Bio je lijep i sunčan dan. Kao i obično u takve dane, sjedila sam u stanu s navučenim zastorima i slušalicama u ušima. Cigareta je polako dogorijevala u ruci dok me je obasjavala svjetlost računalnog zaslona. Ozbiljnog izraza lica sam slagala najnoviju playlistu koja bi trebala dostajati za idućih dva-tri dana izolacije. Odlučivanje između dva albuma The Nationala me podsjetilo na neku prepisku sa last.fm, što me odvelo na mail-account koji koristim samo za kojekakve mreže i mrežice (za kosu). Ja tamo, kad ono....
"Zdravo slatkice!", "Ćao, ;-)"... i, my personal favourite, "svaki put kad kliknem na tvoj nick, smrzne mi se komp" !!!
O čemu se radi? Nizinska je koza prihvatila dobronamjerni poziv članice obitelji da se uključi u još jednu društvenu mrežu, jer članica obitelji želi migrirati svoj društveni život sa FBa na neko manje prometno mjesto. Poslala mi je pozivnicu i nekoliko podsjetnika, nakon čega sam se umilostivila i isklikala nekoliko puta, ubacila najnoviju fotku koju posjedujem i završila s tim. Sučelje na hrvatskom mi nije izgledalo obećavajuće, nije bilo dovoljno intuitivno, a i nije mi se dalo istraživati. Loša odluka, pokazalo se kasnije. Nastavila sam se baviti svojom playlistom, prepiskom, kafenisanjem i ostalim životno važnim stvarima, potpuno zaboravivši na ulazak u još jednu zajednicu. Do sutra popodne.
Opet sam išla provjeravati neke mailove i ostala paf! Izvjesni mi je Pero napisao da nije zadovoljan količinom osobnih podataka koje sam navela o sebi na novoj mreži i moli me da ih nadopunim. Ha?! Pero Who? Klik 'vamo - klik tamo, klikom do zdravlja, klik i osmijeh... Idemo vidjeti o čemu se radi. Pa da, osim nicka i starosti nisam navela ništa o sebi. Trebam li, želim li? Hmmmm.... Geografski sam se odredila, klik! Odredila sam svoj "svezani" status kao "Na svom sam putu" (zgodna, unaprijed ponuđena, formulacija), klik! Pokušala sam skužiti kako cijela stvar funkcionira, klik!, klik! Ništa. I dalje nisam kužila. Zatvorila sam stranicu i otvorila novu stranicu knjige Dnevnik jednog penzionera Miljenka Smoje. Iako je pisana ranih 80-ih jednako je aktualna. Smoje je legenda i faca i jedan od najdražih likova uopće. Onda sam se još malo betonirala Kafkom, pravila salatu od svega, prebacivala se iz fotelje na trosjed pa nazad. Bavila se svojim mislima jer mi tuđe nisiu bile pri ruci. Vrtila sam po tko zna koji put neke filmove u glavi. Pušila. Pokušavala spavati. Spavala. Budila se umorna. Pušila. Ruke su mi opet bile teške. Gravitacija kao da duplo jače djeluje na mene ovih dana.
Onda je bio taj dan, s početka bloga. Zviiiizz! Wtf?! Što o čovjeku govori nick Petar Pan? Čovjeku od 30+?! Lepi, u tim si godinama morao naučiti da Petar Pan nijednom ženskom čeljadetu ne miriši na dobro. Dok sam ja pregledavala sve te poruke koje su mi se slile u inbox, postalo mi je jasno da sam bila vrlo neozbiljna. Moji su profili ograničeno dostupni ili potpuno nedostupni ljudima koje ne poznajem. Nemam ambicija u ovom trenutku svog života, a, kako stvari sada stoje, ni u svim idućim životima koji me možda čekaju iza ugla, pripuštati u svoj privatni kaos nove ljude. Mogu razumjeti usamljenost. O da, mogu. Dobro i predobro. Posebno nekim danima i posebno u nekim dijelovima dana. Ono što ne mogu razumjeti su uleti tipa "Zdravo slatkice!". Mislim, na temelju čega si ti došao do zaključka da bih ja u bilo kojoj kombinaciji mogla biti kvalificirana kao "slatkica"? Ni Supermenica mi nije tako tepala dok sam bila mala, sigurna sam. OK, razumijem da ljudi pokušavaju biti zanimljivi/simpatični/duhoviti dok probijaju led i započinju komunikaciju s posve nepoznatom osobom, ali... slatkica?! N-da... Mog osobnog favorita, onog sa smrzavajućim kompom, diskvalificira to što je on iz toga, mislim na smrzavanje kompa, izvukao zaključak o zanimljivosti i šarmantnosti moje osobe. Ja bih iz smrzavajućeg kompa vjerojatno prvo izvukla nekakav kabel. Zatim možda poznati zaključak o utjecaju religije i mistike na kvarove kompjutora. Ali to sam ja... Zalutala k'o guska u maglu.
Cijelo sam popodne provela tražeći način za gašenje profila. Dobro su to skrili, ali pronašla sam ga. I ugasila profil. Ostavivši Petra Pana, Peru CU, Andrej X, Jospi AAAAA i još neke bez povratne informacije. Bolje je tako. Ne moraju znati koliko sam miljama daleko od bilo čega što bi se moglo okarakterizirati kao "slatkica" i da je damaged good u mom slučaju eufemizam. Kako netko može imati hrabrosti izložiti se na taj način?
Ljudi su danas prestrašno usamljeni. To je jedina istina. I ponekad je lakše iz svoje samoće viriti u virtualni umjesto u stvarni svijet. Lakše je obrisati profil nego sjećanje.
I hvala na komplimentima.
Post je objavljen 25.04.2011. u 20:37 sati.