Opet sam se dobro naspavala u tuđem krevetu. Prelazi mi u naviku. Kasnije smo išle u ozbiljnu šetnju uz Savu prema Poloju. Po prilici 3 km u jednom pa u drugom smjeru. Pristojno. A sunce je stalno bilo tu, ozbiljno udaralo u oči i nos. Posljedice? Pocrvenio nos i sve oko njega. Hannah je završila sa žuljevima, ali samo zbog prezentnih sportskih šuza, ljubičanstvenih, hodačka je kondicija tu. Splavovi uz obalu su veseli, čitava ulica kućica na vodi. Volim more, rijeke i jezera, ali nisam sigurna da bih mogla i živjet na vodi. Ali je koncept zanimljiv.
Srela sam (srele smo) i čovjeka s kojim sam se intenzivno družila prije iiiihhhaaaa godina! Baš dobro družila, išla na ručkove i večere u menzu (brrrr!), na pivo u Voodoo i neke koncerte.. Zahtjevan je kao sobna orhideja, ali je imao nekoliko veličanstvenih trenutaka u mom životu i autorsko pravo na neke genijalno-duhovite izjave o mojoj osobi. Sad je ponosni otac simpatičnog i dragog dječaka i jednako je brzojezičav. Sjedili smo na još puuuuno sunca kao da ga, u najmanju ruku, jako volimo. Moje su kosti u stanju šoka od toliko sintetiziranog vitamina D ili čegaveć. Sav taj trud izbijanja kalcija cigaretama je nepovratno ugrožen! Hannah se intenzivno brinula o mojim obrocima pa sam danas školski pravilno nahranjena. Kao dijete u razvoju. I dobila sam dovoljnu količinu sunca. Iako sam po dolasku ustanovila da sam blago zagorila po faci. Sutra ću prodavati priču o vikendu na moru, Kao da netko mora znati da je Panonsko u pitanju.
Proljeće me umara, uspavljuje me. Ne mislim na proljetni umor, takva sam skoro do srpnja. Onda me uhvati ludilo koje samo odlazak doma može učiniti podnošljivim. Već sad sam nervozna zbog komaraca koji će uskoro preplaviti grad i okolicu. Zbog sparine koja se na Osijek spušta već u travnju. Zalegne po svemu što hoda, raste, diše, stoji na betonskim temeljima ili ljetnim gumama i ne miče se do kraja rujna. Najmanje. Kuham u sebi i stojički podnosim. Brrrrr! Već sad mi se znoje stopala od muke. Ali, što da se radi. Tako mora biti. Borim se dubokim disanjem i litrama mineralne. Ono što volim u proljeću, barem ovom lokalnom, je cvijeće u perivojima i parkovima - veselje u obliku tulipana i narcisa, u vrijeme kad nema drugih hodača. Sve izgleda kao scenografija za neki film sa Romy Schneider iz mladih dana. Dok mi se ne upali mozak i sjetim se tko i kako financira svu tu ljepotu. To je tzv. hrvatski obrat - čim se malo opustiš i mozak počne raditi u stree-free modu sjetiš se gdje živiš i tko te "vodi" pa bi se bacio s prvog dovoljno visokog objekta.
Post je objavljen 03.04.2011. u 17:27 sati.