Totalno smo se prodali. Postali smo veći i gori Ameri od njih samih. Sve nam treba i sve zaslužujemo. Od obuće i odjeće u trendu preko mobitela, informatičke opreme, perilica, sušilica, klima uređaja do novih autića i godišnjih odmora. Trebamo sve to i trebamo puno svega. Ako nešto nemamo ili ne možemo smisliti način kako to priskrbiti u najkraćem vremenu, svi postajemo pomalo depresivni. Dok gledam oko sebe, mogla bih u samo jednom pogledu po sobi prebrojati barem 5 stvari bez kojih bih mogla živjeti. Ništa bolje ili lošije nego što živim sada. Ali meni sve to treba! Emocionalna praznino here I come! Koliko me sve što posjedujem određuje? Ili bolje, koliko me sve što posjedujem usrećuje? Mene definitivno. Ja sam prazna k'o prazan pitar i mene usrećuje i definira sve što posjedujem. Jedino što imam reći u svoju obranu je da ne kupujem ništa što mi životno nije važno. Aha. Koliko god ne volim hodati po trgovinama ili barem po većini trgovina, toliko se snažnije vežem uz svaku stvar koju navučem u stan. Klasični materijalizam, čini mi se. Od potpune amerikanizacije i kozumerističkog pakla me dijeli samo neizlječiva potreba za popravljanjem stvari i nesklonost bacanju. Kroz godine sam ovladala čitavim jednim novim jezikom koji uključuje marke pojedinih grupa proizvoda i njihovim brojnim nevažnim osobinama. Jezik koji recimo mojoj Supermenici ne znači baš ništa. Njoj su pojam cipela još uvijek one iz Peka, iako već desetljećima, potpuno ravnodušna, nosi original Uggsice. Žena koja je othranila vojsku ljudi nije vidjela potrebu da priskrbi perilicu za suđe jer je to bio nepotreban luksuz. Ne vidim u njoj osobu koju određuju predmeti koji je okružuju, prije kao osobu koju definiraju njezina djeca i unučad. Pa mi je smiješno kad ona ozbiljnim glasom priča o pegli s parnom stanicom tog i tog proizvođača, jer je to jedan vrlo ozbiljan proizvođač koji proizvodi skupe, ali kvalitetne pegle. Važno je što ona neće kupiti tu peglu. Jer već ima peglu koja služi svrsi i tu je za nju kraj svakoj diskusiji. Ja, npr. kupujem i slažem na policu knjige jer to dodatno podcrtava moju ljubav prema čitanju. Aha. Volim posjedovati knjige, obrazlažući to većom slobodom u čitanju - ne moram brinuti o rokovima za vraćanje knjiga u knjižnicu, smijem napraviti uši na knjizi, smijem napisati bilješku na margini. U praksi, nikad ne pravim uši na svojim knjgama nego koristim prave i improvizirane označivače stranica, rijetko pišem bilješke po marginama već koristim bilježnice. Kupujem knjige radi slobode koju onda uopće ne konzumiram. Ili zapravo kupujem slobodu koja me dodatno lišava slobode? Sanjam klimu u stanu kako bih što manje morala napuštati sigurnost svog brlogića. Godinama plaćam za kojekakve svoje slabosti i lažni osjećaj slobode i sigurnosti. Ne mislim da ću uskoro prestati. Pogotovo kad se sjetim kako mi je nedavno izvučeno tlo pod nogama, a nije bila riječ o neočekivanom kvaru mp3 prijenosnika u pola puta preko Bosne. I jasno je meni da osjećaji slobode i sigurnosti blaženo snivaju snom pravednika na nekoj prašnjavoj polici u mojoj glavi, a ne na polici neke trgovine. Tješim se da je svijest o vastitoj nesvijesti prvi korak na putu ozdravljenja. Drugi je moja potreba za kontrolom barem nekih dijelova vlastitog života. Makar oni bili komadići plastike u novčaniku. I'm so buying that klimu! Čim dobijem na Bingu.
Post je objavljen 05.04.2011. u 20:26 sati.