Neću početi s očekivanim pitanjem kada ste zadnji put napisali pismo. odgovor je jednako očekivan, u najvećem broju slučajeva. Pisanje dugačkih mailova nekim ljudima se ne broji u pisanje pisama. Pismo mora imati fizičku zaštitu u obliku omotnice, mora imati žig s datumom i nazivom otpremnog poštanskog ureda, mora biti rukom pisano, ne strojem. Tako ga i godinama kasnije možete smjestiti u prostor i vrijeme. Pretprošlo sam ljeto prebirala svoje kutije s pismima koje još uvijek zauzimaju mjesto u kući mojih roditelja. I opet se nisam mogla nagovoriti da ih konačno bacim. Kao da će mi nekad u životu trebati, kao da ću samo uz pomoć tih pisama moći rekonstruirati neke godine života, svoja veselja i sitne muke. Sjetila sam se pisama čitajući Kafkina, nakon čega sam se sjetila i drugih ukoričenih prepiski koje su mi prošle kroz ruke, prepiska između Filipa Davida i Mirka Kovača, pisma Jean-Paul Sartrea Simone de Beauvoir i one zbirke izmišljenih pisama u nekoliko epistolarnih romana koje sam čitala, Bijedni ljudi, (neizmjerno dosadne) Patnje mladog... i tako neke druge stvari (da ne zaboravim Adriana Molea!!!). I ovaj je blog na tom tragu, s očitim nedostatcima.
Čini mi se kako smo vještinu pisanja pisama izgubili nekako u isto vrijeme kad i strpljenje. Onda kada su nam, gotovo neprimjetno, nada, ljepota u detaljima i radost iščekivanja postali samo misaone imenice. Nisam sigurna koliko je tomu pomogao neoliberalni kapitalizam ili konzumerizam, ali odmogli sigurno nisu. Postali smo trkači, sprinteri, a tim se tempom pisma ne pišu. Pisanje pisma traži vrijeme, promišljanje, slaganje, fino detaljiziranje i razgibane ručne zglobove. Još se sjećam uzbuđenja i veselja koje me obuzimalo dok sam otvarala kuverte, razmotavala listove papira ispisane za mene, da ih samo ja pročitam i doživim. Pisma koja traže žuran odgovor, pisma koja ne traže nikakva odgovora. Pisma koja su pisana u ljutnji, ona napisana s ljubavlju, nježnošću, izvještajna pisma, pisma prepuna tuge... Netko je nekada odvojio komadić svog vremena samo za vas i za sebe. Jer svako je pisanje pisma ozbiljno introspektivan čin, jedan relativno kratak i dug pogled u sebe kako bih se uspješno izrazila na papiru i što je moguće preciznije prenijela svoje trenutno stanje primatelju/ici. Zato nam to više i ne polazi za rukom, zato smo i odustali. Teško nam je prebirati po sebi, a još teže to prebrano podijeliti s nekim. Mi smo trkači koji bježe od nekog zamišljenog straha. Jurimo ispred straha od neuspjeha, bolesti, razvoda, nevremena, gradnje kuće, ispita, plaćanja računa... I kako u takvoj juranjvi napisati pismo?
"... ti uopće nisi umoran nego nemiran, bojiš se učiniti i jedan korak po ovoj zemlji što vrvi od zamki, i zato su ti zapravo uvijek istodobno obje noge u zraku, nisi umoran nego se samo bojiš silna umora koji će uslijediti nakon ovoga silnog nemira i koji se (ti si ipak Židov i znaš što je strah) može zamisliti otprilike kao slaboumničko buljenje, u najboljem slučaju, u parku ludnice iza Karlova trga..." (Kafka, Pisma Mileni)
Post je objavljen 24.04.2011. u 11:13 sati.