Preuzetno je to nazvati brdom kad je breg. Ono, fetivi breg. Na kojemu je Križni put. Pa jedna Ivana i ja zadnja dva dana svaki obrok završavamo Križnim putem. Jer je svega puno na tanjurima, a izgleda kao da se mora probati. I ne moramo prati suđe poslije. I nismo morale kuhati, samo su lijepo servirali pred naše pametne glavice. Naše noge i glave navikle na hodanje i bicikliranje u velikim količinama vapiju za nekim muvanjem i gibanjem pa se dugačkim brzim koracima penjemo po bregu, od jedne do druge postaje. Jednom u pravom, a jednom u krivom smjeru. Zanimljivo je što naopaki uspon traži puno bolju kondiciju. Gips bi bio ponosan na nas. Svladavamo strminu, i to uzbrdo, kao da nas je on trenirao!
Opet ja spavam u tuđem krevetu. Baš je fin, ništa mi ne prigovara. Imam i fancy TV, Wi-Fi i sve. I balkon sa pepeljarom i pogledom na brege. Na te se nisam penjala, a bojim se da ni neću stići. Volje i kondicije imama, ali učim i dogovaram po cijeli dan. Do 7 navečer. Istu kutiju cigareta praznim već drugi dan, i to nekih kratkih, ne mojih standardnih 100s-ova. Jako sam vrijedna i aktivna. Moram biti da ne poludim od svega.
Marija Bistrica je kratka, prehodaš ju za čas. Sinoć smo prehodale u tri smjera do table s prekriženim nazivom mjesta. Prošle smo i pored mjesnog groblja smještenog uz put prema Sv. Ivanu Zelini. Čak mi i po mraku nije izgledalo strašno. Posvuda su razbacane one svijeće u crvenim plastičnjacima pa izgleda kao intimni party za odabranu ekipu. Što zapravo i jest.
Na gotovo svim radnjama u samom centru koje prodaju licitarske drangulije i svijeće stoje natpisi "SVIJEČAR I MEDIČAR" ili "SVIJEČE". Ne razumijem je li to neka lokalna fora, ali mene nasmijava.
Sutra idem nazad. Putovat ću 100 sati. Onda će me boliti noge i koljena i zujat će mi u ušima i glavi od truckanja, brundanja i nepomičnog kretanja. Ali ću opet biti standardno nizinska koza.
I znam dvije nove tajne. Ha!
Post je objavljen 19.04.2011. u 23:09 sati.