Putovanje mi otvara apetit. Nepogrešivo kao što srijeda prethodi četvrtku. Čak i u ovo vrijeme kad bez ikakvih poteškoća ne moram jesti po nekoliko dana. Čim sjednem u vlak/autobus i prožme me jednolično kloparanje/truckanje, krećem rovati po torbi, vrećicama, tražiti jestivine svakih vrsta. I jedem nezasitno i nezaustavljivo. Kojekakvo smeće, slano i slatko, uopće mi nije važno. Da nastavim putovati ovim tempom, vjerojatno bih se udvostručila u vrlo kratkom vremenu.
Zagrebanje je gotovo, barem na neko vrijeme. Dobila sam strašan mail danas iz kojega naslućujem mogućnost skorog ponovnog dolaska. Bog mi nešto poručuje, ozbiljnim glasom i postupcima. Pitanje je koliko dugo će mi tolerirati grbavljenje.
Sjedim okrenuta u krivom smjeru, ali mi nije muka. Iz nekog razloga mi je u vlakovima vrlo rijetko muka, čak i kad sjedim naopačke. Sjedim dakle, okrenuta u krivom smjeru i pomalo zirkam kroz prozor, pomalo čitam knjigu, pomalo kuckam i slušam glazbu. Napunila sam priručnu kantu za otpatke. Sad sam se prebacila na sakrivanje dokaznog materijala u ruksak. Padala je kiša posvuda, vidim to kroz prozor. Nebo je drukčije. Sve je zelenije i nekako svježije. Kao kad visokim ružama u vazi promijenite vodu. Oranice. Oranice. Onda još malo oranica. I ravno, sve ravno. Onda malo kuće s dva prozora na ulicu. Željeznička stanica iz vremena Kraljevine SHS. Oranice. Oranice. Visoko žbunje, nisko žbunje, malo drveća. Oranice. Oranice. Oranice. Šleper na cesti uz prugu. Ide u našem smjeru, ali mi smo brži. Da imam 5 godina, sad bih mu mahala. Traktorista u akciji. Oranice. Neke modernije kuće s balkonima. Plastenici na malim oranicama. Više nema šlepera na cesti, prestigli smo ga potpuno. Postali smo mu nedostižni. Kad postane ružno vruće i sparno, jedino što će biti drukčije u ovoj vizuri će biti kukuruzi, pšenica i suncokreti. Nikomu ne pada na pamet saditi artičoke ili štajaznam neke fine krumpire koji se kuhani mogu jesti s korom, neke dobre mahune ili pravi pravcati češnjak. Jer mi je onaj kineski odvratan i nikad ga ne kupujem nego donosim od Supermena. Što je bez veze jer nemam gdje spremiti količinu koja mi treba između dvije posjete, a da mi cijeli stan ne zaudara. A ekipa neće saditi takve stvari. Oni hoće to. Kukuruz. Pšenica. Suncokret. Suncokret. Pšenica. Kukuruz. I hoće poticaje. I da posiju desetke hektara s kojima klinca pojma nemaju što će osim što hoće zajamčenu cijenu od koje godišnje mogu kupiti novi traktor. Ili će blokirati ceste. A pšenicu i kukuruz i suncokret prskaju otrovima svih vrsta jer onda imaju manje posla s njima. Kad bi sadili bijeli luk, i ne bi ga tunkali u otrovima, morali bi se puno saginjati i gledati prema suncu, morali bi naučiti plesti bijeli luk. I ruke bi im mirisale neisperivo. Nema veze što uvozimo kineski. Njima je svejedno jer oni samo hoće poticaje za svoju pšenicu. Kukuruz. Suncokret. Oranica. Oranica. Bandera. Dalekovod. Dalekovod. Oranica. Polako se smračuje. Sad vidim neprekidne štrafte (je li to još uvijek riječ?) različitih nijansi sivo-plave i plave. Kasnije će sive postati crne, a i plave će potamniti. Na koncu će se sve spojiti u veliku crnu plohu koja prekriva prozor vagona. Za nekih sat vremena ću stajati na čvrstoj podlozi koja ne vibrira kao timpani u onoj dionici iz 9. Betovenove. Malo iza toga ću biti na 9. simfonijskom katu i kroz prozor mog malog privatnog pakla otpuhivati dimove praveći kružnice kao nekad parnjače. Što će biti jedan sasvim prikladan završetak dana.
Post je objavljen 13.04.2011. u 20:18 sati.