Sreća u nesreći je da je ove godine ovo zadnji produženi vikend kada se svi okupljaju oko onih svojih obitelji na koje ja više nemam pravo (od nemilog incidenta sa popisivačicom ranije ove godine). Kažem, sreća u nesreći. Ili u ne tako optimističnom produženom vikendu.
Imali smo tu neku tradiciju odlazaka na groblja zadnjeg dana u listopadu (ne prvog u studenom kako se pokušava prodati potrošačkoj naciji!). Pokojna baba je pravila zanimljive vijence/aranžmane za tu prigodu, na listu palme slagale je krizanteme iz našeg vrta. Bili su posebni i lijepi. Kad sam bila jako mala nosili smo ih na različita groblja i grobove ljudi kojih sam se sjećala, ali i nekih o kojima nisam imala svoja sjećanja već samo slike konstruirane od priča i pričica koje sam čula. Maglovite slike u crno-bijeloj tehnici, ovalno izrezane u mesinganim okvirićima. Činilo mi se tada da ljudi umiru po redu, prirodnom redu. Stari ljudi umiru. Postanu jako zgužvani i bolesni, smanje se pa umru. Onda je poginuo Supermeničin brat i sve se poremetilo. Ponekad mi se čini da je s tim poremećajem sve otišlo bestraga. Tada mi je postalo jasno da stvari često nisu onakve kakvima ih ja vidim i da ljudi pate dugo i u tišini. Postalo mi je jasno da postoje veze među ljudima koje je teško objasniti i da neke veze nikad ne pucaju. Čak i kad ljudi završe na groblju.
Obično nisam doma u ovo doba godine. Produženi vikendi i svaki slobodan dan je korišten za produbljivanje osjećaja doma kojeg sad više nema. Sad je to tragikomično. Sad je „doma“ samo jedno mjesto, isto ono u kojemu me nema ovih dana. Stvari ne idu uvijek onako kako bih ja to željela.
Staza u naselju, kojom svako radno jutro grabim prema Vukovarskoj, prekrivena je mrtvim lišćem. Dok drugi hodači vješto izbjegavaju gaziti po pokojnicima ja razbacujem hrpice ne štedeći nimalo svoje nove cipele za kilometarske rute. Okršaji s opalim lišćem me podsjećaju na prijatelja koji više nije ovdje. On je bio još ambiciozniji – u svojim finim cipelama za posao po parkovima bi poput djeteta razbacivao hrpe pokupljenog lišća, na sveopći užas radnika Unikoma. Ja sam se snebivala, a on se veselio poput djeteta. Nagovarao me da probam, barem jednom neka se zatrčim kroz brdašce suhog lišća i prekršim zavjet poslušnosti svijetu i svemiru. Nisam, ne tada. Sad idem ne tako malim koracima i razbacujem lišće po stazama u naselju. I tražim veselje u tom činu.
Post je objavljen 31.10.2011. u 19:21 sati.