Od sinoć premećem neke kockice u glavi. Nikad nisam uspjela složiti Rubikovu, odustala bih nakon tri-četiri poteza. Od sinoć slažem neku svoju mentalnu šarenu kocku pokušavajući izracionalizirati nešto što se ne može. Bez obzira na trikove koje znam i kojima me uče cijeloga života. Moja baba je govorila stvari kao "moj sinko, neće nik'o ostat za simena" i "blažena smrt" i "pokoj mu duši, spasija se". Druga baba je govorila o vječnom životu i raju i uvijek molila još malo više od propisanog za "duše naših umrlih". A ja od sinoć kriziram u vjeri i svemu što znam da ne znam. Neki bi morali ostati za sjemena. Jednostavno bi morali. Neki vrijede kao divizija, a neki za čitava života ne doteknu ni za jedno pristojno ljudsko biće. Uvijek ista priča - netko umre, a preživjeli preživljavaju kako znaju i umiju tu prazninu koja se otvori, ambis tuge i muke koji se čini vječan i beskonačan. Ja onda tražim Boga. Tražim od Boga. Tražim u sebi to božje za koje su me preko trideset godina učili da je tu negdje i teško ga, ako ikako, nalazim. Kad umre netko kao V. ili draga M, mozak učini salto, hebeni trostruki Axel učini jer ne može procesuirati toliku nepravdu. Plakanje mi ne pomaže. Strah me sebičnosti tog plača.
24 sata je prošlo od gore zapisanog, a nisam ništa pametnija. I dalje mi je svako razmišljanje o smrti ljudi koji su na bilo koji način obilježili moj život samo sebično sažalijevanje preživjele. A to je tek nepravda prema njima. Njima koji su slavili život i sve ono lijepo i manje lijepo u njemu. Grlili svaki dan s jednakim oduševljenjem i veseljem. Motivirali i inspirirali druge da čine isto. I kakva je tek nepravda u trenutku kad ih više fizički nema misliti samo o tomu, kako ih više neću vidjeti, razgovarati s njima, čitati njihove blogove, zagrliti ih – misliti samo na to kako će meni sada biti. Najbolji dokaz da nisam ništa naučila od njih. Vjerovala sam da imam više vremena, da oni imaju više vremena. U nekom nadnaravnom trenutku sam povjerovala da, bez obzira na sve što znam, što mozgom mogu domozgati, povjerovala sam da V., M. ili M. mogu zeznuti svoje bolesti, mogu doživjeti svoja mala zaslužena čuda. Ali nisu. I vrijeme je iscurilo.
Jedino ispravno, jedino pošteno i pravedno u ovom trenutku bi bilo odlučiti živjeti svaki dan po malo onako kako su oni i one živjele. To je najmanje što mogu učiniti da im se odužim. Valjda je to najbliže božjemu što se sad mogu probližiti.
Post je objavljen 29.04.2011. u 19:01 sati.