Mogla bih biti zadovoljna. S obzirom na to koliko me uzrujala najava i zilijon plakata s Lepom Benom po gradu. Koncert je otkazan, službeno, zbog političkih pritisaka/prijetnji. Neslužbeno je otkazan zbog premalog broja prodanih karata/ulaznica. Kada bih živjela u Francuskoj i bila blaženo nesvjesna situacije u ovom gradu i regiji mogla bih biti umjereno zadovoljna i optimistična. Misliti kako nije sve izgubljeno i kako mladi i ne tako mladi ipak ne biraju uvijek i svugdje Sodomu i Gomoru u obliku turbo-folka. Na žalost, nije tako. Ja ne provodim jutra ispijajući kavu u svom vrtu u Provansi već na devetom katu zgrade na Sjenjaku. U gradu u kojemu je svaka druga radno sposobna osoba nezaposlena i županiji u kojoj je Bog rekao laku noć i spustio zastor još davno prije nego sam ja postala ovisna o ispijanju kave u 6,30. Slaba prodaja karata za ovaj koncert je prije uvjetovana cijenom od 160-300 kunica nego prijetnjama marginalne skupine okupljene pod nazivom HSP ili neke slične stroslovne zahebancije. Dosta o tomu. Nije mi danas takav dan. Angažiran.
Čitav se dan pokušavam othrvati potrebi da slušam Waitsa, onog Saving All My Love for You, If I Have to Go, World Keeps Turning, Sea of Love i Take It With Me Waitsa i zavaravam se s Bloodbuzz Ohiom i Runawayem, malom Adele i sličnim numerama. Maloprije sam potpisala kapitulaciju i nabacila sluške na uške da ne uzrujavam susjedstvo. To je sigurno zbog promjene vremena, nema zašto drugo biti. Već neko vrijeme nemam čvor u želucu i hrana mi se ne gadi. Poprilično dobro dišem, solidno duboko. Mogu spavati bez sjećanja na snove. Samo povremeno primjetim postojanje neke grude tik ispod ošita, valjda bijesa, čega li, koja se zakotrlja prema grlu kad je promjena vremena. Bijes, mučnina ili nešto treće, nije ni važno, ali kad se zakotrlja postane stvarno gadno. Pogotovu ako je dan i ja sjedim u uredu. Ili hodam ne brojeći korake i taktove. Pa me udari k'o ona tvrda loptica za bejzbol. Pogodi posred prsne kosti koja samo što ne pukne od siline udarca. Ili me iznenadi u rano jutro dok perem zube. Moram se zaustaviti u pokretu i misliti na ulice prekrivene snijegom ili nešto slično. Moram misliti na ravnomjerne, dugačke udahe i izdahe. Udisati na nos i izdisati na usta. Predisati hebeno kotrljanje. Onda čitati humoranetumor i lupati si ćuške. Danas sam u terapiju uključila i duplu dozu Housea. Sad kuckam, pušim, pijem vodu sa mjehurićima i slušam Waitsa. Disala sam toliko duboko i tako dugo da sam potrošila sav zrak u sobi. Obrazi su mi crveni od ćuškanja. Sve će to Waits otpjevati. Ako već nije.
Post je objavljen 04.04.2011. u 18:32 sati.