Razmišljam o tomu kako ću jedne subote zauzeti standardnu pozu za dvosatno čitanje Jutarnjeg uz kavu, mineralnu i cigarete. Izdvojit ću sve podlistke i krenuti s novinama, od zadnje stranice kako je i red. Okrenut ću na obavijesti o smrti (poznate i kao rubrika: Tko više neće u Mađu u šoping) i vidjeti da je umro. Sigurno će biti subota jer je Bog milosrdan i milostiv i zna da ja subotom čitam novine od početka do kraja. Onda ću nazvati neke svoje ljude i organizirati prijevoz do mjesta na kojemu će biti zakopan. Kad se uvjerim da je to baš on, da baš njega meću u raku, odahnut ću, poravnati nabore na odjeći, okrenuti se i nastaviti sa životom. I sve će konačno biti u redu. Baš sve. Radikalno? Morbidno? Van svake pameti? Vjerojatno. I nije me briga ni milimetra. Iskreno, hebe mi se što tko misli o tomu, mene to trenutno drži u komadu. Individualiziram krivnju, a to je dug, mukotrpan i pomalo morbidan proces.
Pročitala sam kilometar slova kojima se pokušalo analizirati što se dogodilo u Splitu u subotu. Onda sam duboko uzdahnula i pomislila kako bih imala i ja koju reći/napisati o pojedinim segmentima te problematike. A istovremeno sam mislila kako nije moje da se umiješam u baš sve što se u ovoj zemlji događa. To je taj moj vječni bipolarni poremećaj. Moje dvije oprečne osobe.
Ipak... Nekada su u povorkama hodale žene. Nosile su transparente na kojima su ispisivale sve želje i potrebe. Svjetina im se smijala, pljuvala po njima, osporavala im pravo na paradiranje, privodili su ih na ispitivanja i opamećivanja. Nisu ih podržavale ni sve žene. Neke su mislile da je to što one rade drsko i nepristojno. I neka se ne bore za njih, domaćice i majke, gospođe i dame, njima ne treba da se netko tako javno i vulgarno bori za njih i njihova nekakva prava. Kusur godina kasnije pitanje je koliko se toga suštinski promijenilo, barem na ovim prostorima. I dalje masa žena misli da su povremeni istupi aktivistica ženskih udruga pomalo nepristojni i ponekad nepotrebni. Činjenica ipak ostaje da ja radim 8 sati dnevno, imam pravo glasa, pravo zadržati svoje prezime i posjedovati imovinu. Iako bih ja najradije bila Lady of Leasure, netko je to za mene izborio. Netko se i danas bori, između ostalog, i za mene. Netko halabuči o lošem Zakonu o umjetnoj oplodnji, opasnosti od zabrane pobačaja i nekim drugim stvarima koje ženama mogu biti (životno) važne. Neke žene i neki muškarci su odabrali boriti se. Vjerujem da ne očekuju spomenike u prirodnoj veličini na gradskim trgovima, ali vrijedi spomenuti.
A što ćemo s pederima? Što ćemo s homoseksualnošću koja se i kojom se paradira? Ako će to paradiranje rezultirati time da će se stvoriti takvo društveno ozračje u kojemu će pojedinci i pojedinke biti u stanju sami sebi iskreno priznati tko su i što su i živjeti mirno i sretno s tom spoznajom, ja sam za. Nemam ja problem s pederima i/ili lezbama, Rusima ili štajaznam... ljevacima, ja uvijek imam problem s točno određenom osobom. Iako je lakše generalizirati, uvijek je lakše mrziti nejasnu/apstraktnu množinu nego se suočiti s konkretnom jedninom. Ako je meni, štajaznam... kretenčina shebala život ili dio istoga, manje je važna njegova sexualna sklonost, a više nedostatak morala/poštenja/iskrenosti/whatever. Ako će paradiranje sa zastavama u duginim bojama spriječiti da bilo komu eksplodira štitnjača ili mu/joj se sruši cijeli svijet brže i trajnije od WTC-a, ja ću se pridružiti povorci pa neka i mene pogode pomom.
Više su me puta pitali što mislim treba li homo-parovima dozvoliti usvajanje djece. Intenzivno sam razmišljala o tomu. Osobno sam stava kako bi roditeljstvo trebalo biti privilegija onih koji su spremni kvalitetno i predano biti roditelji, a ne pravo svih onih kojima reproduktivni organi to omogućavaju. Prokreirati se može daleko veći broj osoba od broja osoba koje bi smjele biti roditelji. Svakog se dana u više navrata uvjerim u to. U mom malom klaustrofobičnom svijetu je stoga manje važno ima li dijete dva oca/dvije majke/one of each, važnije je kakvim ga vrijednostima uče i da svoje komplekse/frustracije/sranja ne prenose na to isto dijete.
Nismo svi isti, ne bi valjalo da jesmo. Broji se samo koliko smo dobroga učinili. I ne samo za sebe.
Post je objavljen 12.06.2011. u 19:11 sati.