Dođu mi ti neki dani kad bih se najradije zavukla u mišju rupu pa čekala smak svijeta. Povremeno dođu u skupinama od po nekoliko dana za redom, a to i nije najsretniji zaplet radnje kad je radni dan ili nekoliko njih i nije moguće zavući se u neku prikladnu rupu. Ili, recimo, kad si na službenom putu u gradu koji i inače ne ljubiš previše, a pogotovo sad. Gdje se skriti, u koji brlog zavući da se osjećam sigurno predosjećajući skori konac svijeta u mojoj glavi? Ruke su mi slabe u te dane, kao da su ruke nejaka djeteta. Noge same hodaju tražeći neku zavjetrinu za glavu u kojoj je kao u košnici. Ne mogu posložiti sve što mi juri mislima, ne mogu zavesti baš nikakav red a da bih se lakše nosila s tom silinom. I to su misli bez ikakva reda i smisla: trebam li kupiti kruha? ako kupim kruh opet će mi se upljesniviti. zadnji put sam kupila peciva pa su se i ona upljesnivila. zaboravila sam na njih. jesam li isključila peglu? ako je ostala upaljena hoće li se prevrnuti? što bih mu rekla da ga sad sretnem? mrzim peglanje. jesam li trebala ići na kontrolu i prošli tjedan? ako me uhvati migrena, a nemam tablete? zaboravila sam nazvati sestru. koji font ide u log-frame? moram platiti račun za grijanje. zašto su mi zaračunali zateznu kamatu zadnji put? kad će mi biti gotovi nalazi? od kada sve to traje? i takve budalaštine koje stalno zuje i zuje i zuje.
Onda slušam neke takve glazbe, neke koja se dobro uklapa sa tim neprekidnim zujanjem i uz koju imam osjećaj da postoji netko tko razumije kako je to bez da mu moram objašnjavati i crtati (zadnjih dana npr. High Violet i Boxer od The National, Portrait in Jazz Billa Evansa, Automatic For The People REM-a). Jer se uvijek kad sam tako zujačko-zavlakački raspoložena osjećam i užasno nezahvalno i bogohulno i sebično i ušljivo. I nije meni ništa, samo me treba dobro ispljuskati. I toliko je ljudi sa ozbiljnim problemima koji ne posustaju i koji se bore, a ja bih se sakrivala u mišje rupe. I jadni miševi. Nisu to teme za razgovore. To je neko stanje koje se mora liječiti u izolaciji. Ne podnosim ponedjeljke, utorke i srijede. U zadnje vrijeme nisam velika ljubiteljica ni subota, a bome ni nedjelja. O četvrtku i petku moja dva imena još uvijek vijećaju. Svaki me dan podsjeća na neku masu vremena koju je potrebno savladati, prevladati, preživjeti prije nego bude bolje. I to „bolje“ mi uglavnom pravi probleme – krajnje je podložno subjektivnim ocjenama. Meni je, navodno, sad bolje nego mi je bilo. I umaraju me sve te situacije u kojima moram po defaultu biti dobro i stabilno i pouzdano i razgovorljivo i standardno namćorasto. Ne tražim puno, samo da mi konačno prestane zujati u glavi!
Kupila sam danas tri knjige: R. Carver „Početnici“ (izvorna verzija knjige „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“, A. Munro „Služba, družba, prošnja, ljubav, brak“ i A. Tomić „Punoglavci“. Jedna je knjiga kupljena zbog životne ljubavi prema autoru, druga zbog najave na Modernim vremenima, a treća zbog potrebe za smijehom (mi s krša se smijemo istim i sličnim stvarima i tu nema pomoći). Već sam X puta spominjala svoju ljubav prema knjižarama. I opet ću. Knjižare su, ne naravno sve, neki oblik one mitske mišje rupe u koju se mogu sakriti i osjećati sigurno. Okružena svim tim uvezanim sitnotiskanim arcima koji mirišu na novo i nepročitano. Svi ti novi mali ljudi i njihovi životi u koje ću se moći privremeno useliti i o kojima ću moći misliti i koje ću moći analizirati. Nema malih knjižara u Zagrebu, barem ne meni pod nosom. Jutros sam sve napravila prerano – probudila se, dovela u priručno hodačko stanje, otišla piti kavu u Petrinjsku, pročitala novine. Onda sam pošla tražiti knjigu A. Munro koju jučer nisam pronašla u provinciji. Bilo je nekog sunca na istoku koje mi je uvjetovale hodanje u smjeru zapada. Jedna velika knjižara, druga velika knjižara (tu sam poljubila vrata dok su me njih 4 zbunjeno gledale s druge strane, sve do jedne žvačući neke kifle i pijući neke kave iz velikih šalica), treća velika knjižara. U trećoj sam našla Alice. U svakoj je prvo pitanje bilo parafraza one „Who the Fuck is Alice?“. Poslije sam išla i u četvrtu veliku knjižaru. U njoj prodaju i kišobrane i različite druge stvari sa Hello Kitty. Zgodno i praktično, ako je, recimo, vani baš počela kiša. Ali inače nekako neprikladno za moj retro-vintage-konzervativno-provincijski mozak koji voli kad se u knjižari prodaju samo knjige i označivači stranica, i gdje prodavačice ne pitaju „Who the fuck is Alice?“ Teta Ljilja u zatvorenoj maloj knjižari u provinciji je znala svakog autora/icu, svaku koricu i svaki naslov, znala je preporučiti na temelju do tada kupljenog i bez onih kartica za popuste koje služe za špijunažu i kontrašpijunažu, ona je uvijek imala ambiciju pročitati svaku knjigu koja je ušla u knjižaru. Jer kako će inače moći preporučiti?!
Post je objavljen 12.04.2011. u 19:12 sati.