Jedan od onih koji ne zaslužuju da se spominju ili da ih čovjek po nečemu pamti. Pa dva za redom. I sve se mislim, evo sad će proći i sve će opet biti pod nadzorom. A ne bude. Lupam si ćuške i čitam humoranetumor.
Uključim perilicu pa sjedim na rubu kade, pušim i otresam pepeo u umivaonik. Vani fijuče i huče. Odlučilo polomiti sve grane na svom drveću, polupati sve prozore i strgati sve suncobrane na terasama. A meni potpuno svjedeno. Onda uzmem utege pa ih podižem na različite strane jer kažu da vježbanje oslobađa serotonin ili endorfin ili nešto treće, ali nisam sigurna što. Dosadi mi ubrzo, a i rezultata nema. Vraćam se tom strašnom prijevodu koji me muči kao kad po selima užarenom iglom buše uši maloj djeci. Slažem salatu od svega. Treba mi skoro pola sata jer mi se ne da prljati cijeli veliki stroj za izragatati dvije mrkve pa se zlopatim na priručnoj gratači. Bilo bi jednostavnije preskočiti mrkvu, ali mrkva je moj prijatelj. I radič također.
Sutra opet na put. Ili putić, puteljak. Do srijede. Možda vlakovanje pomogne u ozdravljenju glupe glave. U vlaku mogu čitati, a u busu i autu ne. Čak ni u finim, velikim autima sa skupim tapacirungom na sjedalima. Mogla bih recimo, čitati tu novoprevedenu knjigu Alice Munro, ako je ima za kupiti u provinciji. Baš mi zvuči kao podatna za čitanje u vlaku.
Slušam Florence i Mašineriju, Bill Evansa i njegov trio i The National. Ubacim tu i tamo još poneku pjesmu da mi history na Last.fm ne izgleda dosadno.
Đizs, kako ne volim proljeće!!! I sebe u proljeće. Volim Matijin uramljeni print koji još nije na zidu, ali je na polici uza zid. Na njemu piše "MOŠ ti TO".
Post je objavljen 10.04.2011. u 15:45 sati.