Razmišljanje o prošlim događajima nije uvijek ugodna aktivnost. Iskustva prikupljana godinama ipak na neki način treba presložiti i editirati kako bi stvarala što je moguće manje problema u budućnosti. Ponekad je preslagivanje ladica jedna takva aktivnost. Ponekad i putovanje može biti poticaj na suočavanje s prošlošću.
Vozeći se zagrebačkim obodom, nisam mogla ignorirati grčeve u stomaku i nepogrešive simptome ozbiljne mučnine koja završava vrlo živopisnim uvidom u sadržaj želuca. Pitam se do kada će to biti tako. Putovanje je za mene uvijek bilo stresno iskustvo, više sam puta pisala o tomu, ne radujem se putovanjima. Sad mi još teže padaju. Svako je pakiranje, planiranje puta kao i sama vožnja neki oblik podsjećanja na vrijeme kada sam putovala nekomu ili s nekim. Onda ulažem gomile energije u cenzuriranje vlastitih sjećanja kako bih makar privremeno vratila osjećaj kontrole nad svojim životom. Ono što mi ostaje kao nerješiv problem je ponovni susret s mjestima koja nisam upoznavala sama, mjestima koja su neodvojiva od onog drugog u mom životu, onoga koji je predugo bio prisutan da bih ga uspjela izbjeći u sjećanjima. Tijelo pamti gotovo jednako intenzivno kao i um. Ne čudim se stoga kada se moj dlan izvrće u potrazi za dlanom drugoga. Ne čudim se stoga kad se moje tijelo u hodu izmiče u sigurnost nevidljivog drugog. Ne čudim se. Samo sam ljuta i tužna u isti mah. Guram ruke u džepove. Nosim ruksak koji mi čuva leđa. Stavljam slušalice u uši i nabijam naočale. I pokušavam zamisliti da sam po prvi put na nekom mjestu. Gledam na prostore nekim drugim očima, tražim nove detalje i prikupljam nove prve dojmove.
Uhvatio me ciničan smijeh neki dan dok sam preslušavala novi album Hladnog piva, pjesmu "Fotoaparat".
Slikamo krila aviona, komad mora, stari grad,
a na slici ja ili ona, drugi drži aparat
ko' da je strašno komično, biti gdje nismo obično,
mi se cerimo kameri ko oni glupi Ameri, što govore 'cheese''
I za nas more, jug, planina kao fototapeta nekog dalekog svijeta,
a blijeda lica, spaljena od blica, dokazuju da smo bili tu,
bili smo tu i tu, tu i tu, tu i tu, tu i tu....
(Iskakala sam dušu svoju na koncertu koji su imali na Surduku. Dva i pol sata nisam spustila ruke ni prestala skakati. Zadivljujuća kondicija za jednu gospođu u godinama. Kondicijske pripreme za ovogodišnje festivale daju rezultate.)
Fotke u albumima mogu baciti, mogu ih sakriti i povaditi iz okvira. Slike pohranjene na trajnom disku su malo veći izazov. Njih treba mentalno izrezati, prerezati, oduzeti im pola mirisa i pola okusa, izlučiti iz njih zaštitničku ruku preko ramena i dlan koji savršeno naliježe na moj. Onda će kruženje obodom Zagreba, na primjer, biti manje mučno i manje zastrašujuće.
Radujem se danu kada će svi ti osjećaji i sve te uspomene postati neka daleka patinirana prošlost koja ne opterećuje, nego fino ugođena serija mentalnih slika s notom Casablance. Radim na tomu.
Post je objavljen 18.06.2011. u 16:35 sati.