Ja u W., na kavi. Vjerujem da se toga za koju godinu neće biti problem prisjetiti jer sam i inače u W. u to vrijeme. Odlučila sam ne mijenjati svoju rutinu jer mi je, iz krajnje sebičnih i zločestih razloga, moja kava i tri cigarete u W. važnija od čitanja presude trojici muškaraca koji su nekad davno nosili uniforme i o čijim se postupcima dok su nosili te uniforme sad negdje vijeća i prosuđuje. Na istom sam mjestu bila i nekoliko sati kasnije kad je Županijskom ulicom prošla kolona automobila s izvjšenim zastavama različitih simbola. I zaustavila se na križanju s Desatičinom kako bi nekolicina golobradih mladaca, koji se sigurno ne sjećaju prvog pojavljivanja Đuke Čaića na nacionalnoj televiziji, izjurila iz auta i ovjekovječila fotićima taj povijesni trenutak. Navodno su nastavili prema križanju Trpimirove i Vukovarske i tu privremeno zaustavili promet. Nije lako misliti imalo drukčije tamo gdje svi moraju misliti isto. Bez obzira na to je li to ISTO krivo ili pravo. Presuda je savšen alat u rukama sitnih i krupnih manipulatora i političkih tvorova. Je li zemlja u kojoj živim nastala na udruženom zločinačkom pothvatu? Nije. Što ne znači da u njoj nije bilo zločina. I da ih neće biti i dalje, for what its worth. I što ćemo sad? 20 godina kasnije. Ili 15 godina kasnije. Još uvijek strahujemo od drugih i drukčijeg, baba Roga i baba Jaga koje nisu klečale na Thompsonovim koncertima i nemaju uokviren državni grb u dnevnoj sobi. Može li se, kako je to Kumex mudro primijetio, jedan zločin opravdavati drugim? Na koncu, još uvijek je riječ o prvostupanjskim presudama, cijela stvar nije ni približno gotova. Ali masama to nije previše važno. Svaki je razlog dobar i vrijedan da bi se malo izlazilo na ulice i mahalo zastavama i zazivalo mrtve. Nemam problem sa mahanjem zastavama. Imam neki čip u glavi da isključim sve ono što ne želim vidjeti. Samo se moram jako koncentrirati. Ponekad i upali. Imam problem sa zazivanjem mrtvih, ali ne zbog praznovjernog vjerovanja u duhove. Preduboko mi je u sivu tvar urezana rečenica "Pustite mrtve neka pokapaju svoje mrtve." i svako brojanje i zazivanje mrtvih doživljavam kao grešno gubljenje vremena. Ali to sam ja...
Kad je riječ o strahovima, ja se bojim uniformi, preciznije muškaraca i žena u uniformama. Nisam ravnodušna ni na radne uniforme, vatrogasce, liječnike, lovočuvare, navijačke horde i sl. Neki neobično duboko usađen strah me obuzme kad vidim vojne uniforme. Čak i paradne. Prizor pokojnog Frenkija u paradnoj bjeličanstvenoj uniformi je dovoljan da ne mogu mirno spavati neko vrijeme. Mogu to pripisati onom marginalnom iskustvu rata. Mogu to pripisati iskustvu života u sredini u kojoj je uniforma bila alibi i pokriće za svaki oblik ponašanja koje je nositelju u tom trenutku padao na pamet. A to ne volim. Ne volim kad ljudi misle da da imaju alibi za svinjarije. Ne volim kad ja mislim da imam alibi za zločestoću jer me lako zavede na dugoročnu stranputicu. Jednom kad zastranim, po bilo kojoj osnovi teško se vraćam na pravi put. Zadnja epizoda je trajala 11 godina. Vjerojatno više nikad neću biti dobra osoba. Još samo moram naučiti živjeti s tim. I to je to: jednostavno moramo naučiti živjeti s tim da nismo svi i u svakoj prilici dobre osobe. Tko preživi, pričat će.
| < | travanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre