Moje je bavljenje aktualnom političkom situacijom na lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini svedeno na minimum zadnjih mjeseci. Nekad mi je bilo nezamislivo ne odgledati sve dnevnike u večernjem terminu, prevrtiti vijesti na nekoliko portala i barem prelistati većinu dnevnih novina. Sad sam malo ispala iz đira i mislim da mi je tako bolje. Potpuno apstinencija ipak nije moguća jer je ranije opisana ovisnost ipak preduboko ukorijenjena u moje misaono biće. Čitam ovih dana neka otvorena pisma, intervjue i izvatke iz javnih nastupa viđenijih likova s političke scene u Hrvatskoj i pitam se je li ta višemjesečna informativna dijeta zaslužna za moju kroničnu zbunjenost? Ili sam samo zaboravila koliko sam i prije toga bila suštinski zbunjena i ošamućena? Sve su opcije otvorene. Nije lako živjeti u Hrvatskoj i ne biti zbunjena. Bez obzira na vrijednosni sustav, jer čini mi se da ni desničarima u zadnje vrijeme nije lako. Onima s centra nikad i nije bilo lako jer kako se čovjek uopće može nositi s tim da je nigdje?
Jedna je mlada žena napisala pismo nekom portalu. Prostrla je jednu uz drugu dvije svoje velike, međusobno povezane, muke. Nije lako iskreno prostirati svoju muku javnosti. Znaju to svi koji su barem jednom u životu nekom sebi bliskom trebali priopćiti neku svoju privatnu strahotu. Hrabar je to čin, to se mora priznati. Progovoriti o vlastitoj isključivosti i pokušati je izracionalizirani je težak posao, da ne kažem nemoguć. Osim ako se ne obraćam istomišljenicima. Ugl, žena je iskreno rekla što misli o ljudima s one strane granice, što misli o kavi s predsjednikom države i pokazala, rekla bih, vrlo slikovito koliko je teško krenuti putem opraštanja. Onda je njoj odgovorila druga mlada žena koja ima svoju, donekle sličnu, muku. A javio se i predsjednik države i provalio se koliko je dug i širok. I gdje smo sad? U ovoj se konkretnoj situaciji ne mogu odlučiti koliko duboko treba analizirati sve napisano i izrečeno o ovoj epizodi. Ja ne mislim da je bilo čija smrt važnija ili tužnija. Ne vjerujem u brisanje povijesti, kao ni u brisanje čitavih naroda. Nema kolektivne krivnje kao ni kolektivnog oprosta. Praštanje je samotan proces, ali ne događa se sam od sebe. Ako ne postoji (odurna i isfucana fraza, znam) politička volja, ako nema jasno definiranog stava onih koji vode zemlju kako je jedini mogući način onaj koji otvara prostor za drugog i druge u mojoj vjeri/državi/razredu/radnom kolektivu ne možemo govoriti o civilizacijskom napretku. I ne možemo se nadati da će djeci koja ostaju iza nas biti bolje i sigurnije.
Kao ljudsko biće iskreno tugujem zbog muke koju su spomenute mlade žene prošle. Nitko to i nikada ne bi smio, ni pod kojim uvjetima i bez obzira na razloge/uzroke/povode. Kao misaono biće sam ljuta zbog nečega što prepoznajem kao govor mržnje i to ne mogu i ne želim opravdati, nikomu i nikada. Govor mržnje koji se može iščitati iz nečijeg otvorenog pisma, uglavljen u istinski užasno ljudsko iskustvo, daje alibi svima koji potajice isto misle. I onda smo opet tamo gdje smo bili netom prije nego su ubijali civile u vukovarskoj bolnici, na Ovčari, u Paulin Dvoru...
Post je objavljen 07.04.2011. u 18:51 sati.