Jednom davno sam napisala nešto za školu, nekako u ovo vrijeme, a počinjalo je
"U korizmi čitam Kafku. Kafka je bio Židov. Židov je bio Krist. Židovi su ubili Krista. Kršćani su ubijali Židove..."
Korizma je vrijeme kada bih se, kao samozatajna kršćanka, trebala vraćati svojoj vjeri, promišljati svoj kršćanski identitet i vrijednosti i ispravljati svoje krivine. 40 dana je naizgled dovoljno vremena za jedan temeljiti fitness vjerskog dijela ličnosti, ako ga imate. Ako ga nemate, to vrijeme možete korisno utrošiti na fitness nekog slobodno odabranog dijela svoje osobe ili na, recimo, suzdržavanje od prigovaranja na sve i sva. Puno se toga može napraviti u 40 dana, pročitati hrpica knjiga u slobodno vrijeme, smršaviti barem 5 kila, prestati pušiti, preurediti životni prostor, posvađati se i pomiriti s istom osobom nekoliko puta, naučiti voziti bicikl ili auto... Zbilja, puno toga. Na brojne načine se u tom razdoblju čovjek može popraviti/usavršiti, postati Ja 2.0.
Zamišljam kako bi to izgledalo, kad bi svi koje poznam tih 40 dana iskoristili za osobni upgrade... Moglo bi biti zanimljivo, uz uvjet da se svi ozbiljno poduhvate posla. Ali ne radimo to, ne usavršavamo se tako predano i nadahnuto kako bismo mogli. Ne radimo na sebi dovoljno i nemarni smo prema bližnjima. Kako inače objasniti sve što nam se događa? Sve te začudne situacije u kojima se trenutno nalazimo? Čini mi se da daleko brže gubimo dijelove sebe nego li ih uspjevamo nadomjestiti nekim novim komadićem koji nas usrećuje. Ne slušamo i ne čujemo ništa i nikoga. Postali smo, s godinama, užasno zahtjevni i komotni. Zahtjevni, a istodobno tromi. Komotni, a zarobljeni u svoje male prašnjave povijesti bez vrata i prozora. Kao pojedinci i kao nacija (ali neću danas o politici). Vode nas najniži porivi i motivi, nama upravljaju neki nevidljivi ljudi sakriveni iza zastora kao u Čarobnjaku iz Oza. I nikako da pogledamo u sebe, oslušnemo onaj tihi glasić koji upozorava da neki postupci jednostavno nisu u redu. I nije važno kojemu se Bogu, ako ijednom, utječemo. "... moralni zakon u meni" Kako mogu ispovijedati svoju vjeru, a ne činiti dobro sebi i ljudima oko sebe? Izjašnjavati se na popisu stanovništva kao katolkinja, a u slobodno vrijeme ponižavati partnera/icu? Prikladno se pozicionirati u prvom redu na misnom slavlju dok dajem izdašni milodar, a popodne uskratiti plaću radnicima? Nije korizma odreći se kolača/mesa/cigareta/čokolade. Nije vjera toranj bjelokosni koji grade u Zagrebu ili onaj novi besramni projekt koji na mjestu prvog gradskog sirotišta razgrađuju u Strossmayerovoj, biskupsko očitovanje o haškoj presudi ili CD Zlatka Sudca. Korizma je, kao i vjera, samotan proces traženja prostora u sebi za nekog drugog i drukčijeg. Barem je za mene tako. Nije jednostavno.
I ove sam korizme u nekoliko navrata prelistavala Kafku, Pisma Mileni. Ne neki način posve neprikladno uplitanje u jednu privatnu emocionalnu dramicu. Upitno inspirativnu u korizmeno vrijeme. A opet, tako prikladnu za moje trenutno stanje. Zaljubljena sam u tu knjigu (a pomalo i u Kafku) od svoje 15. U ovoj sam i podcrtavala i pisala po marginama. Na 56. stranici sam podvukla " Rado, rado bih sutra čuo nešto od Vas, posljednje su riječi koje sam čuo od Vas prije nego što ste zalupili vratima - sva su vrata što se zalupe grozna - bile strašne. Vaš F."
Post je objavljen 23.04.2011. u 21:17 sati.