Postoji čitav niz razloga zašto se neke stvari moraju početi raditi kad si mlada i zelena i prsti ti nisu zahrđali. Jedan od njih je da ti treba masu manje vremena da nešto upamtiš. Glavi treba, ali i tijelu treba. Jedino čime se može kompenzirati je upornost. A stalno ponavljam da iz upornosti imam u najboljem slučaju -2. Uporna sam jedino u ponavljanju da nisam uporna. Kad je sviranje u pitanju moji prsti pamte jedan sasvim drukčiji položaj, nikako sakrivanje krajnja dva prsta. Ali još nisam odustala od basa. Bilo mi je zanimljivo na radionici. Opet sam odabrala hobi u kojemu sam jedino žensko stvorenje u grupi. Što se samog sviranja basa tiče, jedino što mi je jasno je da je preda mnom dug i trnovit put. Ali je predobar osjećaj držati gitaru u rukama... Svako je stvaranje glazbe čista magija pa me ne čudi kad seTransporter sveže gitare i dugo nakon što smo službeno prosvirali sve planirano za jednu večer. Meni se, kao, ne da. Ali me ne treba dugo nagovarati. Onda stvaramo razne vrste buke na zadnjem katu zgrade u naselju napučenom kao manji grad u Dalmaciji.
Idem doma. Konačno. Doma. Još samo jedno spavanje na vrhu zgrade i sljedi mi višesatno lomljenje tijela u busu. Prste lomim na basu, a ostatak tijela u busu. Srce mi je slomljeno zadnjih godinu dana, ali duh se još nekako drži. Idem doma. Nervirati se u prirodnom okruženju. Među svojim ljudima. Kad ispadnem iz busa pufastih očiju i bolnih zglobova disat ću neki drukčiji zrak. Za ručak ću jesti raštiku. Spavat ću u sobi koja miriše na lavandu.
Izvadila sam sve božićne ukrase koji su se zadnjih godina nakupili u ovom stanu. Složeni su u dvije kutije, zlatnu i oslikanu Rubenskovim anđelima. Nosim ih doma. Ovdje više nemaju što tražiti. Nitko ih ne treba i nemaju svrhu. Supermenica je zavapila "Nemoj! Trebat će ti! Nemoj tako!" Ostala sam postojana kao klisurina. Neće mi trebati. Nikad više. Ne ovdje. Ne u ovom prostoru. Samo smetaju i prašina pada po lijepim kutijama. Bila bi to ozbiljna nepravda prema svim tim zanimljvim kuglama da se dezintegriraju u šupi. Zaslužuju biti obješene na bor/jelku. Napravljene su radi toga. I nisu krive ni za što. Iako znam da neće biti lako postaviti na neko drugo drvo, u nekoj drugoj kući, u nekom dalekom mjestu. Gledati ih nekoliko dana prije povratka. Ali tako mora biti. Složila sam toranj od okvira za fotografije, praznih naravno. Fotografije su izvađene nekad ranije, u nekim čudim trenutcima ove godine. Osim iz jedne. U toj je na fotografiji bio i osušeni list bršljana. Sad ta fotografija i taj list leže na stolu i povremeno im dobacim pogled. Bacit ću ih kasnije. Kad završim blog. Na fotografiji imam dugačku suknji od 13 metara organdija koju sam sama šivala. Imam i orhideje u ruci. Okvire ću odnijeti doma i u njih staviti neke koje će trajati i koje će veseliti Supermene - djecu i unuke. A ja više nikada neću uokviriti fotografiju na kojoj sam s nekim s kim nisam krvlju povezana. Ovo je godina zastrašujućih konačnih odluka. Onih zbog kojih te dragi ljudi upozoravaju. "Nikad ne reci nikad." "Vrijeme će učiniti svoje." Živjeti konačnost svojih odluka. Neće to nikako biti lako.
Post je objavljen 18.12.2011. u 22:32 sati.