frustracija kad bez imalo truda i napora uspijemo dogurati (čak) do nekih svojih tridesetih bez ikakvog stvarnog poštovanja prema onima koje volimo (na bilo koji način). Trept-trept.

30.04.2011. u 22:43 • 0 KomentaraPrint#

petak, 29.04.2011.

Vrlo ozbiljan blog s vrlo ozbiljnim tempom

Od sinoć premećem neke kockice u glavi. Nikad nisam uspjela složiti Rubikovu, odustala bih nakon tri-četiri poteza. Od sinoć slažem neku svoju mentalnu šarenu kocku pokušavajući izracionalizirati nešto što se ne može. Bez obzira na trikove koje znam i kojima me uče cijeloga života. Moja baba je govorila stvari kao "moj sinko, neće nik'o ostat za simena" i "blažena smrt" i "pokoj mu duši, spasija se". Druga baba je govorila o vječnom životu i raju i uvijek molila još malo više od propisanog za "duše naših umrlih". A ja od sinoć kriziram u vjeri i svemu što znam da ne znam. Neki bi morali ostati za sjemena. Jednostavno bi morali. Neki vrijede kao divizija, a neki za čitava života ne doteknu ni za jedno pristojno ljudsko biće. Uvijek ista priča - netko umre, a preživjeli preživljavaju kako znaju i umiju tu prazninu koja se otvori, ambis tuge i muke koji se čini vječan i beskonačan. Ja onda tražim Boga. Tražim od Boga. Tražim u sebi to božje za koje su me preko trideset godina učili da je tu negdje i teško ga, ako ikako, nalazim. Kad umre netko kao V. ili draga M, mozak učini salto, hebeni trostruki Axel učini jer ne može procesuirati toliku nepravdu. Plakanje mi ne pomaže. Strah me sebičnosti tog plača.
24 sata je prošlo od gore zapisanog, a nisam ništa pametnija. I dalje mi je svako razmišljanje o smrti ljudi koji su na bilo koji način obilježili moj život samo sebično sažalijevanje preživjele. A to je tek nepravda prema njima. Njima koji su slavili život i sve ono lijepo i manje lijepo u njemu. Grlili svaki dan s jednakim oduševljenjem i veseljem. Motivirali i inspirirali druge da čine isto. I kakva je tek nepravda u trenutku kad ih više fizički nema misliti samo o tomu, kako ih više neću vidjeti, razgovarati s njima, čitati njihove blogove, zagrliti ih – misliti samo na to kako će meni sada biti. Najbolji dokaz da nisam ništa naučila od njih. Vjerovala sam da imam više vremena, da oni imaju više vremena. U nekom nadnaravnom trenutku sam povjerovala da, bez obzira na sve što znam, što mozgom mogu domozgati, povjerovala sam da V., M. ili M. mogu zeznuti svoje bolesti, mogu doživjeti svoja mala zaslužena čuda. Ali nisu. I vrijeme je iscurilo.
Jedino ispravno, jedino pošteno i pravedno u ovom trenutku bi bilo odlučiti živjeti svaki dan po malo onako kako su oni i one živjele. To je najmanje što mogu učiniti da im se odužim. Valjda je to najbliže božjemu što se sad mogu probližiti.



29.04.2011. u 19:01 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.04.2011.

O Vidi koja sve vidi i sad kad ne vidi

"puno puno sam još nadroksana al ne da mi se više glumit tu neku trnoružicu.ma i one su bezveze, znaju samo spavati i čekati dok im ne dođe neki princ i gurne jezik..." (http://humoranetumor.com; 22.04.2011., zadnji)

Sve što mi u ovom trenutku pada na pamet zvuči i vjerojatno jest šuplje i nedostojno njene vedrine, snage i ljepote koje nisu bile ovozemaljske.

"... Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar Mjesec i Sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? ..."

Smrdljiva, ušljiva, odvratna i najodvratnija nepravda.
Čitati humoranetumor i lupati samoj sebi nezahvalnoj ćuške.

28.04.2011. u 21:06 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 27.04.2011.

Slaganje playliste ovih dana

Najjednostavnije je pustiti cijeli album, recimo Fleet Foxes, pa nek' se vrti. Onda se sjetim da je to slušanje linijom manjeg otpora i dodam još par stvari, recimo prethodni album Fleet Foxes. OK, to sam sad već utvrdila, iako još uvijek ne znam naslove svih pjesama, ali ih sve mogu pjevušiti dok hodam gradom. Nedostatak slušanja glazbe s playera sakrivenog u džepu. Obožavam novi album. I sve pjesme koje mi nisu sjele na prvo ili drugo slušanje sada srastaju s mojim rukama, nogama, prostiru mi se po leđima i penju po vratu. Sjetim se kondicijskih priprema za Terraneo, darn! Ajmo red Nationala, recimo Boxer. Dobar je šakač, fino me baci par godina unazad po pitanju mentalnog zdravlja. Ali ja se ne dam tako lako otjerati. Zabiberim sama sebi s part tugaljivih sa High Violet pa prestanem disati nakratko. Thermals možda? Now We Can See. Previše svega, posebno energije. Idemo još down. Tom Waits Closing Time. Osobito ako je prošlo 11 sati navečer. Martha do suza, ali ni milimetra dalje. Onda nešto što prije nisam slušala... Hmmm... The Kuharica je u Londonu i ide na koncert. Može red Chapel Cluba. Fino, nenapadno. Što bi preporučili na Last.fm nakon ovoga? Aspirin i čašu vode? Može novi REM. Onda drobljenac REM-a prije 1990. + cijeli Automatic for... Astrinaut je preporučio Panda Bear. Može i to, ali ne ovaj novi album, nego onaj Person Pitch. I tu ima neke energije za mrdanje nogama. Vratimo se u ravnotežu. Johhny Cash i American V, s uvodnom Ain't No Grave... Destroyer Kaputt, Suicide Demo for Kara Walker. Zanima me je li se Walkerica zbilja pokušala ubiti. Strah me guglati. Znam da je moglo biti i obrnuto, ali mi je ovaj scenarij bliži. Onaj mali iz Arktičkih Majmuna i glazba za film Submarine. Fiiiino. Ne mogu pronaći CD Chopena. Znam da ga nisam nikomu posuđivala. Florence and the Machines, malo radi dojma. Cave. Pa opet Waits.
Birati što slušati je naporan posao. Slagati albume na računalu, niz za po doma, niz za ured. Slagati albume na jednom playeru, na drugom palyeru. Biti u svakom trenutku hodačkih pothvata pripremljena na (ne)moguće razvoje situacija u glavi. Imati pravi soundtrack. Hodati gradom i smješkati se slušajući nešto u intimi svoje glave. Hodati gradom i misliti na Skylera iz Fleet Foxesa dok svira mandolinu u Sim Sala Bim. Sjediti u uredu sa slušalicama na ušima i slušati nakon milijun godina Smashing Pumpkinse, Mellon Collie and the Infinite Sadness. Sjediti u stanu i slušati Closing Time do kasno u noć.
Možda bi mi život bio bitno drukčiji kada bih slušala manje zahtjevnu glazbu. Sigurno postoji razlog zašto su djevojčice koje sam srela u taxiju jedne noći, prepune energije i vedrine išle u narodnjački klub. Nije li moguće da svi ti molovi jednostavno nisu dugoročno dobri za mentalno zdravlje? O tome ću misliti nekom drugom prilikom. Sad ćemo gospodin Waits i ja milostivo navući zastor uz Closing Time.

27.04.2011. u 21:24 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.04.2011.

Kratkotrajna karijera "slatkice"

Bio je lijep i sunčan dan. Kao i obično u takve dane, sjedila sam u stanu s navučenim zastorima i slušalicama u ušima. Cigareta je polako dogorijevala u ruci dok me je obasjavala svjetlost računalnog zaslona. Ozbiljnog izraza lica sam slagala najnoviju playlistu koja bi trebala dostajati za idućih dva-tri dana izolacije. Odlučivanje između dva albuma The Nationala me podsjetilo na neku prepisku sa last.fm, što me odvelo na mail-account koji koristim samo za kojekakve mreže i mrežice (za kosu). Ja tamo, kad ono....
"Zdravo slatkice!", "Ćao, ;-)"... i, my personal favourite, "svaki put kad kliknem na tvoj nick, smrzne mi se komp" !!!
O čemu se radi? Nizinska je koza prihvatila dobronamjerni poziv članice obitelji da se uključi u još jednu društvenu mrežu, jer članica obitelji želi migrirati svoj društveni život sa FBa na neko manje prometno mjesto. Poslala mi je pozivnicu i nekoliko podsjetnika, nakon čega sam se umilostivila i isklikala nekoliko puta, ubacila najnoviju fotku koju posjedujem i završila s tim. Sučelje na hrvatskom mi nije izgledalo obećavajuće, nije bilo dovoljno intuitivno, a i nije mi se dalo istraživati. Loša odluka, pokazalo se kasnije. Nastavila sam se baviti svojom playlistom, prepiskom, kafenisanjem i ostalim životno važnim stvarima, potpuno zaboravivši na ulazak u još jednu zajednicu. Do sutra popodne.
Opet sam išla provjeravati neke mailove i ostala paf! Izvjesni mi je Pero napisao da nije zadovoljan količinom osobnih podataka koje sam navela o sebi na novoj mreži i moli me da ih nadopunim. Ha?! Pero Who? Klik 'vamo - klik tamo, klikom do zdravlja, klik i osmijeh... Idemo vidjeti o čemu se radi. Pa da, osim nicka i starosti nisam navela ništa o sebi. Trebam li, želim li? Hmmmm.... Geografski sam se odredila, klik! Odredila sam svoj "svezani" status kao "Na svom sam putu" (zgodna, unaprijed ponuđena, formulacija), klik! Pokušala sam skužiti kako cijela stvar funkcionira, klik!, klik! Ništa. I dalje nisam kužila. Zatvorila sam stranicu i otvorila novu stranicu knjige Dnevnik jednog penzionera Miljenka Smoje. Iako je pisana ranih 80-ih jednako je aktualna. Smoje je legenda i faca i jedan od najdražih likova uopće. Onda sam se još malo betonirala Kafkom, pravila salatu od svega, prebacivala se iz fotelje na trosjed pa nazad. Bavila se svojim mislima jer mi tuđe nisiu bile pri ruci. Vrtila sam po tko zna koji put neke filmove u glavi. Pušila. Pokušavala spavati. Spavala. Budila se umorna. Pušila. Ruke su mi opet bile teške. Gravitacija kao da duplo jače djeluje na mene ovih dana.
Onda je bio taj dan, s početka bloga. Zviiiizz! Wtf?! Što o čovjeku govori nick Petar Pan? Čovjeku od 30+?! Lepi, u tim si godinama morao naučiti da Petar Pan nijednom ženskom čeljadetu ne miriši na dobro. Dok sam ja pregledavala sve te poruke koje su mi se slile u inbox, postalo mi je jasno da sam bila vrlo neozbiljna. Moji su profili ograničeno dostupni ili potpuno nedostupni ljudima koje ne poznajem. Nemam ambicija u ovom trenutku svog života, a, kako stvari sada stoje, ni u svim idućim životima koji me možda čekaju iza ugla, pripuštati u svoj privatni kaos nove ljude. Mogu razumjeti usamljenost. O da, mogu. Dobro i predobro. Posebno nekim danima i posebno u nekim dijelovima dana. Ono što ne mogu razumjeti su uleti tipa "Zdravo slatkice!". Mislim, na temelju čega si ti došao do zaključka da bih ja u bilo kojoj kombinaciji mogla biti kvalificirana kao "slatkica"? Ni Supermenica mi nije tako tepala dok sam bila mala, sigurna sam. OK, razumijem da ljudi pokušavaju biti zanimljivi/simpatični/duhoviti dok probijaju led i započinju komunikaciju s posve nepoznatom osobom, ali... slatkica?! N-da... Mog osobnog favorita, onog sa smrzavajućim kompom, diskvalificira to što je on iz toga, mislim na smrzavanje kompa, izvukao zaključak o zanimljivosti i šarmantnosti moje osobe. Ja bih iz smrzavajućeg kompa vjerojatno prvo izvukla nekakav kabel. Zatim možda poznati zaključak o utjecaju religije i mistike na kvarove kompjutora. Ali to sam ja... Zalutala k'o guska u maglu.
Cijelo sam popodne provela tražeći način za gašenje profila. Dobro su to skrili, ali pronašla sam ga. I ugasila profil. Ostavivši Petra Pana, Peru CU, Andrej X, Jospi AAAAA i još neke bez povratne informacije. Bolje je tako. Ne moraju znati koliko sam miljama daleko od bilo čega što bi se moglo okarakterizirati kao "slatkica" i da je damaged good u mom slučaju eufemizam. Kako netko može imati hrabrosti izložiti se na taj način?
Ljudi su danas prestrašno usamljeni. To je jedina istina. I ponekad je lakše iz svoje samoće viriti u virtualni umjesto u stvarni svijet. Lakše je obrisati profil nego sjećanje.
I hvala na komplimentima.

25.04.2011. u 20:37 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.04.2011.

Izgubljena vještina pisanja pisama

Neću početi s očekivanim pitanjem kada ste zadnji put napisali pismo. odgovor je jednako očekivan, u najvećem broju slučajeva. Pisanje dugačkih mailova nekim ljudima se ne broji u pisanje pisama. Pismo mora imati fizičku zaštitu u obliku omotnice, mora imati žig s datumom i nazivom otpremnog poštanskog ureda, mora biti rukom pisano, ne strojem. Tako ga i godinama kasnije možete smjestiti u prostor i vrijeme. Pretprošlo sam ljeto prebirala svoje kutije s pismima koje još uvijek zauzimaju mjesto u kući mojih roditelja. I opet se nisam mogla nagovoriti da ih konačno bacim. Kao da će mi nekad u životu trebati, kao da ću samo uz pomoć tih pisama moći rekonstruirati neke godine života, svoja veselja i sitne muke. Sjetila sam se pisama čitajući Kafkina, nakon čega sam se sjetila i drugih ukoričenih prepiski koje su mi prošle kroz ruke, prepiska između Filipa Davida i Mirka Kovača, pisma Jean-Paul Sartrea Simone de Beauvoir i one zbirke izmišljenih pisama u nekoliko epistolarnih romana koje sam čitala, Bijedni ljudi, (neizmjerno dosadne) Patnje mladog... i tako neke druge stvari (da ne zaboravim Adriana Molea!!!). I ovaj je blog na tom tragu, s očitim nedostatcima.
Čini mi se kako smo vještinu pisanja pisama izgubili nekako u isto vrijeme kad i strpljenje. Onda kada su nam, gotovo neprimjetno, nada, ljepota u detaljima i radost iščekivanja postali samo misaone imenice. Nisam sigurna koliko je tomu pomogao neoliberalni kapitalizam ili konzumerizam, ali odmogli sigurno nisu. Postali smo trkači, sprinteri, a tim se tempom pisma ne pišu. Pisanje pisma traži vrijeme, promišljanje, slaganje, fino detaljiziranje i razgibane ručne zglobove. Još se sjećam uzbuđenja i veselja koje me obuzimalo dok sam otvarala kuverte, razmotavala listove papira ispisane za mene, da ih samo ja pročitam i doživim. Pisma koja traže žuran odgovor, pisma koja ne traže nikakva odgovora. Pisma koja su pisana u ljutnji, ona napisana s ljubavlju, nježnošću, izvještajna pisma, pisma prepuna tuge... Netko je nekada odvojio komadić svog vremena samo za vas i za sebe. Jer svako je pisanje pisma ozbiljno introspektivan čin, jedan relativno kratak i dug pogled u sebe kako bih se uspješno izrazila na papiru i što je moguće preciznije prenijela svoje trenutno stanje primatelju/ici. Zato nam to više i ne polazi za rukom, zato smo i odustali. Teško nam je prebirati po sebi, a još teže to prebrano podijeliti s nekim. Mi smo trkači koji bježe od nekog zamišljenog straha. Jurimo ispred straha od neuspjeha, bolesti, razvoda, nevremena, gradnje kuće, ispita, plaćanja računa... I kako u takvoj juranjvi napisati pismo?
"... ti uopće nisi umoran nego nemiran, bojiš se učiniti i jedan korak po ovoj zemlji što vrvi od zamki, i zato su ti zapravo uvijek istodobno obje noge u zraku, nisi umoran nego se samo bojiš silna umora koji će uslijediti nakon ovoga silnog nemira i koji se (ti si ipak Židov i znaš što je strah) može zamisliti otprilike kao slaboumničko buljenje, u najboljem slučaju, u parku ludnice iza Karlova trga..." (Kafka, Pisma Mileni)

24.04.2011. u 11:13 • 2 KomentaraPrint#

subota, 23.04.2011.

Zalupljena vrata

Jednom davno sam napisala nešto za školu, nekako u ovo vrijeme, a počinjalo je
"U korizmi čitam Kafku. Kafka je bio Židov. Židov je bio Krist. Židovi su ubili Krista. Kršćani su ubijali Židove..."
Korizma je vrijeme kada bih se, kao samozatajna kršćanka, trebala vraćati svojoj vjeri, promišljati svoj kršćanski identitet i vrijednosti i ispravljati svoje krivine. 40 dana je naizgled dovoljno vremena za jedan temeljiti fitness vjerskog dijela ličnosti, ako ga imate. Ako ga nemate, to vrijeme možete korisno utrošiti na fitness nekog slobodno odabranog dijela svoje osobe ili na, recimo, suzdržavanje od prigovaranja na sve i sva. Puno se toga može napraviti u 40 dana, pročitati hrpica knjiga u slobodno vrijeme, smršaviti barem 5 kila, prestati pušiti, preurediti životni prostor, posvađati se i pomiriti s istom osobom nekoliko puta, naučiti voziti bicikl ili auto... Zbilja, puno toga. Na brojne načine se u tom razdoblju čovjek može popraviti/usavršiti, postati Ja 2.0.
Zamišljam kako bi to izgledalo, kad bi svi koje poznam tih 40 dana iskoristili za osobni upgrade... Moglo bi biti zanimljivo, uz uvjet da se svi ozbiljno poduhvate posla. Ali ne radimo to, ne usavršavamo se tako predano i nadahnuto kako bismo mogli. Ne radimo na sebi dovoljno i nemarni smo prema bližnjima. Kako inače objasniti sve što nam se događa? Sve te začudne situacije u kojima se trenutno nalazimo? Čini mi se da daleko brže gubimo dijelove sebe nego li ih uspjevamo nadomjestiti nekim novim komadićem koji nas usrećuje. Ne slušamo i ne čujemo ništa i nikoga. Postali smo, s godinama, užasno zahtjevni i komotni. Zahtjevni, a istodobno tromi. Komotni, a zarobljeni u svoje male prašnjave povijesti bez vrata i prozora. Kao pojedinci i kao nacija (ali neću danas o politici). Vode nas najniži porivi i motivi, nama upravljaju neki nevidljivi ljudi sakriveni iza zastora kao u Čarobnjaku iz Oza. I nikako da pogledamo u sebe, oslušnemo onaj tihi glasić koji upozorava da neki postupci jednostavno nisu u redu. I nije važno kojemu se Bogu, ako ijednom, utječemo. "... moralni zakon u meni" Kako mogu ispovijedati svoju vjeru, a ne činiti dobro sebi i ljudima oko sebe? Izjašnjavati se na popisu stanovništva kao katolkinja, a u slobodno vrijeme ponižavati partnera/icu? Prikladno se pozicionirati u prvom redu na misnom slavlju dok dajem izdašni milodar, a popodne uskratiti plaću radnicima? Nije korizma odreći se kolača/mesa/cigareta/čokolade. Nije vjera toranj bjelokosni koji grade u Zagrebu ili onaj novi besramni projekt koji na mjestu prvog gradskog sirotišta razgrađuju u Strossmayerovoj, biskupsko očitovanje o haškoj presudi ili CD Zlatka Sudca. Korizma je, kao i vjera, samotan proces traženja prostora u sebi za nekog drugog i drukčijeg. Barem je za mene tako. Nije jednostavno.

I ove sam korizme u nekoliko navrata prelistavala Kafku, Pisma Mileni. Ne neki način posve neprikladno uplitanje u jednu privatnu emocionalnu dramicu. Upitno inspirativnu u korizmeno vrijeme. A opet, tako prikladnu za moje trenutno stanje. Zaljubljena sam u tu knjigu (a pomalo i u Kafku) od svoje 15. U ovoj sam i podcrtavala i pisala po marginama. Na 56. stranici sam podvukla " Rado, rado bih sutra čuo nešto od Vas, posljednje su riječi koje sam čuo od Vas prije nego što ste zalupili vratima - sva su vrata što se zalupe grozna - bile strašne. Vaš F."

23.04.2011. u 21:17 • 0 KomentaraPrint#

petak, 22.04.2011.

Gost bloger u epizodi: Mišljenje je kao...

Prije malo više od tjedan dana sam u zadnjem Dnevniku uhvatila sredinu i kraj vijesti o osnivanju radne skupine za podizanje Zakona o hrvatskim braniteljima na razinu ustavnog zakona u koju su ušli Jaca, onaj novi iz pravosuđa, Ivić-Šljivić, onaj beskorisni Božinović i svakom-loncu-poklopac Karamarko. Jaca je predložila samu sebe, što je sasvim logično jer je ona ipak The Majka svih branitelja, a ostali su kao i obično glumili da nisu zatečeni planinom odgovornosti koju im je na leđa svalila Braniteljska inicijativa. Tajming za osnivanje je bio nenadhebiv - dan prije izricanja presude u Haagu, a rok za daljnje postupanje nevjerojatno kratak, gotovo pa nevjerojatan za našu političku stvarnost: do iduće sjednice Vlade! Jaca je rekla da se to čini jer su branitelji diskriminirani. Onaj voštani iz SDP-a je rekao da je ta stvar riješena u lipnju prošle godine i da mu nije jasno WTF.
Prvo sam se u taj kasni sat bacila na listanje svih neovisnih portala i aktivističkih stranica koje pratim, tražeći neki komentar, detaljniju vijest, nešto, bilo što što bi mi vratilo mozak u pravi položaj. Ništa. Nada. Nothing. Onda je bio petak, izrekla se presuda koja je najveći dio nacije ostavila u stanju šoka, medijima dala krvi i kostiju do koljena, a gladnima i nezaposlenima privremeno skrenula pozornost. Tjedan dana medijske i političke dijareje je iza nas. Kako sad stvari stoje, Ustavni zakon o braniteljima je izvjestan. Diskriminiranim braniteljima će biti zajamčena sigurnost i nedodirljivost do kraja svijeta i svemira. Problemi nezaposlenih, gladnih, bolesnih, mladih, šokolovanih i ostalih će i dalje čekati neka bolja vremena i možda neku buduću hašku presudu protiv, štajaznam, Pape/Angeline Jolie/Ivice&Janice.
U nastavku ponosno prenosim uradak Kumexa koji je, po mom skromnom sudu, sjajno artikulirao sve ono što bih vjerojatno i sama napisala o svemu tomu da on već nije.


Istina. Trebali smo odmah suditi i medijski pratiti (mediji - sad imamo i trećeg člana iz "svetog trojstva" svih problema - pravosuđe, politika i mediji) zločine nakon Oluje. Trebali smo, bez fige u džepu, i reći Srbima da se vrate. Trebali smo... ali NISMO!... poslije jebanja nema kajanja, mlijeko je proliveno, kasno Marko na Kosovo stiže, šbbkbb.. truć, ser itd...I zato se nismo mogli na vrijeme i tvrđe postaviti prema svijetu (EU, Haag) pa imamo što imamo...

A sad malo šire o Evropi, Haagu, Oluji, generalima i ostalom o čemu svi ovih dana izgleda imaju svoje mišljenje:
1) Hrvatska je manje od 1% stanovništva, i još manje od toga ekonomske snage "te i takve Europe"
2) MI želimo (a referendum?) da nas oni prime u SVOJE društvo jer mislimo da ćemo imati bolju priliku za urediti svoju zemlju (zašto je sami ne možemo urediti je druga priča, a hoćemo li se, kad uđemo, riješiti ucjena i u kakvoj ćemo ih formi dobivati je neka sasvim peta)
3) U toj zajednici se traži (barem načelno) vjerodostojnost i odgovornost pa je ovo suđenje pobjedničkim generalima neka vrsta testa zrelosti. Jbg. prvi na svijetu polažemo ovaj ispit, ali, za utjehu, to će nam u budućnosti biti jak adut. A danas nam, nadam se, pomoći da postanemo ipak malo iskrenije i pravednije društvo.
4) Oluja je bila legitimna i legalna akcija oslobađanja okupiranog i etnički očišćenog teritorija (pod kontrolom najobičnije zločinačke klike) i otklanjanje prijetnje moguće novoj Srebrenici (što uostalom Haag ni ne spori, nego izričito potvrđuje)
5) gotovo nikom u Hrvatskoj nije bilo žao što su Srbi nakon Oluje otišli (de facto etnički očišćeni). Istina je i da su mnogi otišli zato što su učinili zločine prema svojim susjedima ili su jednostavno bili indoktrinirani da "pod šahovnicom za njih nema života". Ali da je naša politika bila iskrena, tj, da je provodila ono što je proklamirala i na što se obvezivala, ne bi dan-danas bilo na desetine tisuća hrvatskih Srba u Srbiji i Bosni. Nikako nije manje važno ni to da je malo Hrvata do ovih dana znalo i/ili htjelo znati o ubojstvima staraca i paljenju kuća. Politički vrh je to sve znao (ili je barem morao znati) i imao pod kontrolom od prvog dana.
6) Ničija nacionalna povijest nije ništa bolja ili gora od naše i nijedna država nije nastala i opstala bez krvi i pokojeg zločina... Tuđman je prvi hrvatski predsjednik koji je vodio borbu za nezavisnost i to će biti prva rečenica u našim povijesnim udžbenicima na temu Domovinskog rata. Sviđalo se to kome ili ne. Neka ga Haag, ako vidi smisla u tome, sudi, a Svijet neka misli o njemu što god hoće. Ionako je on danas samo povijesna ličnost. Isto kao i Washington, Garibaldi, Churchill, Karađorđe... A Hrvatska država je članica UN-a. Kao i SAD, Italija, VB, Srbija... doduše s manje od 5% Srba kao "remetilačkim faktorom" i kroničnim nedostatkom pastira....
7) Sud U Haagu je sredstvo i pravni eksperiment zapadne politike kojoj je cilj integracija zapadnog Balkana u svoju interesnu sferu. A budući da živimo u 21. stoljeću, pa kad je već taj Haag pri ruci, zašto ga ne iskoristiti za malo "kultiviranje i discipliniranje" ovih "mitomanskih zapadnobalkanskih plemena"... kad su se već zajebali s istočnobalkanskim

Ne vidim razlog da išta od ovoga gore navedenog danas negiramo ili da nas frustrira. Trebamo biti svjesni svega, ne dat se isprovocirat i smireno, racionalno i odgovorno Evropi, Haagu, i još važnije, sebi samima, u ovom konkretnom slučaju, reći: da. Tuđmanova politika prema Srbima je bila, blago rečeno, loša (i ne samo ta politika) i ako već mislite da nekome treba suditi po zapovjednoj odgovornosti za ubijene civile ili politički za to što se Srbi nisu vratili, to bi bio on, a ne generali.
To je, IMO, odavno trebala biti logika obrane generala u Haagu, kad su već tamo završili (a ne čuvanje guzica političarima i mita o "neviđenoj humanosti ratovanja"). A nisu nužno trebali. Samo da im se omogućio razgovor s istražiteljima na vrijeme. Pitam se zašto nije. Da je još uz to država, kad je vidjela da je vrag odnio šalu, ozbiljno prionula istragama i suđenjima za pojedinačne zločine i da su mediji bili manje pristrani i malo češće pitali i tužiteljstvo ponešto o samom procesu. Oni su se, međutim, svi bavili prvo ignoriranjem, onda skrivanjem od javnosti istine i činjenica, a sad i nemuštim tumačenjem manje važnih stvari kao što su ti transkripti (btw. svaka čast onomu tko je to uspio prevest). Kao i svaljivanjem krivice na Račana, Mesića i samog sotonu. I povrh svega su očekivali da će im valjda molitva i sama Majka Božja pomoći u kockanju tuđom robijom, odnosno, hoće li se ili neće sud odlučiti za kvalifikaciju UZP (što je već odavno njegova poznata praksa). Da su se na vrijeme otrijeznili (a možda i nisu htjeli - izgleda je to jedino Čermak shvatio), siguran sam da bi generali Gotovina i Markač danas bili u (zasluženo) puno boljoj poziciji; poneki bivši i sadašnji političar u ponešto lošijoj (jednako zasluženo); a Hrvatska i dalje na istom mjestu, ali vjerodostojnija i jača pred ulaskom u EU. Bez ir(n)acionalne histerije i bez straha od neuspjeha referenduma. Ali ne, mi smo se, dok je Sanader zavrtao runde, pravili ludi i opijali mitom o vlastitoj savršenosti i moralnoj superiornosti. A sad kad je konobar donio račun, svi smo u šoku koliko smo i što sve popili. No bez brige. Platit će sve Jaca... nešto nekim novim kreditom, nešto Ustavom, a nešto i u cashu.

22.04.2011. u 17:37 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.04.2011.

Finoća i kako je suzbiti

Ja nisam fina prirodno. Kada i ako je finoća potrebna mogu manifestirati zavidnu količinu iste. Imam sve finske manire koji mi mogu ustrebati na javnim mjestima i skupovima raznih vrsta. Jedina slaba točka su mi sprovodi, tu malo šepam, ali s godinama sam skužila da nisam jedina i da je to jedna od rijetkih prilika kad moja šepavost ne izaziva preveliku sablazan. U telefonskim razgovorima s davežima svih vrsta i profila mogu biti toliko fina da kasnije moram ići povraćati. Fina sam dok pregovaram i dogovaram. Fina sam u frizeraju, trgovinama, restoranima, kozmetičkom salonu, jako sam fina u muzejima i galerijama, ordinacijama i (odvjetničkim) uredima. Treba me vidjeti u interakciji s roditeljima mojih prijatelja/poznanika, starijim susjedama ili maminim prijateljicama - oličenje sam zahtjevnih bontona i malograđanskih uzanci.
Razmišljam danas o uzrocima i povodima te finoće, koliko je dugoročno pogubna i neodrživa. Ja ozbiljno skrbim o svojoj slici u javnosti. Za neke prilike je to standardno-namćorasto stvorenje po uzoru na Housea, za neke dobro odgojena kćer s razvijenim vještinama ćaskanja. Što sam opuštenija, to sam manje finska. Više sam nekako.... ugro...nešto. Dobro odgojeno ponašanje mi je s godinama postalo manje naporno, traži manje ulaganja. Kužim da mi je u nekim situacijama finoća jednostavno linija manjeg otpora. Ne da mi se. Jednostavno mi se ne da biti ja. Pa sam netko drugi ili treći. Netko tko ustaje starijima u tramvaju. Iako možda trpi nevjerojatne bolove. Netko tko u ordinacijama pušta naporne bakutanerice preko reda, ili se sklanja ljudima koji uporno hodaju krivom stranom ulice kao da su sami i goloruki istjerali okupatore '45. Ide mi to. Moj privatni oblik mučeništva pod krinkom finoće. Biram se ne posvađati na javnom mjestu. Biram ignorirati laganje u oči. Biram pristajati na emocionalne ucjene. I gdje me to dovelo? Pa tu gdje sam sad. Kako sam s tim? Super sam. Ono, totalno sam super. Toliko sam super da se svađam i sama sa sobom kad je pravo vrijeme za spavanje. Jedna ja kaže da je pravo vrijeme ono kad mi već suze oči, nakon čega ona druga ja dobije kronični popizditis jer valjda ona zna kad je pravo vrijeme za spavanje, a to još nije ni blizu.
Neki su ljudi prirodno skloni poštivanju normi, propisanih i onih moralnih. Neki ljudi nisu, moraju trenirati te vještine manje-više cijeloga života. Onda pomisle kako im to ide za rukom, kako su ovladali tom važnom vještinom pa se nekako uspiju uvjeriti da su zapravo prirodno fini, totalno finski. Dok ih zatomljena mučnina, bijes i frustracija u istom grandioznom trenutku ne udari po glupoj glavi. Pa krenu u osvetnički pohod bez milosti.
Previše finoće nikoga nije usrećilo. Ljudi danas ne reagiraju dobro na pristojnost, iščitavaju to kao otvoreni poziv na testiranje vaših granica. Čisto zabave radi. Da vide koliko daleko ste spremni ići da dokažete da ste bolji od njih. Odustajem. Ljudi lažu. Svi, bez iznimke. Teško prihvaćaju istinu o sebi i drugima oko sebe. Zato ja prigrljujem svog Housea i puštam ga da se dobro ispuše kad god ima priliku. Čak i kad to znači da ćemo nas dvoje opet završiti na nekoj vrsti Vicodina i biti ušljivo sami. Barem znamo na čemu smo.
Onaj najavljeni poremećaj u Sili je napravio još nekoliko koraka u mom smjeru danas. Samo daj! Udari svom snagom! Ne bojim te se. Osim toga, imam i karte za Terraneo. Shields up!

21.04.2011. u 17:54 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 20.04.2011.

Ne gospođo, to su sve moji podočnjaci.

Predosjećam snažan poremećaj u Sili. Počelo je jučer, negdje oko ponoći. Pomislila sam da će mu spavanje doći glave. I jutros sam tako mislila. Sad više ne mislim tako. Mijenjam strategiju i odlučno se prepuštam svemu što se ima dogoditi. Ma što to bilo i koliko god silovito udarilo. Riječima velikog C. Gablea, Frankly my dear...
Sutra ujutro neću bacati pogled na brege, nego na ugodno poznate zgrade i nebodere u kvartu. Ciklus putovanja u Mordor i okolicu je privremeno okončan. Nadam se. Iskreno se nadam. Iako dobro spavam u tuđim krevetima i fora mi je kad mi netko poslužuje hranu i pere suđe umjesto mene.
Pročitala sam obe knjige koje sam ponijela sa sobom, Carvera i Munro. Odlične su, ali to sam, čini mi se, već spomenula. Kratke priče su mi najdraža forma još od sredine 90-ih. Oduševljava me koliko se toga može reći u ograničenom broju rečenica. Vještina koja meni nikako ne polazi za rukom. Thomas Bernhard i njegova zbirka "Imitator glasova" su mi neizbježna asocijacija kad mislim na kratke, da ne kažem ultra-kratke, priče. Njegovo umijeće da sa svega pet ili sedam rečenica upečatljivo oslika čitavu jednu ljudsku tragediju mi je do danas neiscrpna inspiracija.
Približava se još jedan niz dana kada se okružujemo dragim ljudima i upražnjavamo svoje fino razrađene rituale i običaje. Imali smo i mi neke svoje, vezane baš uz te dane. Sada i u svim budućim vremenima ću o njima misliti kao o mojoj privatnoj muci i teretu. Okružit ću se u nedolazećim danima tom svojom mukom i razmišljati do dugo u noć o opasnostima koje vrebaju iza svakog trentka čiste sreće. Ili onima koja se lažno takvima predstavljaju. Kako prikladno.

20.04.2011. u 22:33 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 19.04.2011.

Nizinska koza u brdskoj epizodi

Preuzetno je to nazvati brdom kad je breg. Ono, fetivi breg. Na kojemu je Križni put. Pa jedna Ivana i ja zadnja dva dana svaki obrok završavamo Križnim putem. Jer je svega puno na tanjurima, a izgleda kao da se mora probati. I ne moramo prati suđe poslije. I nismo morale kuhati, samo su lijepo servirali pred naše pametne glavice. Naše noge i glave navikle na hodanje i bicikliranje u velikim količinama vapiju za nekim muvanjem i gibanjem pa se dugačkim brzim koracima penjemo po bregu, od jedne do druge postaje. Jednom u pravom, a jednom u krivom smjeru. Zanimljivo je što naopaki uspon traži puno bolju kondiciju. Gips bi bio ponosan na nas. Svladavamo strminu, i to uzbrdo, kao da nas je on trenirao!
Opet ja spavam u tuđem krevetu. Baš je fin, ništa mi ne prigovara. Imam i fancy TV, Wi-Fi i sve. I balkon sa pepeljarom i pogledom na brege. Na te se nisam penjala, a bojim se da ni neću stići. Volje i kondicije imama, ali učim i dogovaram po cijeli dan. Do 7 navečer. Istu kutiju cigareta praznim već drugi dan, i to nekih kratkih, ne mojih standardnih 100s-ova. Jako sam vrijedna i aktivna. Moram biti da ne poludim od svega.
Marija Bistrica je kratka, prehodaš ju za čas. Sinoć smo prehodale u tri smjera do table s prekriženim nazivom mjesta. Prošle smo i pored mjesnog groblja smještenog uz put prema Sv. Ivanu Zelini. Čak mi i po mraku nije izgledalo strašno. Posvuda su razbacane one svijeće u crvenim plastičnjacima pa izgleda kao intimni party za odabranu ekipu. Što zapravo i jest.
Na gotovo svim radnjama u samom centru koje prodaju licitarske drangulije i svijeće stoje natpisi "SVIJEČAR I MEDIČAR" ili "SVIJEČE". Ne razumijem je li to neka lokalna fora, ali mene nasmijava.
Sutra idem nazad. Putovat ću 100 sati. Onda će me boliti noge i koljena i zujat će mi u ušima i glavi od truckanja, brundanja i nepomičnog kretanja. Ali ću opet biti standardno nizinska koza.
I znam dvije nove tajne. Ha!


19.04.2011. u 23:09 • 0 KomentaraPrint#

petak, 15.04.2011.

A gdje ste vi bili u trenutku izricanja presude?

Ja u W., na kavi. Vjerujem da se toga za koju godinu neće biti problem prisjetiti jer sam i inače u W. u to vrijeme. Odlučila sam ne mijenjati svoju rutinu jer mi je, iz krajnje sebičnih i zločestih razloga, moja kava i tri cigarete u W. važnija od čitanja presude trojici muškaraca koji su nekad davno nosili uniforme i o čijim se postupcima dok su nosili te uniforme sad negdje vijeća i prosuđuje. Na istom sam mjestu bila i nekoliko sati kasnije kad je Županijskom ulicom prošla kolona automobila s izvjšenim zastavama različitih simbola. I zaustavila se na križanju s Desatičinom kako bi nekolicina golobradih mladaca, koji se sigurno ne sjećaju prvog pojavljivanja Đuke Čaića na nacionalnoj televiziji, izjurila iz auta i ovjekovječila fotićima taj povijesni trenutak. Navodno su nastavili prema križanju Trpimirove i Vukovarske i tu privremeno zaustavili promet. Nije lako misliti imalo drukčije tamo gdje svi moraju misliti isto. Bez obzira na to je li to ISTO krivo ili pravo. Presuda je savšen alat u rukama sitnih i krupnih manipulatora i političkih tvorova. Je li zemlja u kojoj živim nastala na udruženom zločinačkom pothvatu? Nije. Što ne znači da u njoj nije bilo zločina. I da ih neće biti i dalje, for what its worth. I što ćemo sad? 20 godina kasnije. Ili 15 godina kasnije. Još uvijek strahujemo od drugih i drukčijeg, baba Roga i baba Jaga koje nisu klečale na Thompsonovim koncertima i nemaju uokviren državni grb u dnevnoj sobi. Može li se, kako je to Kumex mudro primijetio, jedan zločin opravdavati drugim? Na koncu, još uvijek je riječ o prvostupanjskim presudama, cijela stvar nije ni približno gotova. Ali masama to nije previše važno. Svaki je razlog dobar i vrijedan da bi se malo izlazilo na ulice i mahalo zastavama i zazivalo mrtve. Nemam problem sa mahanjem zastavama. Imam neki čip u glavi da isključim sve ono što ne želim vidjeti. Samo se moram jako koncentrirati. Ponekad i upali. Imam problem sa zazivanjem mrtvih, ali ne zbog praznovjernog vjerovanja u duhove. Preduboko mi je u sivu tvar urezana rečenica "Pustite mrtve neka pokapaju svoje mrtve." i svako brojanje i zazivanje mrtvih doživljavam kao grešno gubljenje vremena. Ali to sam ja...
Kad je riječ o strahovima, ja se bojim uniformi, preciznije muškaraca i žena u uniformama. Nisam ravnodušna ni na radne uniforme, vatrogasce, liječnike, lovočuvare, navijačke horde i sl. Neki neobično duboko usađen strah me obuzme kad vidim vojne uniforme. Čak i paradne. Prizor pokojnog Frenkija u paradnoj bjeličanstvenoj uniformi je dovoljan da ne mogu mirno spavati neko vrijeme. Mogu to pripisati onom marginalnom iskustvu rata. Mogu to pripisati iskustvu života u sredini u kojoj je uniforma bila alibi i pokriće za svaki oblik ponašanja koje je nositelju u tom trenutku padao na pamet. A to ne volim. Ne volim kad ljudi misle da da imaju alibi za svinjarije. Ne volim kad ja mislim da imam alibi za zločestoću jer me lako zavede na dugoročnu stranputicu. Jednom kad zastranim, po bilo kojoj osnovi teško se vraćam na pravi put. Zadnja epizoda je trajala 11 godina. Vjerojatno više nikad neću biti dobra osoba. Još samo moram naučiti živjeti s tim. I to je to: jednostavno moramo naučiti živjeti s tim da nismo svi i u svakoj prilici dobre osobe. Tko preživi, pričat će.

15.04.2011. u 19:08 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.04.2011.

Što o meni govori moja potrošačka košarica?

Dok gubim vrijeme u redovima na blagajnama supermarketa često zirkam košare/kolica ljudi ispred sebe. Pokušavam rekonstruirati njihove živote kroz sadržaj koji manje ili više uredno slažu na pokretnu traku. Volim promatrati penziće i mlade mame. Kod penzića uvijek mogu pogoditi kad im obitelj dolazi na ručak, i ne samo onaj tradicionalni nedjeljni. Kad utorkom kupuju slatko vrhnje, Kanditovu čokoladu za kuhanje i cijelo pile, nema greške. Kao što mlade mame mogu skužiti po hrpama malih pakiranja maslaca, pašteta, marmelada i mini hrenovki. Penzići i žene ozbiljnih godina su mi zanimljivi i zato što uvijek imam dojam kako kupuju ozbiljne stvari, ono što jednom kućanstvu, pravom kućanstvu doista treba - ulje, brašno, kilogram soli, destiliranu vodu za peglu, veliki kruh, litre svježeg mlijeka, rezance za juhu, ozbiljne količine različitih vrsta mesa, pire od rajčice... Bude mi skoro pa neugodno dok stojim iza takvih likova. Čekam da se pokretna traka oslobodi da stavim na nju 2 staklene boce mineralne, sok od naranče bez dodanog šećera, teglicu pesto umaka i spaghetti n.5, nekad tri jabuke ili isto toliko banana. Jednom mjesečno i veliku limenku instant kave. Jednom mjesečno odlazim u drogeriju po sredstva za pranje i održavanje sebe i svoga. I to je to. Manje ili više. Subotom kupujem hrpicu povrća za juhu od svega i kolače koje prodaje žena ispred robne kuće pa se osjećam ravnopravnije. Natjecateljski duh u meni se uvijek budi u krivim situacijama.
Razmišljam o tomu koliko se o meni može saznati iz sadržaja moje prosječne košare u zadnjih nekoliko mjeseci, dok stojim u redu ispred blagajne. Koliko je to uopće važno? Zanimaju li takve stvari ikoga osim mene? Vjerojatno ljudi imaju pametnijeg posla u tim trenucima i ne bave se takvim idejama. Mene gane prizor starog čovjeka koji kupuje litru mlijeka, novine, pola kruha i napolitanke. Stari ljudi vole slatkiše. Barem svi stari ljudi koje sam ja u životu upoznala. Većina ih voli napolitanke. Kad smo u dobra stara vremena odlazili u posjete mojoj babi Zoruši, u jedinoj smo trgovini u selu, koju su svi zvali "u Ivanice", uvijek kupovali najveće pakiranje napolitanki u vreći jer su joj bile najdraži slatkiš. Sigurno i ovom čovjeku netko povremeno donosi napolitanke kojima se on iskreno raduje. Njemu su ti smiješni konfekcijski keksi nešto više od samih slatkiša, one su podsjetnik na lijepe stvari, obitelj koja ga povremeno posjećuje, ženu koje više nema, a koja je brinula da u gornjem ormariću u kuhinji, onom u kojem je i Vegeta i mljevena slatka paprika, uvijek ima napolitanki. Da se može poslužiti uz kavu ako netko nenadano svrati. O takvim ja stvarima mislim dok stojim u tim redovima.
Ako ima neke istine u toj teoriji da nas ono što kupujemo na neki način definira, opisuje, jedini opis koji bih o sebi mogla smisliti je sličan opisu onih nevdiljivh ljudi koji se povremeno pojavljuju u depresivnim filmovima i ozbiljnoj literaturi. Jedino što stoji između mene i te nevidljivosti je boja kose. Nevidljivi ljudi u tim opisima uvijek imaju neku mišje-sivu boju, a ja sam friško pofarbana u crvenskasto-smeđu. Sreća!

14.04.2011. u 17:27 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 13.04.2011.

U vlaku

Putovanje mi otvara apetit. Nepogrešivo kao što srijeda prethodi četvrtku. Čak i u ovo vrijeme kad bez ikakvih poteškoća ne moram jesti po nekoliko dana. Čim sjednem u vlak/autobus i prožme me jednolično kloparanje/truckanje, krećem rovati po torbi, vrećicama, tražiti jestivine svakih vrsta. I jedem nezasitno i nezaustavljivo. Kojekakvo smeće, slano i slatko, uopće mi nije važno. Da nastavim putovati ovim tempom, vjerojatno bih se udvostručila u vrlo kratkom vremenu.
Zagrebanje je gotovo, barem na neko vrijeme. Dobila sam strašan mail danas iz kojega naslućujem mogućnost skorog ponovnog dolaska. Bog mi nešto poručuje, ozbiljnim glasom i postupcima. Pitanje je koliko dugo će mi tolerirati grbavljenje.
Sjedim okrenuta u krivom smjeru, ali mi nije muka. Iz nekog razloga mi je u vlakovima vrlo rijetko muka, čak i kad sjedim naopačke. Sjedim dakle, okrenuta u krivom smjeru i pomalo zirkam kroz prozor, pomalo čitam knjigu, pomalo kuckam i slušam glazbu. Napunila sam priručnu kantu za otpatke. Sad sam se prebacila na sakrivanje dokaznog materijala u ruksak. Padala je kiša posvuda, vidim to kroz prozor. Nebo je drukčije. Sve je zelenije i nekako svježije. Kao kad visokim ružama u vazi promijenite vodu. Oranice. Oranice. Onda još malo oranica. I ravno, sve ravno. Onda malo kuće s dva prozora na ulicu. Željeznička stanica iz vremena Kraljevine SHS. Oranice. Oranice. Visoko žbunje, nisko žbunje, malo drveća. Oranice. Oranice. Oranice. Šleper na cesti uz prugu. Ide u našem smjeru, ali mi smo brži. Da imam 5 godina, sad bih mu mahala. Traktorista u akciji. Oranice. Neke modernije kuće s balkonima. Plastenici na malim oranicama. Više nema šlepera na cesti, prestigli smo ga potpuno. Postali smo mu nedostižni. Kad postane ružno vruće i sparno, jedino što će biti drukčije u ovoj vizuri će biti kukuruzi, pšenica i suncokreti. Nikomu ne pada na pamet saditi artičoke ili štajaznam neke fine krumpire koji se kuhani mogu jesti s korom, neke dobre mahune ili pravi pravcati češnjak. Jer mi je onaj kineski odvratan i nikad ga ne kupujem nego donosim od Supermena. Što je bez veze jer nemam gdje spremiti količinu koja mi treba između dvije posjete, a da mi cijeli stan ne zaudara. A ekipa neće saditi takve stvari. Oni hoće to. Kukuruz. Pšenica. Suncokret. Suncokret. Pšenica. Kukuruz. I hoće poticaje. I da posiju desetke hektara s kojima klinca pojma nemaju što će osim što hoće zajamčenu cijenu od koje godišnje mogu kupiti novi traktor. Ili će blokirati ceste. A pšenicu i kukuruz i suncokret prskaju otrovima svih vrsta jer onda imaju manje posla s njima. Kad bi sadili bijeli luk, i ne bi ga tunkali u otrovima, morali bi se puno saginjati i gledati prema suncu, morali bi naučiti plesti bijeli luk. I ruke bi im mirisale neisperivo. Nema veze što uvozimo kineski. Njima je svejedno jer oni samo hoće poticaje za svoju pšenicu. Kukuruz. Suncokret. Oranica. Oranica. Bandera. Dalekovod. Dalekovod. Oranica. Polako se smračuje. Sad vidim neprekidne štrafte (je li to još uvijek riječ?) različitih nijansi sivo-plave i plave. Kasnije će sive postati crne, a i plave će potamniti. Na koncu će se sve spojiti u veliku crnu plohu koja prekriva prozor vagona. Za nekih sat vremena ću stajati na čvrstoj podlozi koja ne vibrira kao timpani u onoj dionici iz 9. Betovenove. Malo iza toga ću biti na 9. simfonijskom katu i kroz prozor mog malog privatnog pakla otpuhivati dimove praveći kružnice kao nekad parnjače. Što će biti jedan sasvim prikladan završetak dana.

13.04.2011. u 20:18 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 12.04.2011.

Skrivanje u Zagrebu (i na drugim lokacijama)

Dođu mi ti neki dani kad bih se najradije zavukla u mišju rupu pa čekala smak svijeta. Povremeno dođu u skupinama od po nekoliko dana za redom, a to i nije najsretniji zaplet radnje kad je radni dan ili nekoliko njih i nije moguće zavući se u neku prikladnu rupu. Ili, recimo, kad si na službenom putu u gradu koji i inače ne ljubiš previše, a pogotovo sad. Gdje se skriti, u koji brlog zavući da se osjećam sigurno predosjećajući skori konac svijeta u mojoj glavi? Ruke su mi slabe u te dane, kao da su ruke nejaka djeteta. Noge same hodaju tražeći neku zavjetrinu za glavu u kojoj je kao u košnici. Ne mogu posložiti sve što mi juri mislima, ne mogu zavesti baš nikakav red a da bih se lakše nosila s tom silinom. I to su misli bez ikakva reda i smisla: trebam li kupiti kruha? ako kupim kruh opet će mi se upljesniviti. zadnji put sam kupila peciva pa su se i ona upljesnivila. zaboravila sam na njih. jesam li isključila peglu? ako je ostala upaljena hoće li se prevrnuti? što bih mu rekla da ga sad sretnem? mrzim peglanje. jesam li trebala ići na kontrolu i prošli tjedan? ako me uhvati migrena, a nemam tablete? zaboravila sam nazvati sestru. koji font ide u log-frame? moram platiti račun za grijanje. zašto su mi zaračunali zateznu kamatu zadnji put? kad će mi biti gotovi nalazi? od kada sve to traje? i takve budalaštine koje stalno zuje i zuje i zuje.
Onda slušam neke takve glazbe, neke koja se dobro uklapa sa tim neprekidnim zujanjem i uz koju imam osjećaj da postoji netko tko razumije kako je to bez da mu moram objašnjavati i crtati (zadnjih dana npr. High Violet i Boxer od The National, Portrait in Jazz Billa Evansa, Automatic For The People REM-a). Jer se uvijek kad sam tako zujačko-zavlakački raspoložena osjećam i užasno nezahvalno i bogohulno i sebično i ušljivo. I nije meni ništa, samo me treba dobro ispljuskati. I toliko je ljudi sa ozbiljnim problemima koji ne posustaju i koji se bore, a ja bih se sakrivala u mišje rupe. I jadni miševi. Nisu to teme za razgovore. To je neko stanje koje se mora liječiti u izolaciji. Ne podnosim ponedjeljke, utorke i srijede. U zadnje vrijeme nisam velika ljubiteljica ni subota, a bome ni nedjelja. O četvrtku i petku moja dva imena još uvijek vijećaju. Svaki me dan podsjeća na neku masu vremena koju je potrebno savladati, prevladati, preživjeti prije nego bude bolje. I to „bolje“ mi uglavnom pravi probleme – krajnje je podložno subjektivnim ocjenama. Meni je, navodno, sad bolje nego mi je bilo. I umaraju me sve te situacije u kojima moram po defaultu biti dobro i stabilno i pouzdano i razgovorljivo i standardno namćorasto. Ne tražim puno, samo da mi konačno prestane zujati u glavi!
Kupila sam danas tri knjige: R. Carver „Početnici“ (izvorna verzija knjige „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“, A. Munro „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak“ i A. Tomić „Punoglavci“. Jedna je knjiga kupljena zbog životne ljubavi prema autoru, druga zbog najave na Modernim vremenima, a treća zbog potrebe za smijehom (mi s krša se smijemo istim i sličnim stvarima i tu nema pomoći). Već sam X puta spominjala svoju ljubav prema knjižarama. I opet ću. Knjižare su, ne naravno sve, neki oblik one mitske mišje rupe u koju se mogu sakriti i osjećati sigurno. Okružena svim tim uvezanim sitnotiskanim arcima koji mirišu na novo i nepročitano. Svi ti novi mali ljudi i njihovi životi u koje ću se moći privremeno useliti i o kojima ću moći misliti i koje ću moći analizirati. Nema malih knjižara u Zagrebu, barem ne meni pod nosom. Jutros sam sve napravila prerano – probudila se, dovela u priručno hodačko stanje, otišla piti kavu u Petrinjsku, pročitala novine. Onda sam pošla tražiti knjigu A. Munro koju jučer nisam pronašla u provinciji. Bilo je nekog sunca na istoku koje mi je uvjetovale hodanje u smjeru zapada. Jedna velika knjižara, druga velika knjižara (tu sam poljubila vrata dok su me njih 4 zbunjeno gledale s druge strane, sve do jedne žvačući neke kifle i pijući neke kave iz velikih šalica), treća velika knjižara. U trećoj sam našla Alice. U svakoj je prvo pitanje bilo parafraza one „Who the Fuck is Alice?“. Poslije sam išla i u četvrtu veliku knjižaru. U njoj prodaju i kišobrane i različite druge stvari sa Hello Kitty. Zgodno i praktično, ako je, recimo, vani baš počela kiša. Ali inače nekako neprikladno za moj retro-vintage-konzervativno-provincijski mozak koji voli kad se u knjižari prodaju samo knjige i označivači stranica, i gdje prodavačice ne pitaju „Who the fuck is Alice?“ Teta Ljilja u zatvorenoj maloj knjižari u provinciji je znala svakog autora/icu, svaku koricu i svaki naslov, znala je preporučiti na temelju do tada kupljenog i bez onih kartica za popuste koje služe za špijunažu i kontrašpijunažu, ona je uvijek imala ambiciju pročitati svaku knjigu koja je ušla u knjižaru. Jer kako će inače moći preporučiti?!

12.04.2011. u 19:12 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.04.2011.

Pfuj dan.

Jedan od onih koji ne zaslužuju da se spominju ili da ih čovjek po nečemu pamti. Pa dva za redom. I sve se mislim, evo sad će proći i sve će opet biti pod nadzorom. A ne bude. Lupam si ćuške i čitam humoranetumor.
Uključim perilicu pa sjedim na rubu kade, pušim i otresam pepeo u umivaonik. Vani fijuče i huče. Odlučilo polomiti sve grane na svom drveću, polupati sve prozore i strgati sve suncobrane na terasama. A meni potpuno svjedeno. Onda uzmem utege pa ih podižem na različite strane jer kažu da vježbanje oslobađa serotonin ili endorfin ili nešto treće, ali nisam sigurna što. Dosadi mi ubrzo, a i rezultata nema. Vraćam se tom strašnom prijevodu koji me muči kao kad po selima užarenom iglom buše uši maloj djeci. Slažem salatu od svega. Treba mi skoro pola sata jer mi se ne da prljati cijeli veliki stroj za izragatati dvije mrkve pa se zlopatim na priručnoj gratači. Bilo bi jednostavnije preskočiti mrkvu, ali mrkva je moj prijatelj. I radič također.
Sutra opet na put. Ili putić, puteljak. Do srijede. Možda vlakovanje pomogne u ozdravljenju glupe glave. U vlaku mogu čitati, a u busu i autu ne. Čak ni u finim, velikim autima sa skupim tapacirungom na sjedalima. Mogla bih recimo, čitati tu novoprevedenu knjigu Alice Munro, ako je ima za kupiti u provinciji. Baš mi zvuči kao podatna za čitanje u vlaku.
Slušam Florence i Mašineriju, Bill Evansa i njegov trio i The National. Ubacim tu i tamo još poneku pjesmu da mi history na Last.fm ne izgleda dosadno.
Đizs, kako ne volim proljeće!!! I sebe u proljeće. Volim Matijin uramljeni print koji još nije na zidu, ali je na polici uza zid. Na njemu piše "MOŠ ti TO".

10.04.2011. u 15:45 • 1 KomentaraPrint#

petak, 08.04.2011.

I popisivači su ljudi

Unaprijed se ispričavam najdražoj volonterki koja popisuje u nekoliko riječnih ulica u Osijeku. Sve izrečeno u nastavku nema nikakve veze s njom!
Daklem, popisalo me. Uhvatila me na prepad, iz mraka, trčeći za mnom koja sam netom izašla iz lifta natovarena staklenim bocama mineralne. Ona je bila kat ispod i posnimila me kako grabim na deveti kat. I počela neodređeno dozivati. There I was minding my own bussiness kad all of a sudden eto nje iza mojih leđa! Majke ti, brza je i dobro vidi u mraku! Ona bi me popisala. 'Ajde.
Da se zna: uopće me nije pitala ništa o uvjetima stanovanja, osim imam li klimu (jesam li rekla da moram kupiti klimu!!!) i kolika je površina kuhinje. Ja sam rekla da je veća nego je. Što se državu tiče kvadratura moje kuhinje? Bolje da konačno nađu način kako će precizno izračunati kvadraturu kruga, bez Pija. I nije me pitala za vodokotlić i tekuću vodu, a imala sam cijelu razrađenu priču o tomu. Kako je računalo bilo u pogonu, 'ladno me popisala kao potpuno informatički pismenu. Ja bih, metodom odokativne samoprocjene, rekla da sam u tom području prosječno pismena, ali u odnosu na prosječnog državljanina ove zemlje, natprosječno. I kako sad to? Ili jesi info. pismen ili nisi? Nema gradacije? Znači, i ekipa koju sam višekratno testirala kod primanja na posao, a koja je imala razne potvrde o završenim tečajevima za rad na računalu i nije bila u stanju formatirati karticu teksta, unijeti 10 brojeva u tablicu i odabrati ispravnu formulu u Excellu, znači i ta ekipa će u statistici biti meni ravna?! Izem ti sliku!!! Vjerski se ne želim izjasniti jer to nije briga države nego moja osobna. Kada i u koju crkvu ja idem is nobody's bussiness osim moj. Nadigla se obrva jer me izdaju Psalmi iz Novog zavjeta na polici u koju gleda. Veliki je problem iskrsnuo oko mog posla - od vremena "crveni i žuti vragovi" do danas nije predviđena kategorija za nas koji radimo...hmmmm... u nekom tamo neprofitnom sektoru, a koji nije ni udruga... N-da. Nije me pitala o plaći, ali me je pitala imam li stoke. O da, naravno! Imam uspomenu na takav kapitalan primjerak stoke da bi Vam trebao čitav jedan novi list papira moja gospođice. Živite od plaće? Ne, živim od uspomena i prane. Oduvijek živite u Osijeku jel da? Ne. Gdje sam živjela prije? U Metkoviću. A joooj.. To je u Bosni jel da? Znate li slučajno koja je to općina? !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! To Vam je malo niže od općine Jajce. Mjesto rođenja? Middle Swan. A to je neka strana država. Ma ne, Srednji Labudovići su to selo malo niže od općine Jajce, ali ih seljeni tradicionalno zovu Middle Swan. (kruži priča kako su nam popisivačke snage u Osk mahom nezaposlene visokoobrazovane osobe. Živo svjedočim tomu.) Bračno stanje? Razvedena. Znači "nije obitelj"!!!! Lepa, ja imam obitelj, poveliku. Ili ja samo živim u iluziji? Dražva mi ne priznaje obitelj? Moram sutra javiti Supermanima i ostalima da mi je jako žao, ali Država mi ih ne priznaje. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali eto... Nije do mene, ja sam imala časnu namjeru priznati vas, ali bojim se da me Država želi samo za sebe.
Sad mi predstoji čekanje kazne zbog iznošenja netočnih podataka i dobitak na Bingu za kupovinu klime. Nikako ne bi bilo u redu da me i na idućem popisu stave u kategoriju "neklimatiziranih". Još ovako samu i bez obitelji, ali informatički pismenu i s bosanskim korijenima malo niže od Jajca.

08.04.2011. u 20:12 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.04.2011.

Kako ne biti zbunjena u Hrvatskoj?

Moje je bavljenje aktualnom političkom situacijom na lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini svedeno na minimum zadnjih mjeseci. Nekad mi je bilo nezamislivo ne odgledati sve dnevnike u večernjem terminu, prevrtiti vijesti na nekoliko portala i barem prelistati većinu dnevnih novina. Sad sam malo ispala iz đira i mislim da mi je tako bolje. Potpuno apstinencija ipak nije moguća jer je ranije opisana ovisnost ipak preduboko ukorijenjena u moje misaono biće. Čitam ovih dana neka otvorena pisma, intervjue i izvatke iz javnih nastupa viđenijih likova s političke scene u Hrvatskoj i pitam se je li ta višemjesečna informativna dijeta zaslužna za moju kroničnu zbunjenost? Ili sam samo zaboravila koliko sam i prije toga bila suštinski zbunjena i ošamućena? Sve su opcije otvorene. Nije lako živjeti u Hrvatskoj i ne biti zbunjena. Bez obzira na vrijednosni sustav, jer čini mi se da ni desničarima u zadnje vrijeme nije lako. Onima s centra nikad i nije bilo lako jer kako se čovjek uopće može nositi s tim da je nigdje?
Jedna je mlada žena napisala pismo nekom portalu. Prostrla je jednu uz drugu dvije svoje velike, međusobno povezane, muke. Nije lako iskreno prostirati svoju muku javnosti. Znaju to svi koji su barem jednom u životu nekom sebi bliskom trebali priopćiti neku svoju privatnu strahotu. Hrabar je to čin, to se mora priznati. Progovoriti o vlastitoj isključivosti i pokušati je izracionalizirani je težak posao, da ne kažem nemoguć. Osim ako se ne obraćam istomišljenicima. Ugl, žena je iskreno rekla što misli o ljudima s one strane granice, što misli o kavi s predsjednikom države i pokazala, rekla bih, vrlo slikovito koliko je teško krenuti putem opraštanja. Onda je njoj odgovorila druga mlada žena koja ima svoju, donekle sličnu, muku. A javio se i predsjednik države i provalio se koliko je dug i širok. I gdje smo sad? U ovoj se konkretnoj situaciji ne mogu odlučiti koliko duboko treba analizirati sve napisano i izrečeno o ovoj epizodi. Ja ne mislim da je bilo čija smrt važnija ili tužnija. Ne vjerujem u brisanje povijesti, kao ni u brisanje čitavih naroda. Nema kolektivne krivnje kao ni kolektivnog oprosta. Praštanje je samotan proces, ali ne događa se sam od sebe. Ako ne postoji (odurna i isfucana fraza, znam) politička volja, ako nema jasno definiranog stava onih koji vode zemlju kako je jedini mogući način onaj koji otvara prostor za drugog i druge u mojoj vjeri/državi/razredu/radnom kolektivu ne možemo govoriti o civilizacijskom napretku. I ne možemo se nadati da će djeci koja ostaju iza nas biti bolje i sigurnije.
Kao ljudsko biće iskreno tugujem zbog muke koju su spomenute mlade žene prošle. Nitko to i nikada ne bi smio, ni pod kojim uvjetima i bez obzira na razloge/uzroke/povode. Kao misaono biće sam ljuta zbog nečega što prepoznajem kao govor mržnje i to ne mogu i ne želim opravdati, nikomu i nikada. Govor mržnje koji se može iščitati iz nečijeg otvorenog pisma, uglavljen u istinski užasno ljudsko iskustvo, daje alibi svima koji potajice isto misle. I onda smo opet tamo gdje smo bili netom prije nego su ubijali civile u vukovarskoj bolnici, na Ovčari, u Paulin Dvoru...

07.04.2011. u 18:51 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 05.04.2011.

How The West Has Won And Where It Got Us

Totalno smo se prodali. Postali smo veći i gori Ameri od njih samih. Sve nam treba i sve zaslužujemo. Od obuće i odjeće u trendu preko mobitela, informatičke opreme, perilica, sušilica, klima uređaja do novih autića i godišnjih odmora. Trebamo sve to i trebamo puno svega. Ako nešto nemamo ili ne možemo smisliti način kako to priskrbiti u najkraćem vremenu, svi postajemo pomalo depresivni. Dok gledam oko sebe, mogla bih u samo jednom pogledu po sobi prebrojati barem 5 stvari bez kojih bih mogla živjeti. Ništa bolje ili lošije nego što živim sada. Ali meni sve to treba! Emocionalna praznino here I come! Koliko me sve što posjedujem određuje? Ili bolje, koliko me sve što posjedujem usrećuje? Mene definitivno. Ja sam prazna k'o prazan pitar i mene usrećuje i definira sve što posjedujem. Jedino što imam reći u svoju obranu je da ne kupujem ništa što mi životno nije važno. Aha. Koliko god ne volim hodati po trgovinama ili barem po većini trgovina, toliko se snažnije vežem uz svaku stvar koju navučem u stan. Klasični materijalizam, čini mi se. Od potpune amerikanizacije i kozumerističkog pakla me dijeli samo neizlječiva potreba za popravljanjem stvari i nesklonost bacanju. Kroz godine sam ovladala čitavim jednim novim jezikom koji uključuje marke pojedinih grupa proizvoda i njihovim brojnim nevažnim osobinama. Jezik koji recimo mojoj Supermenici ne znači baš ništa. Njoj su pojam cipela još uvijek one iz Peka, iako već desetljećima, potpuno ravnodušna, nosi original Uggsice. Žena koja je othranila vojsku ljudi nije vidjela potrebu da priskrbi perilicu za suđe jer je to bio nepotreban luksuz. Ne vidim u njoj osobu koju određuju predmeti koji je okružuju, prije kao osobu koju definiraju njezina djeca i unučad. Pa mi je smiješno kad ona ozbiljnim glasom priča o pegli s parnom stanicom tog i tog proizvođača, jer je to jedan vrlo ozbiljan proizvođač koji proizvodi skupe, ali kvalitetne pegle. Važno je što ona neće kupiti tu peglu. Jer već ima peglu koja služi svrsi i tu je za nju kraj svakoj diskusiji. Ja, npr. kupujem i slažem na policu knjige jer to dodatno podcrtava moju ljubav prema čitanju. Aha. Volim posjedovati knjige, obrazlažući to većom slobodom u čitanju - ne moram brinuti o rokovima za vraćanje knjiga u knjižnicu, smijem napraviti uši na knjizi, smijem napisati bilješku na margini. U praksi, nikad ne pravim uši na svojim knjgama nego koristim prave i improvizirane označivače stranica, rijetko pišem bilješke po marginama već koristim bilježnice. Kupujem knjige radi slobode koju onda uopće ne konzumiram. Ili zapravo kupujem slobodu koja me dodatno lišava slobode? Sanjam klimu u stanu kako bih što manje morala napuštati sigurnost svog brlogića. Godinama plaćam za kojekakve svoje slabosti i lažni osjećaj slobode i sigurnosti. Ne mislim da ću uskoro prestati. Pogotovo kad se sjetim kako mi je nedavno izvučeno tlo pod nogama, a nije bila riječ o neočekivanom kvaru mp3 prijenosnika u pola puta preko Bosne. I jasno je meni da osjećaji slobode i sigurnosti blaženo snivaju snom pravednika na nekoj prašnjavoj polici u mojoj glavi, a ne na polici neke trgovine. Tješim se da je svijest o vastitoj nesvijesti prvi korak na putu ozdravljenja. Drugi je moja potreba za kontrolom barem nekih dijelova vlastitog života. Makar oni bili komadići plastike u novčaniku. I'm so buying that klimu! Čim dobijem na Bingu.

05.04.2011. u 20:26 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.04.2011.

Nema Brene u Osijeku? Koga briga... Ja imam Waitsa.

Mogla bih biti zadovoljna. S obzirom na to koliko me uzrujala najava i zilijon plakata s Lepom Benom po gradu. Koncert je otkazan, službeno, zbog političkih pritisaka/prijetnji. Neslužbeno je otkazan zbog premalog broja prodanih karata/ulaznica. Kada bih živjela u Francuskoj i bila blaženo nesvjesna situacije u ovom gradu i regiji mogla bih biti umjereno zadovoljna i optimistična. Misliti kako nije sve izgubljeno i kako mladi i ne tako mladi ipak ne biraju uvijek i svugdje Sodomu i Gomoru u obliku turbo-folka. Na žalost, nije tako. Ja ne provodim jutra ispijajući kavu u svom vrtu u Provansi već na devetom katu zgrade na Sjenjaku. U gradu u kojemu je svaka druga radno sposobna osoba nezaposlena i županiji u kojoj je Bog rekao laku noć i spustio zastor još davno prije nego sam ja postala ovisna o ispijanju kave u 6,30. Slaba prodaja karata za ovaj koncert je prije uvjetovana cijenom od 160-300 kunica nego prijetnjama marginalne skupine okupljene pod nazivom HSP ili neke slične stroslovne zahebancije. Dosta o tomu. Nije mi danas takav dan. Angažiran.
Čitav se dan pokušavam othrvati potrebi da slušam Waitsa, onog Saving All My Love for You, If I Have to Go, World Keeps Turning, Sea of Love i Take It With Me Waitsa i zavaravam se s Bloodbuzz Ohiom i Runawayem, malom Adele i sličnim numerama. Maloprije sam potpisala kapitulaciju i nabacila sluške na uške da ne uzrujavam susjedstvo. To je sigurno zbog promjene vremena, nema zašto drugo biti. Već neko vrijeme nemam čvor u želucu i hrana mi se ne gadi. Poprilično dobro dišem, solidno duboko. Mogu spavati bez sjećanja na snove. Samo povremeno primjetim postojanje neke grude tik ispod ošita, valjda bijesa, čega li, koja se zakotrlja prema grlu kad je promjena vremena. Bijes, mučnina ili nešto treće, nije ni važno, ali kad se zakotrlja postane stvarno gadno. Pogotovu ako je dan i ja sjedim u uredu. Ili hodam ne brojeći korake i taktove. Pa me udari k'o ona tvrda loptica za bejzbol. Pogodi posred prsne kosti koja samo što ne pukne od siline udarca. Ili me iznenadi u rano jutro dok perem zube. Moram se zaustaviti u pokretu i misliti na ulice prekrivene snijegom ili nešto slično. Moram misliti na ravnomjerne, dugačke udahe i izdahe. Udisati na nos i izdisati na usta. Predisati hebeno kotrljanje. Onda čitati humoranetumor i lupati si ćuške. Danas sam u terapiju uključila i duplu dozu Housea. Sad kuckam, pušim, pijem vodu sa mjehurićima i slušam Waitsa. Disala sam toliko duboko i tako dugo da sam potrošila sav zrak u sobi. Obrazi su mi crveni od ćuškanja. Sve će to Waits otpjevati. Ako već nije.

04.04.2011. u 18:32 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.04.2011.

Puno i previše sunca

Opet sam se dobro naspavala u tuđem krevetu. Prelazi mi u naviku. Kasnije smo išle u ozbiljnu šetnju uz Savu prema Poloju. Po prilici 3 km u jednom pa u drugom smjeru. Pristojno. A sunce je stalno bilo tu, ozbiljno udaralo u oči i nos. Posljedice? Pocrvenio nos i sve oko njega. Hannah je završila sa žuljevima, ali samo zbog prezentnih sportskih šuza, ljubičanstvenih, hodačka je kondicija tu. Splavovi uz obalu su veseli, čitava ulica kućica na vodi. Volim more, rijeke i jezera, ali nisam sigurna da bih mogla i živjet na vodi. Ali je koncept zanimljiv.
Srela sam (srele smo) i čovjeka s kojim sam se intenzivno družila prije iiiihhhaaaa godina! Baš dobro družila, išla na ručkove i večere u menzu (brrrr!), na pivo u Voodoo i neke koncerte.. Zahtjevan je kao sobna orhideja, ali je imao nekoliko veličanstvenih trenutaka u mom životu i autorsko pravo na neke genijalno-duhovite izjave o mojoj osobi. Sad je ponosni otac simpatičnog i dragog dječaka i jednako je brzojezičav. Sjedili smo na još puuuuno sunca kao da ga, u najmanju ruku, jako volimo. Moje su kosti u stanju šoka od toliko sintetiziranog vitamina D ili čegaveć. Sav taj trud izbijanja kalcija cigaretama je nepovratno ugrožen! Hannah se intenzivno brinula o mojim obrocima pa sam danas školski pravilno nahranjena. Kao dijete u razvoju. I dobila sam dovoljnu količinu sunca. Iako sam po dolasku ustanovila da sam blago zagorila po faci. Sutra ću prodavati priču o vikendu na moru, Kao da netko mora znati da je Panonsko u pitanju.
Proljeće me umara, uspavljuje me. Ne mislim na proljetni umor, takva sam skoro do srpnja. Onda me uhvati ludilo koje samo odlazak doma može učiniti podnošljivim. Već sad sam nervozna zbog komaraca koji će uskoro preplaviti grad i okolicu. Zbog sparine koja se na Osijek spušta već u travnju. Zalegne po svemu što hoda, raste, diše, stoji na betonskim temeljima ili ljetnim gumama i ne miče se do kraja rujna. Najmanje. Kuham u sebi i stojički podnosim. Brrrrr! Već sad mi se znoje stopala od muke. Ali, što da se radi. Tako mora biti. Borim se dubokim disanjem i litrama mineralne. Ono što volim u proljeću, barem ovom lokalnom, je cvijeće u perivojima i parkovima - veselje u obliku tulipana i narcisa, u vrijeme kad nema drugih hodača. Sve izgleda kao scenografija za neki film sa Romy Schneider iz mladih dana. Dok mi se ne upali mozak i sjetim se tko i kako financira svu tu ljepotu. To je tzv. hrvatski obrat - čim se malo opustiš i mozak počne raditi u stree-free modu sjetiš se gdje živiš i tko te "vodi" pa bi se bacio s prvog dovoljno visokog objekta.

03.04.2011. u 17:27 • 0 KomentaraPrint#

subota, 02.04.2011.

Zvijezde pjevaju, a i bogati plaču

Sunce u Slavonskom Brodu. Dokumentarac o kupovini žene za austrijsku putovnicu u gotovo potpuno praznoj dvorani I.B. Mažuranić. Kava na otvorenom, pod tendom. I to. Hannah koja glumi mamu, meni naravno, pa se zabavljam. Hodanje gradom s njom je totalni avanturizam, nikad ne znam gdje skrećemo i zašto ona uporno hoda kolnikom kad ima mjesta na pločniku. Bit će od nje odlična hiking-tour vodičica! Brod mi je novi teren, potpuno neistražen. Važno je da ima rijeku jer me zbunjuju gradovi koje ne presijeca neki uzvodni ili nizvodni diskurs. Kad sam se doselila u Osijek, zbunjivala me je Drava koja je uporno tekla u pogrešnom smjeru u odnosu na Neretvu, moj pogled na Neretvu. Stalno sam imala osjećaj da hodam u krivom smjeru i krivom stranom. Onda sam prestala odlaziti u šetenje uz rijeku jer me jednostavno previše uznemiravalo. Srastajući s gradom počela sam se približavati šetnici, ali nikad ne gledajuću u mutnu vodu. I ta zamućenost, neprozirnost i sivo-smeđa nijansa vode mi nikad nije sjela. Neretva je zelena, modro-zelena ili, u jesen kad se sliju kiše i prokletinje, mutno-zelena, onakva kakva rijeka i treba biti. Ili je takva zaostala samo u mom sjećanju i očima? Ne znam, nije mi to toliko važno. Volim gradove s rijekama. Takvi gradovi imaju povijest dužu od mene. Sava u Brodu je ozbiljna i lijena. Ljudi sjede na terasama i glume guštere. Djevojke su izvukle iz ormara proljetne haljinice, prikazale izdepilirane nogice i sunčane naočale. Poplava sitne dječice na Korzu. Samohodne i u kolicima. Poznata natjecateljska disciplina: čija nejač ima veći fond trikova koji se mogu demonstrirati drugim ponosnim roditeljima nejači? Ha-ha, na naše je zlato baš jučer samo od sebe reklo tati, je li tako tata, baš je jučer reklo TATICE! A nema ni 15 mjeseci!!! Divno, naša je slatkica s godinu dana samostalno čupala treći korijen iz troznamenkastih brojeva, je li tako draga, s godinu dana! Divno!!! Hebi ga, treba pronaći neki oblik eksploatacije roditeljstva dok nejač ne stasa u liječnike, odvjetnike i inžinjere raznih profila.
Bacale smo poglede na zabavni program javne televizije dok smo trućkale o kojekakvim temama. Nismo mogle ne komentirati stručni žiri i njihove smjehotresne povratne informacije pojedinim izvođačima. Pjeva jedna koja se spanđala s oženjenim muškarcem. I jedan koji je u sprezi sa mnogim javnim ženskim osobama, ili barem njihovom odjećom koju bi i sam vjerojatno vrlo rado nosio. Njemu se nitko ne želi zamjeriti pa ga neopravdano hvale i tapšu po ramenima. Mi smo se zadubile u raspravu o vezama slobodnih žena/muškaraca s zauzetim muškarcima/ženama, tj. tko je više kriv - onaj tko se slobodan baci u takvu vezu ili ona koja u takvu vezu ulijeće dok je još u braku/vezi. Kolegica i ja se ne slažemu u ukupnom poretku. Stav moje partije je vrlo jasan i rigidan: krivi su jednako. Za mene tu nema sivih zona i olakotnih okolnosti. Ako i postoji strast prema drugom, a bazično si nesretan/nesretna u postojećem odnosu, izvoli lijepo završiti jednu priču pa se baci na čitanje neke nove. Nema tu "ja sam mislio, ja bih htjela, ona me ne razumije, on me više ne doživljava..." Izvoli razriješi svoju postojeću situaciju pa se onda bacaj na tržište. Jer što to inače govori o moralu, sustavu vrijednosti i poštovanju druge osobe, a na koncu i sebe same? Spreman si prihvatiti da će se i tebi dogoditi ista stvar, da će te netko izigrati, prevariti, povrijediti? Ili to nije isto? U mom malom svemiru pravila su oduvijek jasna - u tuđem se dvorištu nema što tražiti. I da mi netko u priču uvede strast, kozmičku ljubav i ostalo, stvar je ista. Nismo štenci koje tek treba naučiti da se ne piški po stanu. Neke stvari smo u ovim godinama već trebali temeljito svladati, s razumijevanjem. Poništiti dostojanstvo druge osobe uvijek ti dođe na naplatu. This way or the other. Ima neke ugode u toj spoznaji. Barem za mene.
P.S. The Nationalov High Violet album mi neobično odgovara zadnjih dana. Ugodno tugaljiv, na trenutke mračan, soundtrack kao kontrapunkt prejakom proljetnom suncu. Divotno! I ide u opis radnog zadatka "pripreme za Teraneo". Jeeeiiiii!

02.04.2011. u 20:56 • 0 KomentaraPrint#

petak, 01.04.2011.

Radna akcija - očistimo smeće jer se samo očistiti neće

Nova predstavnica stanara krenula je velikim koracima u pridobivanje naklonosti svojih birača. Nema labavo, u prvom mjesecu postavljena je horizontalna i vertikalna signalizacija po zgradi i organizirana radna akcija pražnjenja zajedničkih prostorija i šupa od svekolikog drloga prikupljanog valjda desetljećima. Danas smo izbacivali pred zgradu. Napunili smo tri parkirna mjesta do visine od cca 2 m. Vjerojatno smo mogli još, da su se svi uključili. Ovako, nas je 10-15 partijalo par sati u prašini i plijesnima neobično se zabavljajući. Muškarci su kavalirski odbijali prepustiti iznošenje bilo kakvog ozbiljnijeg komada rijetkim prisutnim ženama. Valjda im ni moja krhka figura nije ulijevala povjerenje, iako ja u karijeri imam nekoliko vrlo ozbiljnih radnih akcija u nogama/rukama/kralježnici. N-da. Gomile, bulumente, tsunami otpada raznih vrsta završio je na parkiralištu zgrade. Moj je doprinos bio relativno skroman, iako sam mislila da toga ima puno više. Valjda mentalnog smeća imam previše pa mi ovo stvarno izgleda gore nego jest.
Bacanje nepotrebnih/polupotrebnih stvari iz moje šupe je bilo neobično iskustvo. Svaka stvar koja se tamo nalazi(la) dio je moje nedavne prošlosti. One koju bih još uvijek najradije zaboravila, ali život jednostavno ne funkcionira na taj način. Dok sam izvlačila prastari metalni stol za terasu mislila sam o svim onim partijama remija i kanaste koje smo odigrali sjedeći oko njega. Stalak za suncobran. Izblijedjeli suncobran. Lonci za cvijeće a.k.a. pitari. Produžni kablovi za lampice kojih više nema. Sve je to bio sastavni dio opreme za tulume i druženja na krovnoj terasi. Koliko dobrih dana smo proveli na njoj... Onda smo jednostavno prestali. Doselili su se susjedi koji su okupirali drugi dio terase i mi smo se povukli, odustali od boravka na otvorenom s pogledom na krovove grada. Opremu za terasu smo spustili u šupu vjerujući kako ćemo ju jednom ponovno vratiti u funkciju, ali to se nije dogodilo. Sad je sve to prikladno izbačeno na ulicu, pretvoreno u smeće koje će komunalci idući tjedan odnijeti na neku veliku hrpu smeća izvan grada. Kao i kantice boja za zidove i ostatci gipsa i gleta koje smo ostavljali u šupi za možebitne popravke zidova. Često smo mijenjali boju zidova, svaki je barem 5 puta promijenio izgled. Onda smo i to u nekom trenutku prestali raditi jer nije bilo smisla trošiti energiju na prostor u kojemu nećemo ostati zauvijek. Nekoliko sam se puta pobunila radi toga, trebalo je popravljati, ali sam odustala sigurna u odluke onog-čije-se-ime-ne-spominje, koji zna bolje u kojem smjeru ide naš život. Tako se i dogodilo.
Sad kad je sve to bačeno nisam sigurna kako se osjećam. Gledajući što drugi izbacuju, čega se odriču i što im više ne treba, morala sam se zapitati kako se dovedemo u to stanje zatrpanosti, što nas tjera na čuvanje predmeta i sjećanja koji nam vjerojatno nikada više neće zatrebati? Moramo li za svaku vražiju stvar proći proces rezanja pupčane vrpce čak i kada dobar dio mozga zna da od te ljubavi neće biti ništa? Ili je sve to jednostavno neki suludi oblik samozaštite? Ako bacim odmah i ako odbacim sve što mi taj čas ne treba, odbacujem li zapravo i neku moguću verziju sebe? Neku koja ne bi tako lako odustala od terase bez obzira na znatiželjne susjedu i ne bi odustala od sadnje cvijeća u velike pitare samo zato što su dvije kolekcije biljaka tragično preminule. Neku koja ne bi odustajala od svoje glazbe jer previše voli svog životnog suputnika.
Sad kad je sve to bačeno, sjedim u svojoj novoj fotelji s cigaretom u ruci i sagledavam ovu verziju sebe koja se slaže zadnjih 4 mjeseca. Jedno je sigurno: u šupi sad ima dovoljno mjesta za nove polu-odbačene stvari koje će čuvati sve nove moguće verzije mene. Važno je zadržati mogućnost izbora i redovno bacati svoje smeće na za to predviđena mjesta. Samo se baciti neće.

01.04.2011. u 21:11 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2014 (2)
Veljača 2014 (2)
Svibanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Veljača 2012 (6)
Siječanj 2012 (7)
Prosinac 2011 (12)
Studeni 2011 (10)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (11)
Travanj 2011 (23)
Ožujak 2011 (25)
Veljača 2011 (28)
Siječanj 2011 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

pisanjem do mentalnog zdravlja

Linkovi

Hypem.com
The Hype Machine

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Glazba za držanje na okupu

Trenutna glazbena stvarnost

Stalna postava:

Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre