Prijateljev otac je neočekivano umro prije nekoliko dana. Srce. Južina je presudila. Danas je bio pokop. Dan je započeo maglom, slojevima magle rasprostrtima preko cijelog grada i dalje. Oko podneva se probilo sunce. Po Centralnom groblju sam hodala sa tamnim sunčanim naočalama. Neki nisu očekivali sunce u tolikim količinama pa su škiljili i žmirkali. Pomalo neprilično s obzirom na okolnosti, ali nužno.
Prijatelj je plakao. Bolno. Nešto je posebno potresno u prizoru odraslog čovjeka koji bolno plače. Meni to uvijek izgleda tako konačno, kao ona kiša u 100 godina samoće. Ne mogu ništa učiniti, ne mogu pomoći. Rečenice koje izgovaram u takvim situacijama mi se čine prazne i besmislene pa govorim malo, možda i premalo. Uspijem promucati Žao mi je, moja sućut, tu sam ako bilo što trebaš... I ta strašna, a opet sasvim ljudska priča o gubitku roditelja. Uvijek se sjetim pokopa moje babe kad sam po prvi put, do kostiju bolno, spoznala što znači biti nečije dijete i što za dijete znači izgubiti roditelja. Taj prizor, gotovo kazališni, u kojemu moja Supermenica i njezina sestra stoje uz otvoreni lijes, u pretoploj sobi punoj dima cigareta koje u neprestanom nizu pale muškarci okupljeni oko stola, u kamenoj kući zametenoj snijegom... Grlim moju mater koja se trese u zagrljaju. Natečenih očiju od plača postaje sve manja i manja, i konačno je tako sitna da bih ju mogla podići u naručje i uspavati kao što uspavljujem uplakano dijete... i u tom času ja postajem mater, a ona moje dite. Strašno i bolno do kostiju.
Koliko uspijemo pokazati što osjećamo prema svim nama važnim ljudima dok imamo vremena? Koliko jedni druge uzimamo zdravo za gotovo i živimo kao da će sve trajati dovijeka? Kao da ćemo uvijek imati vremena i mogućnosti popraviti sve svoje odnose s dragim ljudima... Svaki razgovor s braćom i sestrom, sa Supermenima i svima koje volim i osjećam kao dio sebe, doživljavam kao mogući zadnji. Morbidno, vjerujem. Ali opet, lakše mi je kad znam da sam na svoj pomaknuti način izrekla ono bitno, ono jedino što se broji. Čak i kad me raspizde kako nitko drugi ne zna i ne može. bez obzira na sve i sva, moju strašnu i tvrdoglavu narav, oni su moji ljudi...
Sve me te priče i razmišljanja o obitelji, o životu i prolaznosti, i kako bez obitelji stvari u životu nekako šepaju, sve me to dakle podsjeća na jazz. Imaš note, imaš tu neku melodiju koja je u osnovi prekrasno jednostavna i čini ti se da bi ju i dijete moglo svladati. Počneš svirati, sviruckati, osjetiš kako te melodija pomalo obuzima i do jučer izlomljeni, nezgrapni niz postane tečan i ugodan. Onda ti se u nekom trenutku, baš kad se to treba dogoditi, učini toliko laka da počneš plesati oko svake pojedinačne note, skakutati iz tempa u tempo, naglašavati čas jednu, čas drugu dobu, zirkati u taktove prije reda, cupkati nogom i klimati glavom. I tad, baš kad se to treba dogoditi, sjetiš se one osnovne melodije, one koja je bila tako jednostavno lijepa da ti se učinila pomalo dosadna i taaaaako predvidljiva. Duboko udahneš, brojiš do tri (1-2-3), i za kraj i smiraj odsviraš poznati niz tonova. Tvoja vlastita jazz dionica. Nije moglo drukčije.
Post je objavljen 07.12.2011. u 17:49 sati.