Dok gubim vrijeme u redovima na blagajnama supermarketa često zirkam košare/kolica ljudi ispred sebe. Pokušavam rekonstruirati njihove živote kroz sadržaj koji manje ili više uredno slažu na pokretnu traku. Volim promatrati penziće i mlade mame. Kod penzića uvijek mogu pogoditi kad im obitelj dolazi na ručak, i ne samo onaj tradicionalni nedjeljni. Kad utorkom kupuju slatko vrhnje, Kanditovu čokoladu za kuhanje i cijelo pile, nema greške. Kao što mlade mame mogu skužiti po hrpama malih pakiranja maslaca, pašteta, marmelada i mini hrenovki. Penzići i žene ozbiljnih godina su mi zanimljivi i zato što uvijek imam dojam kako kupuju ozbiljne stvari, ono što jednom kućanstvu, pravom kućanstvu doista treba - ulje, brašno, kilogram soli, destiliranu vodu za peglu, veliki kruh, litre svježeg mlijeka, rezance za juhu, ozbiljne količine različitih vrsta mesa, pire od rajčice... Bude mi skoro pa neugodno dok stojim iza takvih likova. Čekam da se pokretna traka oslobodi da stavim na nju 2 staklene boce mineralne, sok od naranče bez dodanog šećera, teglicu pesto umaka i spaghetti n.5, nekad tri jabuke ili isto toliko banana. Jednom mjesečno i veliku limenku instant kave. Jednom mjesečno odlazim u drogeriju po sredstva za pranje i održavanje sebe i svoga. I to je to. Manje ili više. Subotom kupujem hrpicu povrća za juhu od svega i kolače koje prodaje žena ispred robne kuće pa se osjećam ravnopravnije. Natjecateljski duh u meni se uvijek budi u krivim situacijama.
Razmišljam o tomu koliko se o meni može saznati iz sadržaja moje prosječne košare u zadnjih nekoliko mjeseci, dok stojim u redu ispred blagajne. Koliko je to uopće važno? Zanimaju li takve stvari ikoga osim mene? Vjerojatno ljudi imaju pametnijeg posla u tim trenucima i ne bave se takvim idejama. Mene gane prizor starog čovjeka koji kupuje litru mlijeka, novine, pola kruha i napolitanke. Stari ljudi vole slatkiše. Barem svi stari ljudi koje sam ja u životu upoznala. Većina ih voli napolitanke. Kad smo u dobra stara vremena odlazili u posjete mojoj babi Zoruši, u jedinoj smo trgovini u selu, koju su svi zvali "u Ivanice", uvijek kupovali najveće pakiranje napolitanki u vreći jer su joj bile najdraži slatkiš. Sigurno i ovom čovjeku netko povremeno donosi napolitanke kojima se on iskreno raduje. Njemu su ti smiješni konfekcijski keksi nešto više od samih slatkiša, one su podsjetnik na lijepe stvari, obitelj koja ga povremeno posjećuje, ženu koje više nema, a koja je brinula da u gornjem ormariću u kuhinji, onom u kojem je i Vegeta i mljevena slatka paprika, uvijek ima napolitanki. Da se može poslužiti uz kavu ako netko nenadano svrati. O takvim ja stvarima mislim dok stojim u tim redovima.
Ako ima neke istine u toj teoriji da nas ono što kupujemo na neki način definira, opisuje, jedini opis koji bih o sebi mogla smisliti je sličan opisu onih nevdiljivh ljudi koji se povremeno pojavljuju u depresivnim filmovima i ozbiljnoj literaturi. Jedino što stoji između mene i te nevidljivosti je boja kose. Nevidljivi ljudi u tim opisima uvijek imaju neku mišje-sivu boju, a ja sam friško pofarbana u crvenskasto-smeđu. Sreća!
| < | travanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre