Nije svako zlo za zlo. Nešto je i za mene. Evo čitam danas da će novi album The Nationala izaći 06.02.2012. Danas preslušavam novi Black Keys, El Camino. Mislila sam da će mi Brother iz 2010. izaći na uši i nos koliko sam ga puta preslušala, ali nije. Na prvo slušanje (ili dva) El Camino se odlično nastavlja, da ne kažem nadovezuje, na prethodnika. U mom slučaju to znači da mi sjeda k'o budali šamar. Gdje tu catch? Keč je u vokalu. Keč je u albumu na kojemu je vokal(čina) oružje za koje je potrebna dozvola. Ispod toga je bubanj i gitara i malo studijskog junk-a, ali taman koliko treba da zvuči sirovo bluzerski za 21. stoljeće. Onaj osjećaj kad hodaš ulicom sa sluškama u uškama i klimaš glavom gore-dolje i lupkaš ritam dlanom po bedrima (npr. Dead And Gone). Uz mentalnu sliku sebe sa cigaretom u nekom baru u kakav bi svratio i House napucan Vicodinom i burbonom. Dobili su me me već na Lonely Boy prije štajaznam, mjesec dana. Ovo sad je samo početak jedne divne, ali žestoke, ljubavne priče. O da. I bilo bi baš za cigaretu i bocu burbona sjesti na onu hrpicu zemlje ispod oleandre na početku Terra Stagea (poznate i kao "odmorište kod Kumexa") i poslušati ih uživo iduće godine.
Dakle, glazbu općenito dijelimo na onu koja traži cigaretu i onu koja ne. Glazba koja traži svoj nikotin je ujedno i glazba koja traži moju pozornost i voljenje. Glazba koja ne traži je glazba uz koju ću zapaliti jer mi je dosadno i nemam pametnijeg posla, a moram poslušati. Sreća je što je ova godina u glazbenom smislu bila godina albuma koji su tražili šteke duvana. Nezdrava navika, I know, ali gledajmo to s pozitivne strane - godina dobrih, odličnih i veličanstvenih albuma. Fleet Foxes, Tom Waits, The Antlers, Wilco, Smith Westerns (aha, i oni, još me veseli slušati ih), Destroyer, Mogwai, Bon Iver, Danger Mouse i onaj drugi, Hugh Laurie (aha, samo meni), TBF, Dječaci... ne mogu se svega ni sjetiti... super su mi neke stvari Ou Est Le Swimming Pool, Iron and Wine, Chapel Club, The Raveonettes... Sad su tu i novi Black Keys. Mogla bih cijeli dan promišljati što me sve u glazbenom smislu veselilo ove godine. Yup, ove sam godine sreću tražila u glazbi. I nisam se razočarala. Lijepo je kad se možeš pouzdati u akorde i ključeve, durove i molove. Lijepo je kad se zavališ u fotelju, zapališ duvan i odeš u mentalnu sliku u kojoj si ti glavni sporedni lik koji hoda, trči, vozi se, roni, leti, lebdi, sjedi, leži, pleše, pije, šminka se, reže vene, maljem razvaljuje zid ili nečije testise, smije se, roni suze, jede kolače prstima dok joj se čokoladna krema razmazuje oko usta... O da... Lijepo je. I daje ponekad onaj presudni atom snage potreban za ustati se još jedno jutro i odraditi još jedan dan. O da... Glazba je tako često jedino što moj život može učiniti podnošljivom pojavom.
Post je objavljen 12.12.2011. u 19:59 sati.